Bog ne želi u svijetu raditi bez nas

4. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(A-2016)

Kako je to bilo daleko, a kako je sada blizu: danas tjedan, slijedeće nedjelje, bit će Božić: proslava rođenja Isusa Spasitelja. Taj događaj mi smo očekivali zapravo već od prošlog Božića, a onda sve jače i sve ozbiljnije od početka ovogodišnjeg adventa. Svjedoci smo mnogih posebnih događanja u ovom adventskom vremenu, premda u tim mnogim događanjima često nije bilo jasno ‘koga se očekuje‘ ili pak je čak bilo jasno da se ‘Isusa ne očekuje‘. Jednostavno se mora reći: iz raznih razloga adventsko vrijeme je u velikoj mjeri izgubilo svoje vjersko i vjerničko značenje i prepoznatljivost. Vrlo često je to izraz pomodarstva i ujedno slabe upućenosti u ‘temu adventa‘. Jedan od razloga je sigurno to što je vjernička tema adventa ozbiljna, preozbiljna za mnoge ljude našega vremena… za ljude koji čeznu uglavnom za vidljivim i čujnim događanjima, jer to iziskuje najmanje duhovnog napora – jednostavno: ne treba puno misliti.

Kratki odlomak iz Knjige proroka Izaije, kojeg smo slušali kao današnje 1. misno čitanje, ukazuje na tu čovjekovu želju da svoj život, kao i život ljudske zajednice, uređuje ‘mimo Boga‘. Konkretan primjer je židovski kralj Ahaz koji jednostavno odbija preporuku proroka Izaije da u teškim i sudbonosnim prilikama svoga kraljevstva od Boga zaište uputu ‘kako postupati‘. Bilo bi malo pregrubo za vjerničke uši njegovih podanika da na prorokovu uputu jednostavno odgovori: ‘ne zanima me Božje nadahnuće rješenja ove teške situacije‘. Takvim grubim odgovorom bi sablaznio ili barem začudio mnoge ljude svoga kraljevstva, jer je ipak velika većina tih ljudi u teškim situacijama svoga života zazivala Božju pomoć.

Zato je kralj Ahaz odgovorio da on neće tražiti Božje nadahnuće za rješenje problema jer ne želi ‘iskušavati Boga‘. Ali kad bi zazvao Boga za nadahnuće, onda bi morao to nadahnuće prihvatiti, a ovako je mogao činiti ‘po svome‘. Tako ‘po svome’ je započeo već Adam – dakle čovjek od samog svog početka – tako su činili mnogi i mnogi ljudi od kojih su neki zapisani i u Bibliji, tako je to činio kralj Ahaz, tako to čine mnogi ljudi kroz cijelu ljudsku povijest sve do naših dana. Pa i mi sami smo često puta takvi: to je svaki put kad griješimo. Slušamo u crkvi Isusove riječi, a onda napravimo ‘po svome‘. Sreća je naša da nam Bog grijehe oprašta i da i dalje s nama u životu računa.

Tu Božju ljubav prema čovjeku na poseban je način iskusio na svojoj koži apostol Pavao, koji je od žestokog progonitelja uskrslog Krista, kojega je progonio u njegovim vjernicima, ‘pozvan za apostola pa je postao sluga Isusa Krista‘, kako smo to čuli u današnjem 2. misnom čitanju.

I u evanđelju smo susreli jednog izuzetnog Božjeg suradnika u ostvarenju djela spasenja za ljude: sv. Josipa. Prije nego promotrimo lik sv. Josipa, sjetimo se nakratko evanđelja blagdana bezgrešnog začeća BDM: naime tada smo slušali o njezinoj muci kako da postane Majka Božjeg Sina. Nakon kratke zbunjenosti i nedoumice prihvatila je Božju ponudu uz riječi anđelu Gabrijelu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.“ Uz njezino povjerenje u Boga pomogla je i objava anđela Gabrijela da se je jedno Božje čudo već ranije dogodilo u njezinoj rodbini: starica Elizabeta je začela sina.

U današnjem evanđelju susreli smo zbunjenog Josipa, zaručnika i budućeg muža Marijina. I on je u nedoumici što učiniti: uključiti se u Božji plan ili pak se elegantno izvući?! Čuli smo kako evanđelje kaže da je Josip bio ‘pravedan‘, a to znači da je živio po svim zapovijedima objavljenima u Bibliji Starog zavjeta. I po tim pravilima Josip je trebao Mariju dati kazniti, u najmanju ruku ‘odmaknuti se od nje‘, što je zakratko i naumio učiniti. No, i on ima beskrajno povjerenje u Boga i zato sluša Božjega glasnika – anđela – koji mu ‘naređuje‘ da uzme Mariju za svoju ženu. Zanimljivo je čuti da Bog – dakako preko anđela, kojemu se ovdje ne spominje ime kao kod Marije – ‘naređuje‘ što da učini: naređuje, a ne moli! Josip se ravna po Božjem, a napušta svoje.

Dakako, i sv. Josip, i Marija, i apostol Pavao, svi koji su imenom spomenuti u današnjim misnim čitanjima, mogli su na Božju ponudu i poziv odgovoriti i ‘negativno’ kao i kralj Ahaz. Taj negativni odgovor Bogu mogao je biti više ili manje učtiv, po bon-tonu, da se prikrije vlastita samovolja. Umjesto takvoga negativnog odgovora, svi ovi spomenuti ljudi su radije prihvatili Božje nadahnuće i rješenje negoli da bi ustrajali u ostvarenju svoga rješenja. Jednostavno zato što su imali veliko – beskrajno – povjerenje u Boga, pa su po toj vjeri znali da prihvaćanje Božjeg plana neće za njih i za ljude biti lošije negoli da su ustrajali u svome planu.

Pa i mi često puta znademo reći da je dobro ‘posluhnuti pametne ljude‘ – makar ih se puno puta i ne posluhne – pa je to više dobro ‘posluhnuti Boga‘ koji svojim planovima i njihovim ostvarivanjem daleko nadmašuje nas i naše planove. Primjer kralja Ahaza, dakako i tolikih ljudi kroz povijest i u našoj suvremenosti, jasno pokazuje da je moguće i Bogu reći ‘ne‘ – na svoju štetu i na štetu većeg ili manjeg broja ljudi. Zato mi kršćani na svakoj sv. misi tako često i slušamo razne primjere pozitivnih i negativnih ljudskih odgovora na Božju ponudu, a iz kojih su onda proizašli dobri ili loši rezultati: i za ljude pojedince i za razne ljudske zajednice.

Mi kršćanski vjernici se zovemo Crkva i zajednica smo ljudi koji nastoje osluškivati Božja nadahnuća i Božje ponude i onda ih u slobodi prihvatiti. Dakako, pri tome nam pomažu dobri primjeri ljudi Staroga i Novoga zavjeta Svetoga pisma, kao i tolikih svetaca koji nisu u Bibliji zabilježeni. Ni mi nismo u Bibliji zabilježeni, pa ipak možemo osluškivati Božja nadahnuća i pretvarati ih u dobra djela: za nas i naše bližnje.