Moramo se opredijeliti – s Bogom ili bez Boga
20. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2019)
‘Koliko ljudi, toliko ćudi‘ poznata je izreka koja govori o velikim razlikama među ljudima. Svaki je čovjek jedinstven i neponovljiv. Nitko nema dvojnika. Takva posebnost svakog pojedinog čovjeka pomaže da se ljudi međusobno upotpunjuju: jer što ne znaju i ne mogu učiniti jedni, to znaju i mogu učiniti drugi. To je blagodat ljudske različitosti.
No, ta različitost među ljudima donosi i probleme, pa i prave sukobe i zato i velike nevolje. Tako se događa da se ljudi žestoko posvađaju oko neke sitnice, pa se godinama ne druže i ne pričaju a praktički se više i ne sjećaju zbog čega su se posvadili i razišli.
Malo prije smo čuli u 1. misnom čitanju o velikom sukobu ljudi u vrijeme proroka Jeremije. Izgleda da je prorok Jeremija savjetovao da se neki sukob riješi mirno, bez rata, a njegovi protivnici su mislili da je rat jedino rješenje. Nisu nam poznati detalji toga sukoba ali smo čuli o velikim posljedicama sukoba: čak su htjeli ubiti proroka Jeremiju. Jer se njegov govor, njegov savjet, nije uklapao u njihova razmišljanja i njihovo rješavanje problema. Pritom su protivnici bili zlobno lukavi: nisu htjeli Jeremiju direktno ubiti nego su ga bacili u duboku jamu u kojoj bi sigurno umro od gladi. Tako ga ne bi aktivno ubili, ali bi ga stvarno ubili. Tu se vidi ljudska domišljatost u zlobi. Bilo bi krasno kad bi se nešto takvoga događalo samo u vrijeme proroka Jeremije. No to je zapravo trajna pojava među ljudima svih razdoblja i svih prostora. Naime, izgleda da se ljudi više puta lakše udružuju za neko zlo negoli za neko dobro. Pa već su se Adam i Eva kao prvi ljudi složili da prekrše Božju zapovijed. Nisu se time usrećili. Dogovori oko dobrih, pozitivnih stvari puno teže uspijevaju: i među običnim ljudima i među političarima koji vode države.
Čuli smo da je prorok Jeremija ipak na kraju dobro prošao, preživio je, jer se jedan čovjek zauzeo za njega. Valjda su onda i drugi ljudi uvidjeli da smaknućem proroka Jeremije ne bi ništa popravili svoju situaciju. Dakle je nekad u kriznim situacijama dovoljan i samo jedan ‘glas razuma‘ da se izbjegne zlo. A nekad je dovoljan i samo jedan ‘glas zloće‘ da se zlo pokrene.
Za razliku od proroka Jeremije koji želi mirnim putem rješavati probleme, Isus u današnjem evanđelju govori o ‘sili ognja‘ koja treba mijenjati svijet. Poprilično nam je neobično slušati takvoga ‘borbenog Isusa‘ jer smo mi navikli na ‘Isusa dobričinu‘ koji pomaže ljudima: riječima i djelima. Pa znamo da je uz brojna čudesna ozdravljenja čak i nekoliko mrtvih ljudi oživio. Dakle, Isus čini dobro, uvijek čini dobro, ali ne odobrava zlo, nikada ne opravdava zlo. Isus oprašta grešnicima, ali ne odobrava grijeh!
Isus je probleme rješavao ‘ognjem ljubavi‘. I to ljubavi koja sebe daje, ljubavi koja sebe troši da bi ljudima bilo bolje! Ta ljubav koja svijet mijenja na bolje je jača od ljubavi između oca i sina, između majke i kćeri, između svekrve i snahe, kako nam to Isus govori u današnjem evanđelju. (Zanimljivo je da se ne spominje sukob između zeta i punice. A to zato što onda nije bilo zetova jer su mladići nakon ženidbe ostajali kod kuće – to je onaj sukob između oca i sina, a djevojke su udajom odlazile u kuću svekrve.)
Današnje evanđelje jasno pokazuje da vjera nije hobi kojim se netko bavi kad ima volje i vremena. Isus jest mirotvorac ali traži čovjekovo opredjeljenje i životni stav. Isus ne podnosi ‘mlake ljude‘ koji se ‘ne bi htjeli miješati‘ u život zajednice u kojoj žive. Naravno, malo ili nimalo ne koristi samo drugima prigovarati a sam se ni na koji način ne uključiti. Isus nije bio mlak premda na silu nije silom odgovarao. On je poticao ljude na angažman i hvalio je one koji se odazivaju.
Osobito su mnogi postali popustljivi i neprepoznatljivi u kršćanskom životu jer je vjera za mnoge ljude postala samo tradicija a ne životno uvjerenje i praksa. Još ne tako davno je bilo normalno da se svi ljudi ponašaju kao vjernici. Ali to nije bilo zbog promišljanja i opredjeljenja za vjerske vrednote. Nego: tako svi rade. A zašto rade, to je teško pitanje. Danas se treba pitati: „Zašto idem u crkvu? Zašto želim krstiti svoje dijete? Zašto treba ići na prvu pričest i krizmu?“ Za vjenčanje se već ne pita i mnogima nije problem godinama živjeti praktički u braku, ali bez vjenčanja. Neki kažu da im ne treba papir, tj. vjenčani list, da bi skupa živjeli. Ali vjenčani list nije samo papir, vjenčani list je znak nečijeg ozbiljnog opredjeljenja za život u obitelji. Tako ni neka potvrda, svjedodžba i diploma – i vozačka dozvola – nije samo papir nego pokazuje nečiju spremnost za posao i službu koju vrši.
Mnogi bi ljudi htjeli samo nešto malo prihvatiti od Boga, tek kao neko ‘životno osiguranje‘ ako nam tako zagusti u životu. A dok nam mnogo toga u životu ide po planovima i željama, onda velimo Bogu: ‘Daj nas pusti na miru. Pusti nas na miru i petkom i svetkom‘. Takav stav prema Bogu imaju i obični ljudi, a najglasnije se čuje u medijima kad se vodstvo Crkve – papa i biskupi – oglasi o nekom problemu u državi. Onda mnogi kažu da se ‘Crkva miješa u politiku‘. Najnoviji je primjer medijska hajka na neke biskupe koji su uz svetkovinu Velike Gospe održali političarima nepoćudne propovijedi. Predbacuje im se da se bave politikom. A istovremeno ti isti ljudi također prigovaraju npr. bl. kardinalu Stepincu da se nije dovoljno zauzimao za progonjene ljude, dakle ‘nije se dostatno miješao u politiku‘ u vrijeme NDH. Bilo bi dobro da se dogovore: zašto se sada ne smije miješati, a onda se moralo miješati?!
Za kraj: koje i kakvo to razdjeljenje donosi Isus? Da se jednostavno odlučimo hoćemo li živjeti kao ljudi koji su Božji stvorovi kojima je postići vječni život u nebu… ili pak hoćemo živjeti kao ljudi koji putuju od rođenja do smrti u ništavilo groba. Izbor je naš: moj i tvoj.
