Kršteni smo da ostavljamo trag dobra

KRŠTENJE ISUSOVO

(C-2019)

Događaj opisan u današnjem evanđelju dao je ime ovoj nedjelji: ‘Nedjelja krštenja Isusova‘. Događaj se zbio na obali rijeke Jordan i to među mnoštvom ljudi koji su došli slušati Ivana Krstitelja. Mnogi iz tog mnoštva bili su potaknuti njegovim riječima na ‘krštenje obraćenja‘. U to mnoštvo koji su dolazili na krštenje stao je i Isus. Za Isusa to nije bilo krštenje obraćenja nego krštenje solidarnosti s grešnim ljudima. To postaje posve jasno nakon što je zaorio „glas s neba: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ Tako je po svom krštenju Isus na sebe uzeo grijehe svih ljudi koji se krste. Uzeo ih je na sebe da ih onda može u svojoj ljubavi prema krštenicima oprostiti.

O toj beskrajnoj ljubavi Božjoj prema ljudima piše i apostol Pavao u svojoj Poslanici Titu. Tito u ovoj poslanici je biskup ili svećenik na otoku Kreti. Naime, u ta prva kršćanska vremena nije bila jasno odijeljena služba biskupa i svećenika, kako je to danas. U daljnjem tekstu ove Poslanice, a koji nije sastavni dio današnjeg 2. misnog  čitanja, apostol Pavao upućuje toga Tita kako da upravlja zajednicom vjernika koju predvodi. Ovaj odlomak koji smo mi čitali i slušali govori samo o veličanstvenosti Božjeg zahvata među ljude po Isusu Kristu.

A kako smo i svi mi u Kristovo ime kršteni, to je ova Božja veličanstvenost stvarnost i našega kršćanskog života. Dakako, u onoj mjeri u kojoj mi to svoje kršćanstvo živimo. I nije uopće problem u grešnosti kršćana, problem nastaje kad se grešnost počne opravdavati, bilo osobnim slabostima bilo utjecajem okoline. Umjesto opravdavanja svoje grešnosti trebamo se kajati i moliti oproštenje.

Uz nedjelju krštenja Isusova dobro je podsjetiti se na naše krštenje, jer i mi smo kršteni u Isusovo ime. Poznato nam je kako smo praktički svi mi kršteni u djetinjoj dobi, i to po želji naših roditelja i po svjedočenju naših kumova, pa onda i uže i šire obitelji i prijatelja. Upravo zbog djetinje dobi krštenika njihovi roditelji i kumovi daju obećanje da će krštenike odgajati u vjeri u koju krštenjem stupaju. Taj odgoj u vjeri odvija se postupno: najprije u obitelji, pa onda među rodbinom i prijateljima, i onda na vjeronauku po stručno osposobljenim vjeroučiteljima: kako u školi tako i u  župi. Opće je poznato i nimalo utješno da taj odgoj u vjeri za  veliku većinu pokrštenih posustane, ili čak i do kraja prestane, nakon primanja sakramenta krizme. Toga dana gotovo da se u crkvi može čuti uzdah olakšanja što ti mladi ljudi više neće morati dolaziti na misu niti na vjeronauk. I tako baš u tim burnim godinama duševnog i tjelesnog sazrijevanja mladih ljudi oni budu prikraćeni u napajanju duhovnim vrednotama.

Naime, kad bi i nakon krizme ti mladi ljudi slijedećih desetak godina – pa makar i na samo jedno uho, ili na pola uha – slušali Božje poruke na nedjeljnim sv. misama, nešto od toga bi ostalo u njima i oni bi u raznim životnim prilikama postupili onako kako su to na sv. misi čuli, premda i ne bi bili baš svjesni da su to tada i tamo čuli. Za primjer nam mogu poslužiti brojne reklame koje slušamo i gledamo na televiziji: kad dođemo u trgovinu praktički i nesvjesno posegnemo za proizvodom koji nam je nakon reklame ostao negdje u glavi, a za onim nekim drugim, sličnim proizvodom ne posegnemo.

A naši mladi nakon krizme preko raznih utjecajnih medija, osobito televizije i Interneta, bivaju obasipani raznim ponudama i pozivima prema kojima postupaju, a da uvijek i ne razmišljaju što se to nudi i na što ih se to poziva. Zato je pogrešno i štetno mlade ljude poslije primanja sakramenta krizme posve odmaknuti od duhovnih vrednota koje se na nedjeljnim sv. misama nude. Zato je tužno vidjeti kako npr. tata doveze kandidata za krizmu i prvu pričest na nedjeljnu sv. misu, a on sam ne bude na toj sv. misi nego ode: doma, u krčmu ili k prijateljima. Tako se mladim ljudima šalje poruka da nedjeljna sv. misa nije vrijedna sudjelovanja jer ima ljepših i boljih načina življenja nedjelje. A onda se čudimo da su mladi našeg vremena grubi: već i prema roditeljima, pa svojim vršnjacima, i da im se puno toga jednostavno ‘ne da‘. Pa se u početnim manjim nesporazumima roditelji povuku, popuste pred djecom, pa onda to učine i u većim sukobima, i djeca se nauče da su uvijek u pravu i da sve mora biti po njihovom. Onda su tu problemi u školi, prema vršnjacima, pa na stadionima, i u mnogim drugim prilikama života. A na nedjeljnim sv. misama oni bi čuli Božja nadahnuća i o Božjoj potpori da se ta nadahnuća pretvaraju u konkretan dobra djela pa da se čini dobro u svojim okolnostima života. Da se primijeti gdje to ja mogu učiniti nešto vrijedno i dobro i da se ima jakosti to doista i učiniti. Tako bi se postupno sve više i više, sve bolje i bolje, živjela kršćanska vjera u koju su stupili svojim krštenjem u djetinjoj dobi.

Na Isusovom krštenju bilo je rečeno da je on Božji miljenik pa smo i mi po našem krštenju postali također Božji miljenici. To nam je postao poziv i zadatak da kao Božji miljenici i živimo: ostavljajući trag dobra tamo gdje živimo i prema onima s kojima živimo. Pokršteni smo pa i životom budimo kršćani.