Crkva je čudesno rođena i trajat će do konca povijesti

D U H O V I

(B-2015)

U samo jednoj riječi Lukina opisa silaska Duha Svetoga na apostole u Djelima apostolskim, kako smo to čuli na početku današnjeg 1. misnog čitanja, može se prepoznati veliko olakšanje koje su tom prilikom doživjeli apostoli. Taj opis Luka je započeo riječima: ‘Kad je napokon došao dan Pedesetnice…’ Taj izraz ‘napokon‘ pokazuje svu čežnju i muku koju su apostoli proživljavali kroz deset dana otkako više nisu imali ukazanja uskrslog Isusa nakon njegova uzašašća u nebo. S osobnim darom zapažanja i po nadahnuću Duha Svetoga Luka je taj događaj zapisao tako majstorski da si svatko od nas može u mašti stvoriti film dogođenoga. A iz svega što se dogodilo zadivljuje nas ogromna promjena koja se tom prilikom zbila kod apostola: dotadašnji ‘pljašljivci‘, koji se u strahu za vlastiti život zaključavaju u kući, postali su ‘neustrašivci‘, beskrajno hrabri glasnogovornici, sposobni svjedočiti na gradskim ulicama i trgovima ono u što samo trenutak prije ni sami nisu bili sigurni. Već je iz samo tog podatka posve jasno da se je tu zbilo nešto nezemaljsko. K tome su se i svi okupljeni ljudi, iz posve različitih kultura, naroda i jezika, savršeno razumjeli. I s pravom su se tome čudili. Jer  brojni događaji iz života pojedinih ljudi, kao i cijelih naroda i država – kako u našoj suvremenosti tako i u cijeloj ljudskoj povijesti – pokazuju da se je često puta vrlo teško, praktički nemoguće, razumjeti i sporazumjeti i onim ljudima koji govore isti jezik. Iste riječi ne razumiju i ne shvaćaju svi na isti način!

I kratki odlomak današnjeg evanđelja također govori o davanju Duha Svetoga apostolima. Čak i ako nismo bili osobito pozorni mogli smo zamijetiti da je taj događaj posve drukčije opisan. Apostol i evanđelist Ivan kao da uopće nije bio zainteresiran za izvanjsko događanje nego se je sav usredotočio na stvarnost koja se iznutra dogodila. Apostol i evanđelist Ivan piše što je to primanje Duha Svetoga značilo za apostole: dobili su u zadatak nastaviti Isusovo djelo. Ono djelo koje je nebeski Otac namijenio Isusu, sada će trebati izvršavati njegovi učenici. To djelo je toliko nezemaljsko, nadzemaljsko, da ga Isusovi učenici ne bi mogli ostvarivati samo svojim silama i zato je Isus u njih dahnuo silu Duha Svetoga. Osobita prepoznatljivost u djelovanju Isusovih uče-nika, dok budu ostvarivali zadatak koji im daje Isus, bit će u mogućnosti ‘opraštanja grijeha‘. Sjetimo se kako su se pobožni Židovi pobunili protiv Isusa kad je jednom teškom bolesniku najprije rekao da mu se ‘opraštaju grijesi‘, a onda ga je ozdravio. Pobožni Židovi su prigovarali Isusu da samo Bog, a ne čovjek, može opraštati grijehe. Čudesnim ozdravljenjem toga teškog bolesnika Isus je onda pokazao da on i jest nešto više nego samo čovjek – da je Bogočovjek, i da zato može: i opraštati grijehe i činiti čudesna ozdravljenja.

Ljudi našega vremena naviknuti su na razne ‘akcije‘: kad se pojedina roba prodaje po znatno sniženoj cijeni. Neki ljudi su postali pravi ovisnici o akcijama: tako da na tim akcijama kupuju nešto samo zato jer je ‘na akciji’ i ne pitaju se previše da li im to što kupuju stvarno treba. Zato ovdje treba reći da ‘opraštanje grijeha‘ nije takva ‘Božja akcija‘ kad se može uz neki veliki popust dobiti oprost grijeha. Dakle, u praštanju grijeha nema akcije, nema popusta, nego se posve besplatno oprašta. A čemu onda služi ona molitva koju najčešće molimo nakon ispovijedi? Pa jednostavno rečeno: želi nas podsjetiti da svoju stvarnost života – i dobru i grešnu – živimo u Božjoj nazočnosti.

Da apostoli budu sigurni da su od Isusa dobili tu pogodnost, tu moć opraštanja grijeha, Isus je ‘dahnuo u njih‘. Taj znakoviti ‘udah Duha Svetoga’ bio je potreban apostolima da izvanjski primijete ono što se zbilo u njihovoj nutrini. Naime, mi ljudi smo tjelesno-duhovna bića i tijelo nam služi da izreknemo i svoje unutarnje doživljaje i raspoloženje.

Ova dva tako različita opisa primitka Duha Svetoga međusobno se ne ‘suprotstavljaju‘ nego se ‘nadopunjuju‘. Probat ću to približiti jednim primjerom koji se dosta često zbiva među ljudima. Neka to bude događaj-obred vjenčanja. Netko može na vjenčanju jako podrobno zapaziti i onda u pričanju istaknuti sam vanjski događaj: kako su mladenci bili obučeni, kako je crkva bila okićena, tko je i što pjevao, koliko je ljudi bilo na vjenčanju… a netko drugi se može udubiti u novu stvarnost koja je nastala vjenčanjem: da su to sada muž i žena spojeni u jedno tako da više ništa u njihovu životu neće biti kako je bilo kad su bili mladić i djevojka. I dalje će biti jednako visoki, neko vrijeme će zadržati i istu težinu, i frizure im mogu duže vremena ostati iste… ali oni ipak žive posve drugu stvarnost: kako jedno za drugo tako i za obitelj koja će nastati rođenjem djece. Pa i u obitelji se najlakše doživi i ostvari ‘opraštanje grijeha‘: da si supružnici međusobno oproste, i da si roditelji i djeca oproste brojne nesporazume i svađe koji se dogode u svakodnevici obiteljskog života.

Nedavno sam pročitao jedno zanimljivo razmišljanje o stvarnosti prvog čovjekova grijeha, tzv. istočnog grijeha. Tu se, u tom razmišljanju, postavilo pitanje: zašto čovjek jednostavno nije ‘priznao‘ da je sagriješio i ‘zamolio oprost‘?! Umjesto toga čovjek je prebacio krivnju na drugoga. Znamo za ono naše često ljudsko opravdanje: ‘je, on je prvi počeo‘ ili ‘ona je prva počela‘. Pa jasno je da uvijek netko prvi počne svađu… ali onda valjda uvijek netko mora i prvi započeti pomirenje! Eto tako smo mi kršćani, kao učenici uskrslog Krista, pozvani prvi započinjati pomirenje među ljudima. Prilika za to nam sigurno neće nedostajati… a koliko ćemo biti u tome uspješni ovisit će o tome koliko ćemo biti otvoreni djelovanju Duha Svetoga. Sretno je i blagoslovljeno društvo gdje ima takvih kršćana.