Božji plan s nama učiniti svojim
4. NEDJELJA DOŠAŠĆA
(B-2014)
Nije prošlo ni dvadeset dana a opet susrećemo Mariju u događaju koji ju je istovremeno i zbunio i obradovao. Slušali smo o tome u današnjem evanđelju, a slušali smo i u evanđelju 8. prosinca, na blagdan Bezgrešnog začeća BDM. Bio je to događaj navještenja anđela Gabrijela Mariji da je od Boga odabrana ‘biti Majkom Božjeg Sina’. Lako si nam je zamisliti da je ona imala drukčije životne planove: konačno, već je bila zaručnica mladića Josipa iz rodnoga im Nazareta. Uistinu je morala biti jaka Marijina vjera, moralo je biti ogromno njezino povjerenje u Boga, da je mogla prihvatiti takvu nevjerojatnu ponudu.
A opet je i iznenađenje da svemogući Bog želi u svojim planovima s ljudima biti ovisan o spremnosti jedne žene, jednog svog stvorenja. Poznato nam je da je i Josip barem slutio, ako nije znao, da je njegova zaručnica uključena u nešto tako posebno da je za njega najbolje da se iz toga izvuče. Židovski zakon mu je omogućavao da to učini relativno jednostavno i elegantno: da svojoj zaručnici dadne otpusno pismo u kojem je proglašava slobodnom od obveza preuzetih zarukama. Očito je Josip samog sebe smatrao nedostojnim za svoje uključenje u Božji plan i zato mu je anđeo rekao ‘ne boj se, Josipe’. Da je Josip sumnjao u Marijinu nevjeru, onda bi mu anđeo valjda trebao reći ‘ne srami se, Josipe’. I na anđelov poticaj Josip se je odvažio te se je uključio u Božji plan i uspješno ga završio: pobrinuo se za Svetu obitelj tako te je Isus mogao odrasti u zreloga čovjeka.
Tako se i Marija i Josip pokazuju i dokazuju kao ozbiljni vjernici koji su sposobni prihvaćati Božje planove i Božju ponudu tako da odstupe od svojih planova. Mogli su to činiti jer su vjerovali da i njima samima neće biti lošije ako im se život bude odvijao po Božjem a ne po njihovom planu. Ovdje je prilika sjetiti se da su prvi ljudi i sagriješili upravo po tome što su htjeli živjeti svoj tobože ‘bolji plan’ nego što im ga je Bog namijenio.
U 1. misnom čitanju pak smo čuli kako je i jedan kralj bio spreman prihvatiti Božji plan i odreći se svojega. Bio je to kralj David. A njegov je plan bio tako plemenit: izgraditi hram u kojem će vjernici iskazivati svoje poštovanje i zahvalnost prema Bogu. Na prvi mah je i prorok Natan zaključio kako je to dobra ideja i da ju valja ostvariti. I dao je podršku kralju Davidu. No i prorok Natan je promijenio svoje mišljenje na Božju intervenciju: pa je kralju Davidu prenio Božju poruku da mu ne gradi hram nego da se veseli što će od njegova potomstva biti rođen Netko kome će sam Bog biti Otac. Tako je kralj David ujedno ‘saznao’ da su ljudi Bogu važniji od svih građevina. Nijedna zgrada nije tako vrijedna da se zbog nje zanemari čovjek. Konačno zbog čovjeka je i Bog postao čovjekom: da mu pokaže i dokaže svoju ljubav prema njemu.
Davidov potomak kralj Salomon je ipak sagradio taj hram kojega je planirao kralj David. I povijest svjedoči da je to bio izvanredno lijep hram. Razorile su ga rimske čete tridesetak godina poslije Kristova rođenja kad su ugušile pobunu Židova protiv rimske vlasti. Taj hram je bio nešto najljepše i najvrednije što su Židovi imali i zato su im rušenjem te dragocjenosti rimske vojskovođe željeli dodatno napakostiti: ne samo da su ih pobijedili nego su ih i ponizili. I mnogima je već poznato da je od tog velebnog hrama danas ostao samo ‘jedan zid’, koji se uobičajeno zove i ‘zid plača’ – jer jednostavno podsjeća Židove na tešku i tužnu povijest koju su prošli i nad kojom im se jednostavno plače.
Svima nam je poznato da danas u svijetu postoje mnogi i mnogi hramovi kao mjesta gdje se vjernici mole. Mi te hramove obično nazivamo crkva. A mnogima je poznato da se Crkva najprije nazivala zajednica vjernika da bi kasnije i zgrada u kojoj se ti vjernici okupljaju također dobila ime ‘crkva’. Tako se zapravo pokazuje da je ‘Crkva-zajednica‘ važnija od ‘crkve-zgrade‘ – jer je evo i zgrada dobila ime po ljudima. Ako se u crkvi-zgradi ne okupljaju ljudi na molitvu i štovanje Boga, nego dolaze samo razgledavati njezinu ljepotu, onda je ta zgrada postala samo ‘muzejski prostor‘ i uspomena na vjeru prijašnjih generacija koje su bile voljne podnijeti materijalne troškove i izgraditi tu zgradu da se mogu Bogu klanjati i zahvaljivati mu, a da ih pritom ne ometa neprikladno vrijeme.
Eto, i naša župna crkva je lijepa i uređena građevina koja već sedmo stoljeće svjedoči da je vjernicima potrebna. Ne bi valjalo da je samo razgledavamo kao lijep doseg i građevinski pothvat naših predaka. Ne bi valjalo niti da je samo pokazujemo strancima koji dođu i odu… nego crkva mora biti mjesto okupljanja vjernika, žive Crkve, inače ne vrijedi mnogo. Mi ljudi kao Božja stvorenja, najvrednija Božja stvorenja, pozvani smo svojim zalaganjem ovaj svijet činiti ljepšim i boljim. Nadahnuće i jakost za takav život dolaze nam od Boga, a crkvena zgrada sa svojom posebnošću nam olakšava taj susret, to druženje: da nas ne ometa niti izvanjska buka niti pak nepogodne vremenske prilike.
Zato se i nedjeljom u trgovini ne može naći ni nadahnuće ni jakost za život vrijedan čovjeka. O tome nam svjedoče nervoza i nezadovoljstvo mnogih naših suvremenika: premda im je standard neusporedivo bolji od prijašnjih generacija… ipak su mnogi ljudi nezadovoljni svojim životom. Bilo bi dobro da poput Marije i Josipa, da poput kralja Davida i proroka Natana, pokušaju čuti Božji poziv pa izmijeniti svoj plan: umjesto u trgovinu nedjeljom u crkvu. Da se duša napuni snagom za život svakodnevice. I da se zahvale Bogu za mnogo toga.
