Kroz radosti i teškoće u vječnost putujemo

21. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2016)

Vjerojatno svatko od nas ima životno iskustvo da u društvu s prijateljima ima uvijek o čemu razgovarati. Istina je da često puta nakon druženja i ne bismo baš mogli reći o čemu smo to razgovarali, ali dok smo bili u društvu nije nam bilo ni loše ni dosadno. Tako nekako i Bog svake nedjelje zove svoje ljude, nas kršćane, na druženje. To druženje s Bogom, a i s našim bližnjima zove se sv. misa. Ni tu nam ne bi smjelo biti dosadno ako smo Božji prijatelji: imamo mi što Bogu reći, ima i Bog nama što reći. Naša poruka Bogu je više osobna, nekad je to zahvaljivanje za ono što je prošlo ili ono što traje, a nekad je to molba za buduće. Božja poruka nama na sv. misi je više zajednička, s tim da nas nekad više, a nekad manje osobno dotiče. Božja poruka današnje nedjelje dala bi se ukratko sažeti u svega jednu rečenicu: Bogu nije važno čiji si nego kakav si, a životne teškoće su način Božjeg odgajanja ljudi.

Tako smo najprije slušali proroka Izaiju koji prenosi Božju poruku Židovima da su Bogu svi ljudi važni i vrijedni bez obzira kojem narodu pripadaju. To je bila poruka koju je svako malo trebalo ponavljati židovskom narodu. Naime, pripadnici židovskog naroda su vjerovali da su oni izabrani Božji narod i da vrijede više i Bogu su važniji negoli ljudi bilo kojeg drugog naroda. Čak su i prezirali pripadnike drugih naroda, osobito svoje susjede Samarijance, kao manje vrijedne ljude. A onda, kad su otišli u babilonsko ropstvo, primijetili su da i drugi ljudi nisu baš tako loši nego da su poneki načinom života čak i plemenitiji od pripadnika židovskog naroda. Tako ih je Bog poučio da nije dovoljno pripadati nekom narodu i samim time biti vredniji i bolji od drugih ljudi. Jedino konkretan život pokazuje tko je koliko dobar i koliko vrijedi u Božjim očima.

Tako su Židovi bili poučavani da Bog voli sve ljude i da o svima vodi brigu. Svim tim dobrim ljudima, a dobri su i oni koji se za svoje grijehe kaju, Bog priprema lijepu budućnost. Ljepotu života, u onim oskudnim prilikama u kojima su tada ljudi većinom živjeli, najlakše je bilo izreći slikom gozbe koju Bog priprema za takve ljude. I na toj gozbi bit će posluživana izvrsna vina i prvoklasna jela. Za ljude onog vremena, kad su mnogi bili doslovce gladni, gozba je bila nešto izvanredno lijepo: jela i pića badava koliko želiš, k tome pjesma i veselje. Ukratko: prava uživancija. Tako Biblija prikazom gozbe jednostavno želi dočarati, koliko je to ljudski moguće, ljepotu vječnosti koju Bog dariva ljudima. Svojom slobodnom voljom ljudi mogu taj Božji dar prihvatiti ili ga mogu odbaciti.

Dostojanstvo i veličina koje imaju kao Božja stvorenja mnogim je ljudima zapreka u prihvaćanju Božjih uputa za život, pa si mnogi izabiru vlastiti put: mimo Božjih uputa. Čovjek si razvije svoj plan i nastoji ga ostvariti. Takav vlastiti plan nerijetko bude na štetu i njemu samom i njegovim bližnjima. Zato se često čovjek mora malo skupiti u vlastitom planiranju života da bi bio usklađen s Božjom ponudom. Taj ljudski odabir Isus je u današnjem evanđelju usporedio s prolazom kroz uska vrata.

Kako pak ljudima nije lako odreći se svojih planova i želja, a prihvatiti Božje planove kao svoje, to je onda zanimalo čovjeka iz današnjeg evanđelja da li je malo ili puno tih ljudi koji će postići nebo. Važno je a i zanimljivo zamijetiti da Isus nije dao konkretan odgovor na to pitanje nego je jednostavno pozvao ljude da se svatko trudi ući kroz uska vrata. Malo tko od nas nema iskustvo gužve pred vratima. To osobito teško podnosimo onda kad nam se nekud žuri, a zbog gužve ne možemo proći. I tad si mislimo: ili da su ta vrata preuska ili pak da u isto vrijeme previše ljudi želi na ta vrata ući ili izaći. Slušajući daljnji tekst evanđelja ubrzo smo mogli zaključiti da su uska vrata ovdje samo slika mnogo ozbiljnije stvarnosti: o ulasku u vječnost neba. Onome tko postigne taj život u nebu sasvim je svejedno koji je broj u tome uspio… jednako tako onome tko ne postigne život u nebu sasvim je svejedno koliko ljudi u tome nije uspjelo. Da li će u nebu biti samo stotinjak ljudi ili pak milijarde milijardi spašenom čovjeku je svejedno: u nebu je čovjek posve sretan i ne može biti ni tužan ni nezadovoljan.

