Bog nam nije ništa dužan – sve nam dariva

3. KORIZMENA NEDJELJA

(B-2015)

Sigurno nema čovjeka, od ovih najmlađih pa do onih najstarijih među nama, koji neki put nije iznenadio – poneki put zadivio a poneki put i razočarao – svoje bližnje, zapravo svoje najbliže. Mi smo to učinili drugima – drugi su to učinili nama! Tako su sigurno mnogi ljudi posve razočarani Isusovim ponašanjem, kako nam to opisuje današnji odlomak evanđelja, kada Isus, jako srdit, galami na trgovce u Hramu, a mnogima i prevrće stolove i klupe. Čak štoviše neke od njih i bičem tjera iz hrama. Iznenađuje nas takav Isus jer smo si mi najčešće u glavi zamislili ‘dobroćudnoga Isusa‘ koji ne bi ‘ni mrava zgazio‘. Mi si zamišljamo Isusa koji ljudima pomaže: tako da se druži s prezrenima… tako da ozdravlja neizlječivo bolesne. Pa u neku ruku imamo i pravo: Isus je doista većim dijelom u Bibliji prikazan kao ‘dobar Isus‘, kao Isus ‘pomoćnik ljudima‘, kao ‘Isus čudotvorac‘ za one neizlječivo bolesne. Što je to toliko razljutilo Isusa da se tako neuobičajeno ponaša prema ljudima?!

Premda ovi trgovci posve sigurno nisu imali, u naše vrijeme tako često spominjane, tzv. ‘fiskalne blagajne‘ oni su jednako tako sigurno za svoje poslovanje imali dogovor s upravom Hrama. Svojom uplatom ‘placevine‘ oni su zasigurno pomagali održavanju Hrama, a bili su i od pomoći svima onima koji su dolazili u Hram jer su si tu mogli nabaviti sve što im je trebalo za bogoslužje u Hramu.

Stručnjaci za Sveto pismo nam kažu da je ovim svojim postupkom Isus htio jasno pokazati da se s Bogom ne može trgovati: ‘Bože, ja tebi neku molitvu ili žrtvu, a ti meni zdravlje i uspjeh u životu‘. Trgovci u Hramu radili su svoj posao, nisu nikoga prevarili, nikoga oštetili, sve je bilo po zakonu. No, svojom nazočnošću u Hramu trgovci su sudjelovali u podržavanju takvog ‘trgovačkog mentaliteta‘ u vjeri. Ako se iole ozbiljnije zamislimo nad vjerničkim mentalitetom ljudi našega vremena, onda ćemo dosta brzo spoznati da takav ‘trgovački mentalitet‘ prema Bogu i danas vrijedi za mnoge ljude.

Možda je taj mentalitet trgovanja s Bogom najlakše primjetljiv onda kad čovjek dođe u neku ‘životnu stisku‘: onda traži Božju intervenciju sebi u korist, a nerijetko i Boga pita ‘čime je to zaslužio da bude tako kažnjen’?! Bilo bi to donekle umjesno pitanje onda kad bi čovjek za neki svoj dobar uspjeh zahvalio Bogu što ga je tako obdario. No, to se zbilja rijetko događa jer uspješan čovjek najčešće misli kako je taj uspjeh posljedica njegove umješnosti u poslovanju.

Tu je valjda skriven i popriličan broj razloga zašto mnogi ljudi, inače pokršteni, uopće ne trebaju Boga kroz cijeli tjedan, pa niti nedjeljom: niti da mu se zahvale niti da ga za uspjeh prose. A nedjelja bi trebala biti ‘dan radosti’, radosti i zahvalnosti: što smo uopće živi, što imamo svoje bližnje s kojima živimo, što imamo toliko toga što nam je svakodnevno potrebno u životu.

