Bog ispunjava obećanja

2. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(C-2018)

         Prošle smo nedjelje razmišljali o tome kako je Bog po raznim prorocima održavao trajnom poruku obećanja da će doći istinski Spasitelj ljudi koji će popraviti onu štetu koju su cijelom ljudskom rodu nanijeli naši praroditelji – simbolično nazvani Adam i Eva – svojim grijehom neposluha prema Bogu, svome Stvoritelju. Danas pred nas dolazi jedan od tih proroka, Baruh koji podosta svečanim izričajem najavljuje taj Božji zahvat među ljude. Pritom se izražava poprilično slikovito, jednostavnim jezikom koji su mogli razumjeti njegovi suvremenici. Kolika će promjena nastupiti tim Božjim zahvatom prorok najavljuje slikom: ‘otišli su pješice, vodio ih neprijatelj, a gle, Bog ih tebi vraća nošene u slavlju‘. Pa i mi kažemo slikovito da je bolje ‘seljački se voziti nego gospodski pješačiti‘. Prorok nastavlja kako će i priroda će u tome sudjelovati: tako da će se ‘sniziti sve visoke gore… i doline se ispuniti‘. A eto baš tako se u naše vrijeme grade moderne ceste i autoputovi.

Te najave brojnih proroka o ispunjenju Božjih obećanja prenosile su se mnogim generacijama ljudi, a nije se ništa od toga događalo. Zato su mnogi ljudi već i sumnjali u istinitost tih obećanja. A onda bi s vremena na vrijeme opet neki prorok ‘zabljesnuo‘ snažnom najavom da Bog ne laže i ne vara ljude i da zato ni ljudi ne smiju zaboraviti na ta Božja obećanja. Ne smiju ta obećanja niti omalovažiti. Osobito je važno podržavati tu vjeru u ispunjenje Božjih obećanja onda kad je ljudska situacija osobito teška: a toga nikad nije manjkalo u dugoj povijesti židovskog naroda. Uza sve nedaće koje su proživljavali u vremenima kad su vladali njihovi kraljevi, morali su otići i u dugogodišnje izgnanstvo iz svoje domovine, u koju se se tek relativno nedavno vratili. Ovdje je potrebno reći da je i naš hrvatski narod kroz povijest često puta bio u sličnim, jako mučnim situacijama. Ipak, uz Božju pomoć i ljudska zalaganja održao se i židovski i hrvatski narod.

Današnje evanđelje govori da se je posve približilo vrijeme ispunjenja Božjih obećanja. Sada tu poruku prenosi posljednji prorok Starog zavjeta, veličanstveni Ivan Krstitelj. On je čovjek za kojega je sam Spasitelj rekao da je on ‘najveći rođeni od žene‘ – a svi su ljudi rođeni od žene. Dakle je Ivan Krstitelj najveći od ljudi. U vrijeme djelovanja Ivana Krstitelja opet je u židovskom narodu bila vrlo jaka i živa vjera u skoro ostvarenje Božjih obećanja. Evanđelist Luka spominje i neke zemaljske vladare toga vremena kako bi se znalo kad je živio i djelovao Ivan Krstitelj – tako da je posve jasno kako je on bio stvarni čovjek, a ne neki izmišljeni lik. Njegovo djelovanje bilo je tako posebno i jako da su mnogi njegovi suvremenici čak mislili da je on, glavom i bradom, upravo taj najavljivani Spasitelj.

Ivan Krstitelj je dolazio iz pustinje na obale rijeke Jordan i tu je najavljivao skori dolazak obećanog Spasitelja. Vrlo brzo su se oko njega počela okupljati velika mnoštva ljudi koji su vrlo pozorno slušali što im to Ivan govori. A govorio je o potrebi da se čovjek ‘pripravi duhom‘ kako bi mogao prepoznati Spasitelja kad se pojavi. Jer je moguće da Spasitelj dođe, da djeluje među ljudima, ali da ga ljudi ne prepoznaju kao Spasitelja. A to ponajviše zato jer se ne uklapa u njihova očekivanja način na koji  Spasitelj djeluje.

Mi sada znamo da doista mnogi ljudi ni onda ni danas ne prepoznaju u Isusu toga obećanog Spasitelja. Mnogi se čude i ne mogu prihvatiti – ni onda ni danas – da se je taj silni Spasitelj dao ‘razapeti od neprijatelja‘ a da on nije dao ‘razapeti neprijatelje‘. Silni ljudi tako ne postupaju – silni ljudi silovito djeluju. A Isus je kao Spasitelj ‘silan u ljubavi i dobroti‘, silan u ljubavi koja se žrtvuje do kraja i silan u dobroti koja prašta bez kraja.

Zato se apostol Pavao raduje u svojoj Poslanici Filipljanima što vjernici toga grada tako jako uspijevaju biti slični Isusu u svom ponašanju prema bližnjima. Uz tu veliku ljubav koju su već ostvarili prema bližnjima, apostol Pavao moli za njih da i dalje u tome napreduju. Tako će u ovom svijetu na najbolji način proslavljati Boga: ne samo riječima nego i djelima, cijelim svojim životom.

I nas danas ovo adventsko vrijeme potiče da primijetimo Božje djelovanje u našem svijetu, da o tome promišljamo, kako bismo onda mogli naći ‘svoje mjesto‘ u slavljenju Boga i pomaganju ljudima. Ovaj tjedan nam u našoj župi nudi priliku da uočene pogreške, grijehe i propuste, ‘uništimo‘ u Božjoj ljubavi i dobroti po sakramentu ispovijedi: u srijedu 12. ovog mjeseca. Ispovijed se može nazvati ‘čišćenjem duše‘. Kao što ‘komunalci‘, što je ljepši izraz za smetlare, povremeno odvoze smeće i tako čiste naš okoliš i drže ga ugodnim za život, tako i sakrament ispovijedi čisti našu dušu, i naš duhovni okoliš. I tako mi postajemo ugodniji našim bližnjima: onima s kojima živimo i radimo.

Eto, Bog nas svake godine pred blagdane Božića i Uskrsa, poziva na čišćenje naše duše, a tako onda posredno i na čišćenje svega našeg duhovnog okoliša. Odazovimo se kako bismo mogli ljepše i radosnije: živjeti i raditi tamo gdje nas je Bog smjestio. Po meni i po tebi svijet može biti ljepši i život bolji.