Advent – vrijeme iščekivanja Obećanoga

1. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(A-2022)

            ‘Padaj s nebo roso sveta’ prepoznatljiva je pjesma kojom smo započeli ovu svetu misu. Za mnoge od nas to je jasni pokazatelj da smo započeli advent, po hrvatski došašće, vrijeme priprave za najradosniji i najraspjevaniji kršćanski blagdan: za Božić. Primijetili smo i da brojne trgovine već nude božićne ukrase: tko prvi ponudi, prvi i proda. Razumljivo razmišljanje i praksa trgovaca. Pa okićene ulice i trgovi također nam najavljuju skori blagdan Isusova rođenja – Božić. U tome se čak krije i manja ili veća opasnost da znatno prije samog blagdana već doživimo božićno raspoloženje – pa nam onda sam blagdan Božića bude nekako ‘prazan’, već proslavljen. Tako bi bilo i da dva-tri tjedna prije rođendana ili imendana slavimo te dane – i kad bi došao sam dan rođendana ili imendana, već smo si istrošili: i osjećaje, i oči i uši. Otvorili smo darove, primili čestitke i ispili zdravice. I onda bi imendan ili rođendan postao samo ‘jedan dan u tome tjednu’. Tako nekako biva mnogim ljudima za Božić. Ako hoćemo imati bolji i jače doživljeni Božić moramo se moći tome oduprijeti pa kuću i dvorište okititi na Badnjak. I onda će nam sam blagdan Božića osvanuti svečan: za oči i uši – za dušu.

Danas započeto adventsko vrijeme, kroz puna 4 tjedna, po svojim misnim čitanjima bit će u tome približavanju Božiću znatno blaže, sporije – jednostavno će nas polako i u dubini duše pripremati za proslavu Božića. Tako ćemo u prvoj polovici došašća slušati opise iščekivanja brojnih generacija ljudi, iščekivanje dok se ne ispuni Božje obećanje o dolasku Spasitelja. Valja nam se prisjetiti da je to Božje obećanje dano vrlo rano – zapravo u samim počecima ljudskog roda. Kad su se prvi ljudi grijehom neposluha udaljili od Boga odmah je dano obećanje dolaska Spasitelja koji će taj ljudski promašaj popraviti!

I kroz stoljeća brojni su sveti pisci u Bibliji podržavali vjeru u ispunjenje tog obećanja. Dakako, bilo je i onih ljudi koji s tim nisu nikako računali. Nekako najjasniji o mjestu dolaska Spasitelja bio je prorok Mihej, koji je napisao da će taj obećani Spasitelj doći iz grada Betlehema. Valja nam se prisjetiti kako je baš njegov tekst pomogao trojici Mudraca da pronađu Isusa u brdskom gradiću Betlehemu. Do tada je to bio nevažan, zato i nepoznat gradić u brdima Palestine, a onda je po rođenju Spasitelja postao važan i nadaleko poznati grad svega svijeta. Brojni hodočasnici koji već 2.000 godina tamo hodočaste to jasno pokazuju.

Druga polovica adventskog vremena više će nam govoriti o drugom vidljivom dolasku Spasitelja. Taj drugi dolazak će biti na kraju vremena ovoga i ovakvoga svijeta. Danas smo u evanđelju čuli kako su ljudi htjeli od Isusa saznati vrijeme kad će se to dogoditi. U svom odgovoru Isus ih je podsjetio na događanja u vrijeme starozavjetnog pravednika Noe. Većina ljudi tada nije prepoznavala znakove približavanja općeg potopa – samo je Noa sa svojom obitelji bio na to spreman. U svom odgovoru Isus nije ni približno označio vrijeme svoga ponovnog vidljivog dolaska u svijet nego je pozvao na spremnost kad se to dogodi. Vrlo je vjerojatno da ćemo se svi mi – svaki od nas – prije toga drugoga Isusovog dolaska, osobno susresti s tim Spasiteljem: bit će to u trenutku završetka našega ovozemaljskog života. I onda će nam stvarno biti svejedno hoće li taj svijet poslije naše smrti trajati još par dana, par mjeseci ili nekoliko godina… ili će trajati još tisućama godina. Za nas će to završiti. U međuvremenu dok još ovim svijet-om hodimo možemo se s Njim susretati često, svakodnevno, u sakramentima koje je sam Spasitelj ustanovio, pronašao, da nam bude djelatni suputnik na ovome svijetu. Evo, baš sada, u ovoj sv. misi on je tu s nama i za nas. Zato se nakon riječi Pretvorbe kod podizanja posvećenih prilika kruha i vina zakratko pozvoni da se podsjetimo da se je ta nazočnost uskrslog Krista upravo među nama dogodila. To valjda znači da smo mu mi važni, a da smo i mi tu valjda znači da je i On nama važan. I tako iz nedjelje u nedjelju i tako iz godine u godinu. Putujemo kroz život s Isusom u našem društvu. Poziva nas da ga slijedimo, da ostavljamo trag dobra tamo gdje jesmo i da se pokajemo kad u tome nismo uspjeli… pa ponovno nastavimo put dobra. Adventsko vrijeme će nam u tome biti jedna mala pomoć. Iskoristimo to i za sebe i za sve naše. I život će nam biti ljepši: teškoće manje i radosti veće. Pa božji smo stvorovi, božji smo ljudi. I onda kad kroz životne tegobe putujemo i onda kad od radosti pjevamo. Božji smo, ali – stvarno!