Bog nas oživljuje da ne klonemo i uskrsava da vječno živimo

5. KORIZMENA NEDJELJA

(A-2017)

Većina od nas bili smo na raznim grobljima i vidjeli smo razne grobove. Neka groblja kao i neki grobovi su jednostavno i skromno uređeni, a neka groblja i neki grobovi su raskošni i bogato uređeni. Svatko od nas ima o tome svoje mišljenje, a nerijetko se čuju i razni komentari o tome.

I danas smo u misnim čitanjima, toj Božjoj poruci za nas, čuli komentare o grobovima: da će jednom biti prazni! Da, to je najkraća poruka današnje nedjelje: grobovi će jednom biti prazni! Temelj te poruke je Božje obećanje dano još u Starom zavjetu preko proroka Ezekijela, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju. Doduše prorok Ezekijel još nije najavio uskrsnuće nego samo oživljavanje i odvođenje u ‘obećanu zemlju’. Nije on još mogao pojmiti onu stvarnost koja će se za ljude dogoditi Isusovim uskrsnućem.

U evanđelju pak smo čuli kako je Isus potvrdio to Božje obećanje o izvođenju ljudi iz groba: tako da je doista jedan grob ispraznio. Zbilo se to neočekivano, ali i vrlo jednostavno, kad je na grobu svoga mrtvog prijatelja Isus viknuo: „Lazare, izlazi!“ I Lazar je doista izišao i jedan grob ispraznio. No, izlaskom iz groba Lazar nije uskrsnuo nego je samo oživio i u ovozemaljski se život vratio – te je kasnije opet umro. Eto, tako za Lazara znamo da je dvaput umro. Ovim oživljavanjem Lazara Isus je ljudima pokazao svoju božansku moć. Iz opisanog događaja je vidljivo da su neki ljudi doista i vjerovali u Isusovu čudesnu moć kad su gledali kako Isus plače nad mrtvim prijateljem. Oni su mislili da je Isus tu svoju čudesnu moć trebao upotrijebiti prije negoli je Lazar umro. Izgleda da nisu vjerovali da bi sada već mrtvog Lazara Isus mogao oživjeti. To se dade zaključiti iz njihova razgovora: „Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?“ U tim riječima može se prepoznati blagi prijekor Isusu što se nije bolje zauzeo za svoga prijatelja za kojim je glasno plakao. Kao da mu žele reći: ‘Što sad plačeš, gdje si bio prije’? Pa zasigurno bismo i mi htjeli da nas Isus trajno drži na životu a ne da moramo proći kroz vrata smrti i uskrsnuća.

A čuli smo da je Isus namjerno kasnio dva dana: kad je čuo da je Lazar bolestan još je dva dana ostao u mjestu gdje je propovijedao. Pozorniji slušatelji mogli su zapamtiti kako je na početku evanđelja Isus jasno rekao: „Ta bolest nije na smrti nego na slavu Božju, da se proslavi Sin Božji.“ Čak je malo kasnije rekao da ‘se raduje što nije bio ondje‘ prije Lazarove smrti, kako bi ono što će se uskoro dogoditi pomoglo njegovim učenicima ‘da uzvjeruju‘. Da uzvjeruju u njegovu božansku moć jer će ga uskoro gledati od ljudi odbačena i na križu raspeta.

No, ako Isus nije svog prijatelja Lazara poštedio i izuzeo od smrti… pa nije to učinio ni sa samim sobom. I njemu su ljudi vikali ‘neka siđe s križa pa će mu vjerovati‘. I posve sigurno je Isus mogao sići s križa, mogao je posve sigurno izbjeći sve neugodnosti i svu mržnju kojom su ga ljudi obasipali… mogao je ali nije! Silaskom s križa Isus bi pokazao svoju snagu, ostankom na križu i darivanjem života, Isus je pokazao ljubav! Najveću ljubav koja umire za prijatelje!

Eto, sad smo mi na redu. Kad molimo Boga da nas oslobodi životnih teškoća a Bog to ne čini gubimo potrebu za Bogom. Mislimo si: ‘čemu Bog uopće postoji, zašto ga mi častimo, kad nam on ne pomaže‘?! Ne malom broju ljudi je istinska prepreka za vjeru u Boga, i to u dobrog Boga, kad ima toliko zla u svijetu: osobito kad trpe i stradavaju posve nedužni ljudi, čak i mala djeca koja nisu ništa lošega ni jela ni pila, čak nisu ni zločesta bila jer su prekratko živjela. Pa znamo da se zato mnogi ljudi, čak i naši znanci i ukućani, jednostavno Bogu ne mole, ne idu nedjeljom na misu jer ne vide za sebe nikakvu korist od toga.

A ne znaju ti ljudi, ne može se reći da su zaboravili jer to nisu ni naučili, da Bog nema nikakve koristi od ljudi! Bog ljude samo dariva i ništa mu zauzvrat ne treba. Uzvrat Bogu mi dajemo kad ljudima dobro činimo. Pa rekao je Isus posve jasno da sve ono što činimo i sve ono što ne činimo bližnjima on uzima kao da je njemu učinjeno, ili kao da njemu nije učinjeno. Ljude koji Bogu vjeruju i časte ga Bog ne oslobađa od teškoća i smrti nego daje snagu da teškoće nose, neke probleme i rješavaju i svijet na bolje mijenjaju, a od smrti ih izbavlja uskrsnućem. Oživljeni Lazar je opet umro, uskrsli ljudi više neće moći umrijeti: vječno će živjeti. Za mnoge ljude životni putovi mogu biti doista grbavi, grdi i s mukom njima hodaju, uz posrtaje, padove i dizanja… no, kad se tim i takvim putovima u nebo stigne, sve je bilo vrijedno, sve je bilo podnošljivo jer se je nebo steklo. Čak je nekako sigurnije po grdim putovima života Bogu stići jer je onda čovjek češće usmjeren na Boga: kad mu je teško Boga se sjeti i za pomoć pozove. Oni pak ljudi koji lagodnim životnim putovima hode lakše si umisle da Boga ne trebaju jer im tako bez Boga dobro ide.

Zato budimo zahvalni Bogu i za životne teškoće koje nas prema Bogu usmjeruju, a budimo zahvalni i Bogu i ljudima i za lijepe stvarnosti života u kojima se malko od životnih teškoća odmaramo. A jedni drugima budimo korisni suputnici: da se u teškoćama tješimo i da se u radostima veselimo. I tako u nebo dođemo. Jer i naš grob će jednom biti prazan.