Ojačani Duhom Svetim kršćani ostavljaju trag dobra
6. USKRSNA NEDJELJA
(A-2014)
Nakon Stjepanova pogubljenja mnogobrojni kršćani zbog progona napuštaju Jeruzalem i odlaze u okolna mjesta u kojima propovijedaju o uskrslom Kristu. Čuli smo kako je ‘mnoštvo jednodušno prihvaćalo što je Filip govorio slušajući ga i gledajući znamenja koja je činio‘. Eto tako su progoni, neplanirano i neočekivano, pomogli u širenju kršćanske vjere. U tim prvim progonima kršćana posebno se isticao svojom gorljivošću Savao, koji je nakon obraćenja postao najgorljiviji apostol Pavao. Eto tako je taj čovjek: i kao progonitelj Savao i kao apostol Pavao pridonio širenju kršćanske vjere. Danas smo slušali o vjerničkoj zajednici koju je osnovao i predvodio đakon Filip, jedan od one sedmorice koji su bili izabrani da budu u službi upravljanja materijalnim dobrima vjerničke zajednice.
Novonastale vjerničke zajednice održavale su veze s matičnom vjerničkom zajednicom u Jeruzalemu. To se vidi po dolasku apostola Petra i Ivana u te vjerničke zajednice u drugim mjestima. Zanimljivo je zamijetiti da je đakon Filip, kao predvoditelj jedne kršćanske zajednice – mi bi danas rekli župe – te ljude samo krstio, a nisu primili Duha Svetoga, dakle nisu bili ‘krizmani‘. Zanimljivo je zato što se uglavnom i danas tako zbiva: najprije se djecu krsti, a onda kad narastu, primaju Duha Svetoga u sakramentu potvrde.
U novom broju GK-a ima zanimljivo pismo jedne vjeroučiteljice u mirovini upravo o tome podjeljivanju sakramenta potvrde. Tako ona piše da je, prema njezinu mišljenju, pogrešno već to što se taj sakramenat Potvrde u mnogim župama podjeljuje u subotu: kako bi obitelji potvrđenika i njihovi gosti mogli što duže ‘feštati‘. Tako se sakrament Potvrde pretvara u ‘potrošačku feštu‘, koja često zapravo dođe u prvi plan.
Ovdje ja dodajem da se tu događaju pomalo smiješne situacije: nemali broj gostiju dođe samo na ručak, a na svečanosti primanja sakramenta njih nema. Čekaj malo: svečani ručak je zbog sakramenta potvrde, a kad se taj sakrament podjeljuje mene nema!? Slično bude i kod vjenčanja: uzvanici dođu samo na ‘jelo i pilo‘, a na vjenčanju – zbog kojega i je to svečano ‘jelo i pilo‘ –– njih nema. Valjda će u budućnosti poneki dolaziti i samo na karmine… a sprovod mogu i preskočiti.
Gospođa dalje piše kako joj je poznato da su u nekim biskupijama podjeljivanje sakramenta Potvrde prebacili na 2. razred srednje škole, a ona misli da bi trebalo još kasnije … uz promjenu samog načina pripreme za taj sakrament. Zapravo, životna dob podjeljivanja sakramenta Potvrde i ne bi bila jako važna kada bi se u obitelji onih koji taj sakrament primaju vjernički živjelo. Ali ako se to čini samo iz običaja ili iz neke sigurnosti da ‘ima sve potrebno‘, onda je to doista samo nepotrebni trošak. Jer što je ‘to potrebno’ ako ‘nisi vjernik’?!
Apostol Petar u svojoj poslanici, čiji smo odlomak slušali kao 2. misno čitanje, poziva kršćane na, stručno rečeno, vjernički integritet, a to znači: da budu prepoznatljivi kao kršćani. Poziva on da se kršćanski živi i onda kad je to teško: kad se one koji kršćanski žive omalovažava ili čak i progoni. Tu je važno čuti apostola Petra koji piše: „Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo.“ To podnošenje nevolja je njihovo nasljedovanje Isusa pa je i navještaj vjere. Zato je kršćanin misionar, tj. navjestitelj vjere i onda kad pati, kad je žrtva progona. Kršćanin svoju vjeru mora svjedočiti svojim životom tako da ga protivnici zapravo i nemaju zbog čega optužiti. Tako vjernik, zahvaljujući svojoj kvalitetnoj vjeri, proslavlja Boga i onda kad trpi od svojih protivnika. Jer i Isus je potpuno nevin trpio i nije na srdžbu i nepravdu jednako srdžbom i nepravdom uzvraćao.
Isus u današnjem evanđelju govori svojim učenicima neobične riječi: ‘Ako ga ljube, onda će čuvati njegove zapovijedi‘. Idu li zajedno: ljubav i zapovijedi?! Tamo gdje je ljubav, zapovijedi zapravo prestaju biti zapovijedi već postaju prilika da se ljubljenome učini dobro. Poprilično teško je objasniti današnje Isusove ‘komplicirane riječi‘ o ljubavi: Boga prema Isusu, Isusa prema Bogu, Isusa prema čovjeku, i čovjeka prema Isusu i svojim bližnjima. Ljubav je i inače vrlo teško protumačiva i vrlo teško shvatljiva stvarnost. Malo koji supružnik bi mogao nekome objasniti svoju ljubav prema drugom supružniku. Ako ljubav nekih supružnika počiva samo na tome ‘kako netko izgleda‘, ‘kako priča ili pleše‘, onda je to jako slabi temelj te ljubavi. Jer, uvijek se može naći da netko drugi ‘ljepše izgleda, bolje priča i ljepše pleše‘. Tu valjda i treba tražiti razloge ‘brzinskih razvoda‘ desetak godina nakon vjenčanja: nema istinske ljubavi, a izgled, govor i ples jednog ili oboje supružnika već su postali ‘rutina’, nešto već viđeno i već doživljeno. Istinskoj, dubokoj ljubavi između supružnika neće jako zasmetati to što onaj drugi, ili ona druga, ljepše izgleda, bolje priča i pleše. Jer čovjek, a osobito suprug ili supruga, nije samo ono kako izgleda, govori i pleše… čovjek je uistinu nešto više. A krajnji domet ljubavi jest u tome da oni koji se ljube postaju ‘život jedan drugome’.
Isus ima u sebi život koji je jači od smrti. Tako i Isusovi učenici – vjernici – unatoč teškoćama i nevoljama života imaju u sebi život koji je jači od svih tih nevolja i teškoća.
