Bog zna za nas i drži nas za partnere
4. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2019)
Divna je i zadivljujuća Božja poruka koja nam je upućena preko današnjih misnih čitanja. To je poruka o Božjoj ljubavi i brizi za čovjeka. Najprije smo čuli iz Knjige proroka Jeremije poruku da za nas ljude Bog zna i prije negoli smo se rodili. Ozbiljna je to poruka, smrtno ozbiljna – jer to onda znači da Bog zna i za one ljude koje majke nose još pod svojim srcem i kroz neko vrijeme će ih roditi, a zna Bog i one ljude koje su odlučile abortusom ubiti! Zanimljivo je znati da se ono dijete čije se rođenje očekuje kaže: da roditelji čekaju ‘bebu‘, a ono dijete koje se namjerava pobaciti se naziva ‘fetus‘. Jednostavno zato jer takav izraz manje strašno zvuči. Kako bi to bilo grubo reći da će ‘pobaciti dijete‘. A ‘pobaciti fetus‘ zvuči tako oslobađajuće neutralno. Kakva ljudska perfidnost: beba je začeto dijete čije se rođenje očekuje, a fetus je začeto dijete koje se pobacuje!
U nastavku prorok Izaija kaže da Bog zna i daljnji tijek života svakoga čovjeka. Bog je svakom čovjeku namijenio neki zadatak koji bi trebao u svom životu obaviti. Za taj zadatak čovjek je dobio i odgovarajuće sposobnosti u životnim okolnostima u kojima će se naći, u kojima će živjeti i djelovati. U obavljanju tog zadatka čovjek može naići i na velike poteškoće, na jaka protivljenja ljudi. Usprkos tome Bog i dalje poziva čovjeka da se pred tim protivljenjima ne straši nego da se onda jače založi da obavi to na što je pozvan. Jer u tom obavljanju svoga zadatka čovjek neće biti sam, Bog će ga podupirati. Dakako, ako se sam čovjek ne založi, onda ni Bog nema što podupirati. (Tu se može ispričati onaj vic o Škotu koji je godinama molio Boga da i on jednom dobije novce na lutriji. I onda mu je Bog nakon više godina poslao anđela s porukom: pa daj jednom kupi lutrijski listić. Tek onda možeš dobiti.)
U današnjem evanđelju pak smo čuli da je Isus došao ispunjavati zadatak čovjekova Spasitelja, kako je to najavio prorok Izaija. Izjavio je to Isus u sinagogi grada Nazareta, grada u kojemu je Isus odrastao. Evanđeoski odlomak ne navodi što je to Isus govorio u sinagogi nego samo kratko spominje da su ljudi bili oduševljeni onim što je govorio. Evanđelist Luka doslovce piše da su Isusu svi ‘povlađivali‘. No, osim velikih riječi Isusovi sugrađani su očito očekivali i velika djela: čudesa. Jer su već čuli kakva je čudesa Isus učinio u nekim drugim mjestima pa im je bilo nekako najprirodnije da u svom gradu Isus učini ista ili još veća čuda.
No, Isus jednostavno nije htio niti mogao zadovoljiti njihovu znatiželju jer u njihovim očekivanjima nije vidio vjeru. Bila je to samo ljudska znatiželja: što sve Isus može, pa da se oni mogu hvaliti kakvog sugrađanina imaju. Onda im je Isus rekao dva primjera iz njihove prošlosti kad također dva velika proroka: Ilija i Elizej nisu činili čuda u svojem narodu nego među strancima. E, to im je bilo previše. Jako dobro su shvatili što im je time Isus htio reći. I odjednom se sve ono povlađivanje pretvorilo u strašnu mržnju i prezir. Ne samo da im Isus više nije bio interesantan nego ga više nisu mogli ni kao živa trpjeti. Htjeli su ga ubiti! To je posve jasno iz toga što su ga odveli ‘na rub brijega… da ga strmoglave‘. Tim dovođenjem do ruba brijega Isus je dopustio da ljudi do kraja pokažu svoje namjere, a onda je jednostavno ‘prošao između njih i otišao‘. Nije se morao boriti, nije se morao otimati iz njihovih ruku – jednostavno je prošao između njih i otišao. Dakle, dogodilo se istinsko čudo: Isus je pobijedio njihovu mržnju. Bio je to jedan mali detalj, jedna sitnica, iz Isusova života: kako ljubav pobjeđuje.
O toj ljubavi koja pobjeđuje apostol Pavao je napisao veličanstvenu ‘odu ljubavi‘ u Poslanici Korinćanima, kako smo to čuli u današnjem 2. misnom čitanju. Već je puno puta rečeno da je taj tekst apostola Pavla najbolji ljudski izričaj ljubavi. Nije apostol Pavao napisao ‘definiciju ljubavi’, nije napisao ‘što je ljubav’ nego je napisao neke očite pokazatelje ljubavi: kad se jasno u svakodnevici života vidi da li je ima ili je nema. Čuli smo, ništa veliko, ništa spektakularno nego ono životno, svakodnevno.
Eto, to je čovjekov odgovor na Božju ljubav: živjeti ljubav u svojoj svakodnevici: činiti dobro i biti velikodušan u opraštanju. Bog zna za nas, za svakoga od nas, kako je to napisao već prorok Jeremija. Bog nas je stavio u određene životne okolnosti, za te okolnosti nas je obdario potrebnim darovima. Bog zna što nam je dao, Bog zna kamo nas je i zašto stavio. Bog nas poziva da to ostvarujemo, uz svoj napor i Božju potporu. To može biti i lijepo, to može biti i teško – ali nagrada je velika, najveća: vječni život u nebu.
