Biti prepoznatljivi po ljubavi

5. USKRSNA NEDJELJA

(C-2022)

Valjda svi mi iznad četrdesete, a vjerojatno i mnogi mlađi, znamo za onu međimursku pjesmu ‘Ljubav se ne trži niti ne kupuje’. U riječi te pjesme utkano je iskustvo mnogih generacija ljudi, bilo da je to njihovo osobno iskustvo ili pak su to vidjeli kod drugih. Svakako su sretniji oni koji o tome nemaju vlastitog iskustva. Kupljena ljubav je samo gluma ljubavi!

Dakle, iskustvo ljudi kaže da se ljubav ne trži niti ne kupuje, a Isus nam danas zapovijeda ‘da ljubimo jedni druge’. Ako se ljubav ne trži niti ne kupuje, a može li se zapovjediti? Pritom Isus govori da nam daje novu zapovijed: „ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge.“ Po čemu je to nova zapovijed? Pa, stara zapovijed je glasila: „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.“ A nova zapovijed glasi: „Ljubi bližnjega svoga više nego sebe samoga!“ Isus je to što zapovijeda dokazao na križu – i zato je mogao dodati ‘kao što sam ja vas ljubio’. I nastavlja Isus da će po tome biti prepoznatljivi njegovi učenici. Naravno, ne samo ona prva dvanaestorica nego svi kasniji učenici do svršetka svijeta. Ove Isusove riječi da ljubav među ljudima mora sličiti njegovoj ljubavi prema ljudima, daje novu ‘dimenziju‘ ljubavi, novi izričaj ljudske ljubavi. Inače se danas nerijetko ljubavlju zove i ono što ljubav očito nije.

Ovih dana mediji bruje o ljubavi jedne majke koja želi svoje još nerođeno dijete abortusom ‘spasiti’ od teške bolesti s kojom bi se dijete moglo roditi. Eto, to bi trebala biti ljubav, ali to je ljubav koja ubija druge! Ako je to dijete stvarno tako teško bolesno, pa onda će sigurno umrijeti… ali nećeš ga ubiti. Pa konačno svi ljudi će jednom umrijeti – baš svi bez iznimke – ali ih zato ne smijemo ubiti. Premda je svojevremeno jedan političar baš tako opravdao svoju krivicu u prometnoj nesreći, kad je bio poginuo stariji bračni par. Rekao je da su to ionako bili stari ljudi pa bi uskoro umrli.

Prošle nedjelje Isus je naveo jedan primjer svoje ljubavi prema ljudima: da ih kroz život vodi kao što dobri pastir vodi ovce. Odmah valja reći da je uz dobrog pastira i ovcama dobro! U jednoj drugoj prilici Isus je rekao da nije došao biti služen od ljudi nego da služi ljudima. Još je to jače naglasio kad je rekao da nema ‘veće ljubavi nego dati život za prijatelje’. Isus je to na križu potvrdio. Taj život za prijatelje može se dati na razne načine. Vi roditelji dajete život za djecu dok ih ne postavite na ‘vlastite noge’. Ne ide to baš uvijek glatko i radosno, bude tu mnogih nesporazuma i zavrzlama, većih i manjih, no bitan je krajnji rezultat: kad djeca imaju svoje živote i poštuju svoje roditelje. Povremeno se u našim prilikama spomene i ljubav branitelja koji su u našem domovinskom ratu dali živote ili tjelesnu invalidnost za Domovinu. I zato je tužno i ružno kad se nekima od njih spočitava tobože problematični poklik ‘Za dom spremni’. Pa stvarno su bili spremni braniti dom i još više ‘osloboditi dom’. Za tu vrednotu doma i Domovine bili su spremni položiti i svoje živote. Hvala im.

Temeljni izričaj naše kršćanske vjere mogao bi se reći ovako: ‘povjerovali smo Božjoj ljubavi’! To našem životu daje novi vidik i novi pravac. Vjera nije prihvaćanje dobrohotnog ponašanja prema bližnjima i marljivost u svojim dužnostima. Vjera je daleko više: vjera je stvarnost koja vodi prema susretu s Bogom i ljudima. Kršćani su ljudi pozvani preobraziti ovaj svijet po trajnim Božjim vrednotama. Vjera ljudima vraća onu sličnost s Bogom o kojoj govori Biblija pri stvaranju čovjeka: ‘na sliku Božju on ga stvori’. A kako je Bog sve stvorio iz ljubavi, to su i ljudi stvoreni na Božju sliku: pozvani ljubiti.

Ovdje je važno podsjetiti se da je već u raju zemaljskom tek stvorenom čovjeku đavao ‘šapnuo’ kako ga Bog ograničava u njegovu životu time što mu brani odlučivati: što je dobro i što je zlo. Drugim riječima: Bog čovjeka ne ljubi dovoljno kad mu nešto brani. I roditelji su često puta na takvoj kušnji. I to Bog brani nešto važno, nešto bitno za čovjeka: razlikovati dobro od zla. I kad je čovjek radije povjerovao đavlu negoli Bogu izgubio je dostojanstvo Božjeg stvora. Izgubio je dio sličnosti s Bogom, svojim Stvoriteljem. Prvi pokazatelj toga gubitka bilo mu je teško podnositi svoga bližnjega: Adam je svalio krivicu na Evu. I dogodilo se prvo ubojstvo, čak bratoubojstvo: Kajin je ubio brata Abela. I odonda ne prestaju ubojstva među ljudima.

Bog je u Isusu postao i čovjekom da pokaže i dokaže, da pokuša uvjeriti čovjeka, da je istinski ljubljeno Božje stvorenje, toliko ljubljeno da ni Bogu nije ispod časti postati čovjekom. Uskrsli Isus poslao je svoje učenike među ljude širiti tu radosnu vijest. Dao im je to kao zadatak. Nije im rekao: ‘ako hoćete’, nego jednostavno: ‘idite’. I tako su Isusovi učenici postali Isusovi izaslanici, što se na grčkom jeziku kaže ‘apostoli’. Prošle smo nedjelje čuli kako dvojica apostola nisu bila dobro prihvaćena na svom zadatku već su bili prognani iz jednog kraja. Apostoli se nisu zbog toga razljutili, nisu se durili na one koji ih tjeraju iz svoga kraja, nego su pošli tu radosnu vijest o Božjoj ljubavi prema ljudima govoriti ljudima drugih krajeva. Tako su zapravo progoni apostola ubrzali širenje radosne vijesti, koja se prema grčkom jeziku zove evanđelje. Naime, ono što je danas za svijet engleski jezik za sporazumijevanje među ljudima koji putuju svijetom, to je u apostolsko doba bio grčki jezik. I, kako smo čuli, onda su tim malim zajednicama vjernika postavljali ‘starješine’ da ih vode. Mi bi danas rekli da su osnivali župe i postavljali župnike.

I danas smo mi kršćani pozvani u svojim vjerničkim zajednicama, u svojim župama, ljubiti svoje bližnje kao što je Isus nas ljubio. Nedavni sinodalni susreti bili su poziv i poticaj da se svatko od nas na svoj način uključi u vjernički život župe. Pa neka naši bližnji, moji i tvoji, primijete da smo kršćani.