Bog nas poziva na život djece Božje

4. KORIZMENA NEDJELJA

(C-2022)

Podulje je bilo današnje evanđelje ali ga nije bilo dosadno slušati jer nam donosi zanimljivu Isusovu prispodobu o dobrome ocu i rasipnom sinu. Čuli smo i što je Isusa potaklo da ispriča ovu prispodobu: bilo je to prigovaranje farizeja i pismoznanaca što se Isus druži s carinicima i grešnicima. I nije se Isus s tim ljudima pozdravljao samo onako ‘u prolazu’ nego se je s njima ‘družio i jeo‘. Naime, židovski je zakon zabranjivao druženje s takvim problematičnim ljudima – kakvi su bili carinici i grešnici. Možda nije od viška podsjetiti da su carinici ustvari bili poreznici onoga vremena: skupljali su porez s nekog područja i onda to predavali vlastima. A kako je u to vrijeme Palestina bila pod okupacijskom vlasti Rima, to je i porez išao okupatorima. Dovoljan razlog za prezir. Višak skupljenoga pripadao je njima. I to je bio dodatni razlog za prezir tih ljudi. Grešnicima pak su smatrali ljude određenih zanimanja koja po njihovom mišljenju nisu bila dostojna čestitog Židova. Ta zabrana je trebala djelovati kao preventiva: da druženje s njima ne pokvari one koji bi se s njima družili.

Da objasni razlog svoga ponašanja prema tim za Židove problematičnim ljudima, Isus je ispričao jednu od poznatijih nam prispodoba: o dobrom ocu i rasipnom sinu. Kako se prispodoba bližila svome kraju, to smo vjerojatno više pomišljali da taj dobri otac iz prispodobe gotovo sigurno nije neki stvarni zemaljski otac. Teško nam je zamisliti si takvoga oca: da baš nikako ne prigovori takvome svome sinu. I ne samo da svom rasipnom sinu nije ništa prigovorio nego ga je trajno čekao. Mogli bi reći: od prvoga dana kad je otišao. To se vidi po tome da je otac prvi ugledao sina pri povratku premda nije znao kad će se sin vratiti. I da li će se uopće vratiti. Otac je strpljivo i u nadi čekao sinov povratak. Sin nije mogao oca iznenaditi neočekivanim dolaskom. Otac je iznenadio sina neočekivanim prihvatom.

Pozorniji slušatelji mogli su zapaziti da rasipni sin pri susretu s ocem nije stigao izgovoriti sve ono što si je pripremio da će reći ocu pri povratku. Otac ga je prije prekinuo. Kao da mu je htio reći: ‘Pusti isprike. Što je bilo bilo je i više se ne može izmijeniti. Meni je važno samo to da si se vratio. I odmah te primam kao omiljenog sina’. A čuli smo kako je rasipni sin namjeravao oca zamoliti da ga primi kao jednog od najamnika. Po ljudski je mislio da više nije vrijedan živjeti u očevoj kući kao sin. Gozba i svirka koju je otac priredio sinu povratniku dodatno pokazuje s koliko je radosti i veselja otac dočekao povratak svoga sina. Nimalo srdžbe, nimalo ljutnje ni prigovaranja. Eh, to je ‘pravi otac’, otac koji je zapravo slika Boga, nebeskog Oca. Tako Bog oprašta grijehe ljudima kad se za njih pokaju. I tu Bog prvi čeka. Ni mi ljudi ne možemo Boga iznenaditi. Možemo samo mi biti iznenađeni koliko nam je ljepše i lakše nakon ispovijedi bez prijašnjih grijeha živjeti. Rasipni sin si je premišljao, vagao je razloge i posljedice svoga čina. I kad je shvatio da je tako živeći ‘potratio’ dio svoga života, smogao je snage i hrabrosti promijeniti se. Promijeniti se uz pomoć svoga oca. Pa znao je on koga je doma ostavio. Znao je da kod oca ima nove šanse za bolji i vrjedniji način života. Ipak, za taj povratak trebao je u sebi pregristi svoj ponos. Tako nekako bude i s našim dolaskom na sv. ispovijed: treba u sebi pregristi svoj ponos. Ne jedanput čuo sam razloge ljudi zašto ne idu na ispovijed: ‘nisam nikoga ubio, nisam nikomu kuću zapalio’. Najčešće bih znao odgovoriti: pa da jeste, onda bi očito bili u Lepoglavi, u zatvoru. I konačno, valjda je lakše doći na ispovijed s ne tako strašnim grijesima. U našoj župi bit će prilika za to dan poslije Cvjetnice – u ponedjeljak 11. travnja.

U očevoj kući svi su se veselili: i otac, i sin povratnik, i sluge, i svirači. Radost i sreća ispunila je očevu kuću! Samo je jedan bio nezadovoljan i nesretan: stariji sin, brat sina povratnika. I nije se on samo onako malko rasrdio. Rasrdio se tako ozbiljno da nije htio ni u kuću ući. On ne može shvatiti očevu radost zbog povratka izgubljenog sina. Stariji sin još podsjeća oca da njemu nije nikad ništa sličnoga priredio. Pa ni u puno manjoj mjeri. Očev odgovor starijem sinu je jednostavan: pa ti si sa mnom trajno živio sigurnost i ljepotu svega onoga što imamo. Ni u čemu nisi bio prikraćen. A tvoj mlađi brat je živio načinom života koji nije bio dostojan za moga sina. I jedini razlog zašto ga primam, zašto se veselim njegovu povratku jest taj što je on moj sin. Ničim drugim, ničim svojim on to nije zaslužio: jedini i dovoljan razlog ovakvog dočeka i primanja jest taj što je on moj sin.

Tom prispodobom Isus je odgovorio farizejima i pismoznancima razlog njegova druženja s ‘carinicima i grešnicima’, ljudima problematičnog načina života. Jedini razlog je taj što su i ti ljudi Božji stvorovi, Božja djeca, samo što oni to ne znaju pa žive mimo ljudskog dostojanstva. Isus se s njima druži da ih potakne na povratak nebeskom Ocu. Bog ljude prima, kakvi god oni bili. Raduje se njihovom povratku i daje im nove šanse za život dostojan djece Božje. Dakle, i svatko od nas – i ja i ti – imamo pred Bogom nove šanse. Na nama je da ih prepoznamo i iskoristimo. 11. travnja je dobra prilika.

A m e n