Bog čini svoje a nas zove za suradnike

4. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(C-2018)

        Sve četiri svijeće upaljene u adventskom vijencu i misna čitanja današnje 4. adventske nedjelje jasno nam pokazuju da smo pri kraju adventa. Već smo posve blizu Božića: bit će to prekosutra. I misna čitanja današnje nedjelje izabrana su tako da nam govore o blizini toga blagdana Isusova rođenja. Tako u 1. misnom čitanju prorok Mihej govori da će taj obećani Spasitelj ‘izići iz Betlehema‘. Tako će taj mali i gotovo nepoznati gradić po rođenju Spasitelja – Isusa – trajno postati najpoznatiji gradić svijeta. Ne znam kako je to bilo kod vas, ali ja se iz svoga djetinjstva sjećam da mi nismo govorili da idemo ‘kititi bor‘ za Božić nego da idemo kititi Betlehem‘. Dakako, uvijek smo to radili na Badnjak popodne. I onda je Božić doista zasjao u punom sjaju: ne samo nakita na boru nego i radosti i zanosa u srcu. Sada pak se mnogi već nauživaju Božića i puno prije samog Božića, pa kad onda doista svane taj dan… već su se osjećajno poprilično potrošili i Božić je izgubio na svojoj dražesti.

Također smo u 1. misnom čitanju čuli kako prorok Mihej uspoređuje židovski narod sa stadom koje će voditi Gospodin. Već smo se valjda navikli da u biblijskom govoru ‘stado‘ nije pogrdni izraz za narod nego je to poučni izraz. Stado je bilo izvor životne sigurnosti i bogatstva. Osobito je bilo vrijedno ako je imalo dobrog pastira. I samom stadu je dobro, ako je pastir dobar – jer onda ima: i dobre paše za hranu i sigurne vode za piće. A to što će, po proroku Miheju, stado ‘voditi Gospodin‘ jasno pokazuje i posebnost stada i posebnost vodiča. Jer prava stada pravih ovaca doista nije vodio Gospodin nego pastir. A pastir je u to vrijeme bilo prezreno zanimanje, prezreno dotle da pastiri nisu mogli biti npr. svjedoci na sudu. Jednostavno pastirima nisu vjerovali da bi mogli govoriti istinu.

Pozabavimo se malo i biblijskim izrazom ‘Gospodin‘. Naime, kako se u naše vrijeme svakome muškarcu govori ‘gospodin‘ to je potrebno malo pojašnjenje. Biblijski Gospodin je netko važan i vrijedan, netko tko ne mora drugome polagati račune. Upravo takav Gospodin je Isus. Međutim je Isus Gospodin koji ne maltretira ljude, koji od ljudi ne traži da mu služe. Ne, Isus je Gospodin koji je ‘došao služiti‘ i ‘život svoj dati‘ kao otkupninu za mnoge.

Eto, zato je Božić radosni blagdan. Blagdan koji nam nosi poruku da je vrijedno, da je jako vrijedno biti čovjek. U samim počecima ljudskoga roda – koji je slikovito predstavljen kao Adam i Eva – ljudi  su poželjeli ‘biti kao Bog‘. Božić nam nosi poruku da mi ljudi ne trebamo htjeti ‘biti kao Bog‘ jer je već vrijedno, i to jako vrijedno, ‘biti čovjek‘, biti Božji stvor. Nije ispod časti Božjeg stvora biti čovjek, kad je i sam Bog postao čovjek!

I dok prorok Mihej u 1. misnom čitanju govori o blizini mjesta gdje će se roditi Spasitelj, to nam današnje evanđelje govori o vremenu skorog ispunjenja tog Božjeg obećanja. U tu svrhu Bog je trebao suradnju čovjeka, točnije suradnju jedne žene. Kao što je u počecima ljudskog roda žena – simbolično nazvana Eva – bila začetnica grijeha čovjekova udaljavanja od Boga, tako je sada jedna druga žena – Marija – poslužila približavanju Boga čovjeku i čovjeka Bogu.

Dobro je zapaziti u današnjem evanđelju da je Božju blizinu čovjeku zapazila i doživjela i Marijina rođakinja Elizabeta i njezin još nerođeni sin Ivan. Premda još nerođen i skriven pod srcem svoje Majke Marije, Božji Sin Isus, već donosi radost i Elizabeti i njezinom također još nerođenom sinu. Tako nam Biblija, već u ona davna vremena, kaže da je i još nerođeno dijete čovjek, i to čovjek koji se veseli drugome: tako da reagira na njegovu prisutnost u svojoj blizini. Važno je to čuti i danas kad se raspravlja o tome kad se postaje čovjekom: od začeća ili pak od rođenja. Biblija nam govori da je i još nerođeno dijete čovjek pa i prije rođenja reagira na one koji su u njegovoj blizini. Dakako još nerođeno dijete reagira i na one koji se spremaju ubiti ga abortusom. Dakako, još nerođeno dijete u majčinoj utrobi također reagira pozitivno na one koji ga okružuju u obitelji gdje se ima roditi.

Kad je čovjek ispunjen Bogom, kad je svjestan Božje nazočnosti u svome životu, onda je čovjek smiren i sretan, u svim okolnostima života. Pa čak i u onim neugodnim, čak i u onim opasnim situacijama. Zato nas zvona ujutro, u podne i navečer, pozivaju na molitvu: a to zapravo znači da u nama bude svijest kako cijeli svoj dan, od jutra do večeri, živimo pod Božjom očinskom brigom. Ne žandarskom ili policijskom brigom onih koji strogo paze da ne prekršimo neki zakon ili zabranu… nego da živimo pod očinskom brigom Onoga koji nas upućuje na dobro već sada dok ovim svijetom putujemo da bismo i u vječnosti sretno živjeli. Dakako, taj dobri Bog nam i ono naše loše i grešno oprašta kad ga zamolimo za to.

Eto, ta očinska briga za čovjeka postala je do kraja vidljivom po Božiću, po rođenju Isusa koji je uzeo dioništvo u našoj ljudskosti da bi mi mogli biti dionici božanskih stvarnosti. Zato je Božić blagdan radosti i mira. Neka bude takav i nama: i u duši i u kući.