Isus nam svojim postupkom kaže da ne možemo i ne smijemo s Bogom trgovati nego se u ljubavi s Bogom družiti. Onda naša molitva neće biti u svrhu ‘nagovaranja Boga‘ da nam ispuni želje i planove nego će ta molitva biti druženje s Bogom da naši planovi i želje budu u skladu s Božjim planovima i željama. U toj vjeri će biti i sigurnost da ispunjenje tih Božjih planova s nama sigurno neće za nas biti štetno. Vjerojatno ćemo pri tom ispunjavanju Božjih planova s nama morati podnijeti i nešto teško, nešto što nam nije po volji… i činit ćemo to s vjerom da će Bog dati i snage da to podnesemo. Vjerojatno netko od naših bližnjih ne bi mogao učiniti to što je Bog nama namijenio… ali će zato taj naš bližnji biti pozvan da on nešto drugo učini, da podnese neki teret, koji ja i ti ne bismo mogli podnijeti. Ukratko rečeno: svakome čovjeku Bog je dao odgovarajuće sposobnosti da ostavlja trag dobra u svijetu, odgovarajuće sposobnosti da nosi teret života kojega neki drugi čovjek, s drugim i drukčijim sposobnostima, ne bi mogao nositi. Jedino ne valja ako se čovjek ne trudi najprije otkriti svoje sposobnosti, a onda ih za dobro upotrijebiti. Zato nama vjernicima svaka nedjelja pomaže da u druženju s Bogom i bližnjima otkrivamo i te Božje planove s nama i te naše sposobnosti kojima smo obdareni da Božji planovi budu ostvareni. I nije nam se pretjerano čuditi ako mi sami sebe često puta ne nalazimo ‘kao pozvane‘ za taj i taj zadatak – jer su se takvima: nepozvanima i nedostojnima, smatrali i mnogi poznati nam sveci: Isusova Majka Marija je pitala ‘kako će to biti‘ … sv. Josip se htio iz božjeg plana elegantno izvući. Apostol Pavao, čije brojne poslanice na misi čitamo, je tri dana razmišljao što mu se to dogodilo i onda je posve promijenio svoje ponašanje: od progonitelja postao je propovjednik evanđelja.

I danas smo ga čuli dok piše kako je svjestan da se Božji i ljudski planovi, Božje i ljudsko poimanje života, često ne slažu. To da je Bog po Isusu za ljude trpio Židovima je bila sablazan, a poganima ludost. Židovi si ne mogu zamisliti da bi Bog mogao biti tako ‘slab’ da trpi, a poganima pak je ludo da Bog trpi kad ne mora, kad je Bog. Ako Bog, Isus, nije samog sebe spasio, kako onda od njega očekivati spasenje? Ipak oni koji prihvaćaju Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga, po vjeri znaju da je Isus umro zato jer je tako volio ljude da nije mogao od njih odustati niti onda kad su mu ljudi zlo činili, a onda je njegovo uskrsnuće pokazalo ispravnost takvog žrtvovanja zemaljskog života da se postigne nebeski. A sve ono naše dobro koje u svijetu učinimo nisu naša ‘kupovina neba’ nego prije izraz zahvalnosti za Božje darove. A Božje zapovijedi koje smo čuli u 1. misnom čitanju možemo i trebamo razumjeti kao Božju pomoć na životnom putovanju. Da ne moramo za svaki pojedini slučaj, za svaki pojedini događaj u životu, dugo misliti i premišljavati si ‘što učiniti’, Bog nam je dao kratke obvezujuće upute. Život po njima je čovjeku na korist već sada dok putuje ovim prolaznim svijetom i da dosegne vječnost u nebu. Dakako, čovjek ne mora prihvatiti život prema Božjim zapovijedima, ali iskustvo pokazuje da u slučaju nepoštivanja ovih Božjih uputa među ljudima nastaje nered: i prema samome sebi i prema čovjekovim bližnjima. Opet se možemo poslužiti suvremenim primjerom prometnih propisa: ni tu se svi ljudi ne pridržavaju tih propisa i zato nastaju prometne nesreće, s većim ili manjim posljedicama. Znamo također da postoje i upute za zdrav život… ni tih se uputa čovjek ne mora pridržavati, ali će onda to osjetiti na poremećaju svoga zdravlja.

Bog nam je nadahnuće i jakost, osobito prepoznatljiv u Isusu Kristu: ‘kako činiti dobro‘, a naši bližnji su nam prilika: ‘kome činiti dobro‘.