I onda je Isus izrekao savjet što činiti, kako živjeti, da bi se postigao život u nebu. Samo malo pozornije slušanje ukazuje na to da nije dovoljno samo znati, nije dovoljno niti samo govoriti… potrebno je znanje živjeti, potrebno je riječi pretvoriti u djela.

Evo jednog suvremenog primjera koji pokazuje vjernički život neke obitelji. Primjera dakako ima još. Tako svake godine iznova doživimorasap krizmanikanakon primanja sakramenta krizme. Ove prve prazne klupe u crkvigdje uglavnom sjede djeca i mladi na sv. misio  tome nam glasno, premda bez glasa, mirom i tišinom, pripovijedaju. Naravno, nije to tako samo u našoj župi, tako je to u mnogim i mnogim župama – valjda i svim. A na misi krizme svaki put slušamo kako su krizmanici do tada puno toga naučili o svojoj vjeri i postali su odrasli i zreli kršćani. Očito samo na riječima i samo po znanju. Doista krizmanici o vjeri znaju puno toga, mnogi vjerojatno i više od odraslih članova obitelji, ali… ali jednostavno: nisu uspjeli zavoljeti Isusa. Nije se u njima dogodio, kako se to običava reći, onaj klik vjere. Popriličan razlog tome je vjernička situacija u obitelji koja također nije doživjela taj klik vjere.

Mnogi će reći da nije sudjelovanje u nedjeljnoj sv. misi jedini pokazatelj nečije vjere ili nevjere. Svakako da nije, ali je valjda najlakši. Kao što je i k prijateljima i znancima najlakše doći za proštenje, rođendan i imendan… a inače ničim ne sudjelovati u njihovu životu. Tako je valjda i teže kršćanski živjeti tako da svoje sposobnosti upotrijebim za zajedničko dobro, da učinim i nešto više negoli što sam baš ja morao, da oprostim i prije negoli mi je uvreditelj napisao molbu s propisanim biljegom…  teže je to sve negoli nedjeljom doći na sv. misu.

A teškoće života pisac Poslanice Hebrejima jednostavno obrazlaže Božjom pedagogijom, Božjim odgajanjem ljudi. Pa i sami znamo kad se većina ljudi najčešće sjeti Boga: kad ih pohodi neka nevolja. Pa i neki ljudi se sjete rodbine i prijatelja tek onda kad im u životu zagusti pa trebaju neku pomoć. Tako se dogodi da nekoj djeci, velikoj djeci, roditelji postanu važni tek onda kad umru pa treba podijeliti ostavštinu – međimurski rečeno herbiju – za žive roditelje su malo marili.

I onda pisac Poslanice Hebrejima piše iskustvo u odgajanju: isprva je odgoj muka i za onoga tko odgaja i za onoga koga se odgaja. Ali kad se uspije u odgoju, onda je to na dobro i onome koga se odgajalo i onome tko je odgajao. S tim da odgoj nije samo onda kad se djeci daju savjeti i upute riječima, nego i onda, još i više, kad djeca godinama gledaju kako se roditelji i odrasli članovi obitelji ponašaju jedni prema drugima, prema svojem poslu ili službi. Mnogi su roditelji bili zatečeni kad ih je dijete pitalo nešto o čemu nisu s djetetom prije razgovarali, ali je dijete njihov razgovor s drugima onako usput čulo i zapamtilo.

I na kraju nas pisac Poslanice Hebrejima potiče da sudjelujemo u popravljanju svijeta i pomaganju ljudima – na način koji je potreban i onako kako možemo. I onda smo mi svoj dio posla u životu obavili tako da uđemo na uska vrata u nebesko kraljevstvo, u nebo.

Kreirano: 21. Kolovoz 2016.

close window

Service Times & Directions

Weekend Masses in English

Saturday Morning: 8:00 am

Saturday Vigil: 4:30 pm

Sunday: 7:30 am, 9:00 am, 10:45 am,
12:30 pm, 5:30 pm

Weekend Masses In Español

Saturday Vigil: 6:15pm

Sunday: 9:00am, 7:15pm

Weekday Morning Masses

Monday, Tuesday, Thursday & Friday: 8:30 am

map
6654 Main Street
Wonderland, AK 45202
(513) 555-7856