Za mala dobročinstva – velika nagrada

13. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2020)

Mnogima je sigurno danas bilo ugodno slušati prvo misno čitanje koje govori o gostoljubivosti jedne žene prema proroku Elizeju. Na tu gostoljubivost prorok je odgovorio svojom molitvom Bogu da ženi podari dijete koje nije imala, a žarko ga je željela. Tu je važno prisjetiti se kako se u ono vrijeme smatralo da je nemogućnost rođenja djeteta zapravo Božja kazna za grijehe. I obratno: rođenje djece smatralo se Božjim blagoslovom.

S tugom moramo priznati da se u naše vrijeme rođenje više djece smatra promašajem i nesnalažljivošću žena da se riješe ‘suvišnog tereta‘. I zato je sve više praznih kuća na prodaju koje zapravo i nema tko kupiti: jer kad nema djece onda nema ni odraslih ljudi koji osnivaju nove obitelji kojima bi trebale i vlastite kuće. A podosta je razloga za to. Jedan je  jednostavan: mnogi ljudi današnjice žele sami svoj život uživati i ne žele se truditi novi život dati i oko toga se brinuti. I onda, onda u starosti sami i nemoćni tuguju što nikoga nemaju. I u staračkim domovima njeguju ih djeca nekih drugih ljudi koji su dali život novom naraštaju.

I apostol Pavao se raduje životu kad u Poslanici Rimljanima piše utješne riječi da ljudski život ne završava u smrti nego se po uskrsnuću pretvara u vječni život. To je istinska ‘novost života‘: kada smrt postaje prijelaz, a ne kraj – prijelaz iz vremenitosti i prolaznosti u vječnost koja traje.

I onda nam u evanđelju Isus odgovara tko to postiže: onaj tko je toga dostojan! I mi znamo reći u običnom životu da je netko nečega dostojan jer si je svojim zalaganjem to zaslužio. Dobar učenik je dostojan pohvale jer si je marljivim učenjem i dobrim ocjenama to zaslužio. Dobar radnik zaslužuje dostojnu plaću jer si je svojim marom to zaslužio. Dobri roditelji, djedovi i bake, zaslužuju poštovanje svoje djece i unuka jer su ih dobrim ljudima učinili. Ne tako rijetko se mogu čuti žalosne riječi da si roditelji, djedovi i bake nisu zaslužili to kako se njihova djeca i unuci, loše i nezahvalno, prema njima ponašaju.

A sad još jednom čujmo što Isus govori u današnjem evanđelju: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.“ Za mnoge uši to su poprilično tvrde riječi. Zato je potrebno sada nešto reći što za Bibliju znači pojam ‘dostojan‘ – kako bismo mogli što bolje razumjeti Isusovu poruku.

Stručnjaci za Sveto pismo kažu da bi se ta riječ ‘dostojan‘ mogla s grčkog originala na hrvatski jezik izreći i kao: ‘predvoditi‘ ili ‘uzeti i nositi teret‘. Dakle, u odabiru životnih vrijednosti treba nas ‘predvoditi‘ ono što je Isus činio i što je Isus govorio, a ne ono što djeca žele od roditelja ili što roditelji žele od djece. Naime, ako roditelji od djece ili djeca od roditelja traže nešto mimo Božjeg plana, a kojega nam je najbolje razumljivo predstavio Isus, onda je to znak da nešto ne štima u životu tih ljudi. I da to ne treba ispuniti.

Jednom prilikom Isus je i samoga apostolskog prvaka Petra oštro prekorio: „Nosi se od mene, Sotono, jer ti nije na pameti što je Božje nego što je ljudsko‘. A što je to Petar rekao Isusu da ga je Isus tako oštro ukorio? Petar je htio Isusa odvratiti od trpljenja za ljude koje je Isus najavio. Pa i mi sami znamo iz iskustva da je puno veći pokazatelj prijateljstva i ljubavi prema nekome kad nosimo njegovu muku i dijelimo životnu bol negoli kad s nekim slavimo uspjeh! Poznata je izreka nastala na temelju ljudskog iskustva: ‘Zlato se u vatri kuša, a prijateljstvo u muci života‘.

I tu sad dolazi Isusov poziv iz evanđelja da kao njegovi ljudi ‘nosimo svoj križ‘. Križ je izraz za sve veće ili manje ljudske poteškoće i nevolje. Često puta su ljudske nevolje i teškoće istinska pomoć čovjeku da se ne uzoholi, da ne zaboravi na Boga – jednostavno zato jer je čovjek Božji stvor. Evo i ova najnovija nevolja s korona-virusom pokazuje da su ljudi ranjivi u svom postojanju. Mnogi planovi i želje moraju se mijenjati i to ne samo na  razini čovjeka pojedinca nego na razini čitavih država i  kontinenata.

Nošenje križa nije samoj sebi svrha nego je to  pomaganje da se u ljudskoj zajednici ne umnaža zlo. Kršćanska vjera nas uči da Bog nije nikome dao životne nevolje i teškoće koje čovjek ne bi mogao nositi i živjeti prema sposobnostima kojima je, opet od Boga, i obdaren. No, mi ljudi zbog svoje grešnosti i komocije željeli bismo da toga ne bude. Pa znamo da djeca ne mogu naučiti hodati, a da nikada ne padnu… i malo tko je naučio voziti bicikl a da nije imao oguljene lakte i koljena. I poslije više neuspjeha i padova uslijedio je uspjeh: ljudi uspješno hodaju i na biciklu se voze.

Naši nedjeljni susreti s uskrslim Kristom i osobne molitve nam pomažu da u tome sve više i sve bolje uspijevamo.