Budimo plodni dobrim djelima

3. KORIZMENA NEDJELJA

(C-2019)

Svakodnevno se u svijetu događaju razne nesreće u kojima stradavaju ljudi. Osobito odjeknu nesreće s velikim brojem poginulih ljudi: nedavna avionska nesreća sa 159 poginulih, pa teroristički napad s nekoliko desetaka mrtvih, i u našem susjedstvu s jednim poginulim. Naravno, najviše nas pogađaju stradanja onih koje smo poznavali, koji su nam bili obitelj ili susjedi, prijatelji i znanci. Nesreće u kojima je samo materijalna šteta manje nas pogađaju. No, ipak se vrlo često pitamo ‘zašto‘? Zašto se je to dogodilo? Jedni kažu da je to ‘sudbina‘, neki će reći da je to ‘Božja kazna‘, a neki opet da je to samo ‘splet nesretnih okolnosti‘ i da je moglo i drukčije biti.

U današnjem evanđelju čuli smo o nesrećama za koje su ljudi mislili da je to ‘Božja kazna‘. Pritom su neki mislili da je to Božja kazna direktno za ono što su ti ljudi počinili, neki drugi pak su mislili da je to Božja kazna na potomstvu za grijehe koje su počinili njihovi roditelji, djedovi ili bake. Isus nam danas hoće reći da nesreća nije ni Božja kazna niti pak neizbježna sudbina nego stvarna ‘opomena‘. Neka nesreća je opomena i poziv da promislimo o svom životu: što bi bilo s nama, kakva bi bila naša vječnost, da se ta nesreća nama dogodila?! Zato je Isus pozvao slušatelje – dakle i nas koji smo danas njegovi slušatelji – na obraćenje: na promjenu onakvog načina života koji bi nas po našoj smrti zauvijek odveo daleko od Boga.

Skočimo malo u našu životnu stvarnost. Vjerojatno nije tako mali broj onih ljudi koji se nakon nečije iznenadne smrti sjećaju svađa i netrpeljivosti s umrlim čovjekom i sami sebi predbacuju zašto su se s tim  čovjekom posvađali i još se nisu pomirili i jedan drugom oprostili?! Možda je i jedan od razloga zašto su uz blagdan Svih svetih nečiji grobovi upravo zatrpani cvjetnim aranžmanima i lampašima: zato da se živi nekako iskupe za sve ono što su lošega činili prema pokojnima dok su živi bili. A prava korist bi bila da prema sada živima budemo takvi da se ne moramo iskupiti cvijećem i svijećama kada budu umrli. Jer pokojnima ta hrpa lampaša i cvijeća na njihovom grobu posve sigurno baš ništa ne koristi.

Dakle, jednostavno kaže Isus nesreća nije Božja kazna! No, nije niti neizbježna sudbina niti utjecaj zvijezda. Vjerovanje u utjecaj zvijezda po horoskopu očito je ‘alibi‘, a to znači isprika, za loše postupke u životu. Jer ako su zvijezde krive, onda nisam ja za to odgovoran. Onda se ja mogu truditi biti ne znam kako dobar i to ništa neće koristiti ni meni ni mojim bližnjima – jer su zvijezde odredile nečiju sudbinu. Vjerovanje u horoskop, u neizbježni utjecaj zvijezda, je zapravo jednostavni bijeg od odgovornosti!

Budući da mnogi vjeruju u horoskope, hajde da to još malo promislimo. Kako je moguće da bi zvijezde koje su od nas udaljene tisućama svjetlosnih godina – a što su nama zapravo nepojmljive udaljenosti – mogle tako jako utjecati na ljude, a ne mogu utjecati roditelji koji se trude – riječju i primjerom – svoju djecu s kojima žive pod istim krovom kroz dvadeset i više godina ‘po svojemu‘ odgojiti. Onako: za ‘prave ljude‘?! A k tome su djeca od svojih roditelja naslijedila i određene gene po kojima su im slični, ne samo tjelesno nego i duhovno. A zvijezde da mi mogle… dajte, molim vas, uozbiljimo se.

Dakle, Isus je došao nas ljude ‘odgojiti u srcu‘. Obratiti nas, promijeniti nas iznutra, i onda će sve naše djelovanje biti ‘u redu i na čast i ponos‘: i nama samima i našim bližnjima. Zanimljivo je i nama ljudima podosta začuđujuće da svemoćni Isus, kao Bogočovjek, nije došao dizati krvave revolucije, nije došao graditi ljudima luksuzne kuće, nije došao osnivati banke niti davati ljudima kredite po povoljnim kamatama. Sve to je prepustio ljudima. Kao i onu neplodnu smokvu u vinogradu: prepustio ju je još neko vrijeme na obradu vinogradaru. Smokva je dobila još jednogodišnju priliku da donese plod.

I svakome od nas naš život je prilika, svakoga dana nova prilika, da donesemo plod. Nitko od nas ne zna koja godina, ma ne samo koja godina nego i koji dan, nam je zadnja prilika. Zato je mudro sve prilike dobro upotrijebiti, zato je mudro za sve propuštene prilike brzo se pokajati. Ovdje nas opet treba podsjetiti, dakako podsjećam i samog sebe, da nam je Bog za sve životne prilika koje nam je dao ujedno dao i sposobnosti da u tim prilikama ostvarimo plod. Nekad je to ‘plod dobrih djela‘, nekad ‘plod strpljenja‘, nekad ‘plod oproštenja‘ našim bližnjima. Nevolja bude u tome što bismo mi uvijek htjeli plodove po svojim željama i planovima. Makar, možda i svakoga dana, u molitvi Očenaš molimo ‘budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji‘. E, pa to ‘na zemlji‘ to je naš život sada, naša svakodnevica iz koje smo došli na ovu sv. misu i u koju ćemo se vratiti s ove sv. mise.

Sjetimo se sada da je Isus rekao svojim učenicima da ‘Otac nebeski zna što ljudima treba i prije negoli ga zaištu‘. Rekao im je to kad ih je učio ‘kako treba moliti‘. Zato mi trebamo moliti da upoznamo Božju volju i Božji plan u našem životu: kako bismo onda imali snage i hrabrosti taj Božji plan što bolje  ostvarivati: Božjim nadahnućem i snagom i svojim marom.

Korizmeno vrijeme je privilegirano doba dubljeg razmišljanja o našem životu, o prilikama koje smo imali, o prilikama koje smo propustili: da nam to ‘iskustvo života‘ bude od koristi u novim prilikama koje su pred nama, koje ćemo slijedećih dana, mjeseci i godina živjeti. Da ne budemo neplodna smokva od koje nitko nema koristi, koja uzalud živi.