Dobri Bože, privuci nas k sebi takve kakvi jesmo

4. KORIZMENA NEDJELJA

(C-2019)

‘Uf, kako je to dobri otac‘, valjda se veselio rasipni sin po povratku u očevu kuću nakon bančenja u dalekom svijetu po kojemu se srozao u krajnje siromaštvo. ‘Uf, kakvu nepravdu čini moj otac kad ovako troši kućni budžet na svoga mangupa koji je spiskao svu svoju obiteljsku baštinu‘, valjda je mislio stariji sin koji bio zatečen iznenadnim veseljem i gozbom u roditeljskoj kući. Takva su valjda bila dva oprečna mišljenja dvojice braće iz prispodobe današnjeg evanđelja. A što smo si mi mislili dok smo to slušali?

Dok smo slušali podugačku današnju Isusovu prispodobu o ‘milosrdnom ocu i rasipnom sinu‘ vjerojatno smo, ako ne odmah a ono vrlo brzo, mogli zaključiti kako taj ‘milosrdni otac‘ doista nije neki stvarni ‘ljudski otac‘. Jer toliko ljubavi i dobrote teško bi se moglo naći u nekom čovjeku čija je narav izranjena istočnim grijehom. Pa i sam povod za iznošenje ove prispodobe bilo je prigovaranje pismoznanaca i farizeja Isusu zašto se druži s ‘carinicima i grešnicima‘.

Dobro je podsjetiti da su za Židove grešnici bili svi oni ljudi koji su se bavili nekim zanimanjima koje su oni smatrali nedostojnim čovjeka koji je pripadnik Božjeg ‘izabranog naroda‘. Dakle, to nisu bili ljudi kojima bi se mogli predbacivati neki njihovi osobni grijesi. Carinici pak su bili poreznici koji su ubirali razne poreze i takse, kako to već bude u svakoj državi. Carinici Isusovog doba bili su omrznuti zato jer su taj prikupljeni porez predavali okupatorskoj rimskoj vlasti. Dodatni razlog za mržnju prema njima bio je taj što su se mnogi od njih obogatili tako što su ubirali i više nego je trebalo pa su višak ostavljali sebi. Mi bi danas možda rekli da su to bili zakupnici ili koncesionari.

Važno je zamijetiti da se oko Isusu okupljaju i carinici i grešnici kao i pismoznanci i farizeji. Okupljaju se svi oni ali ne s istom nakanom. Grešnici slušaju, pravednici mrmljaju. Jedni u Isusovim riječima nalaze svjetlo i izlaz za sebe, drugi provokaciju za svoje ponašanje. Jednima Isusova ljubav donosi spasenje, drugi ostaju tvrdi i ljubomorni što Isus daruje ljubav i onima ‘drugima‘, grešnima. U svom djelovanju Isus doista često komunicira, druži se, s carinicima i grešnicima, i često se sukobljava s pismoznancima i farizejima. Tako se može reći da su ovi sinovi koje opisuje današnja prispodoba zapravo ljudi koji imaju istoga Oca – Boga – a tako su različiti.

Dakle, ponovimo, taj otac iz prispodobe zapravo je Otac nebeski, to je Bog. Naš Bog u kojega vjerujemo. Božju ljubav prema ljudima ništa ne može poljuljati niti umanjiti. U svojoj velikoj ljubavi Otac oprašta obojici sinova. Mlađemu rasipnom sinu oprašta grijeh odbacivanja, starijemu sinu oprašta njegovu skučenost i poziva ga da uđe u kuću, kuću koja je njegova.

Bog nas ljude trajno prati i ganut je našom bijedom, našim grijesima, ali još je više ganut i našim povratkom kad ‘dođemo k sebi‘. Bog nam trči ususret, širi ruke i grli nas; strpljivo razgovara s nama kad ne razumijemo njegovu ljubav, kad je ta ljubav neshvatljiva našim poimanjima i sudovima. I nije čudno što nam je neshvatljiva kad je tako istinski čudesna, upravo božanska.

Bog nam je najviše i najbolje izišao u susret kad je po Isusu postao i čovjekom. Taj Isus nas poziva k sebi po sakramentima: osobito svake nedjelje na sv. misu. Posebni poziv nam upućuje onda kad smo grijesima od Boga odlutali. Strpljivo nas čeka da ‘dođemo k sebi‘. Poziva na pomirenje i oproštenje u ispovijedi. Tu nam prašta grijehe i promašaje, ponovno nas diže i oblači u odjeću dostojanstva Božjega stvora. Bog se raduje kad može ljudima opraštati, Bog se ne umara u opraštanju ljudima!

Stariji sin se rasrdio na oca i nije htio ući u kuću. I svatko od nas je taj stariji sin kada smo zavidni drugima. Evo jedan posve vjernički primjer: povremeno se može čuti primjedba kako neki kršćani ne žele na nedjeljnu sv. misu kad vide kakvi loši ljudi budu tamo. Prvo je pitanje jesu li doista ti ljudi tako loši? A onda, ako i jesu, pa onda dođi ti koji si bolji, dođi da podigneš prosjek dobrote u toj vjerničkoj zajednici. Ne, nije to pravi razlog. To je zapravo više pokušaj isprike za svoju nemarnost.

Svojim druženjem s grešnicima i carinicima Isus nije odobravao njihove grijehe, nego im je htio posvjedočiti svoju blizinu i dobrotu kako bi ih potaknuo na promjenu života. U ovoj prispodobi Isus govori kako se Bog ponaša prema ljudima. Pojednostavljeno rečeno ima dvije vrste ljudi: jedni odbijaju Boga, jedni s Bogom u životu računaju. Bog prema ljudima postupa kao ovaj otac prema svoja dva sina. Bog poštuje ljudsku slobodu: možeš činiti što hoćeš ali to neće uvijek biti na tvoju korist. Neki put će te ta sloboda srozati u ljudskom dostojanstvu kao što je srozala dostojanstvo mlađeg sina koji je bio gladan čak i hrane za svinje. Velika sramota za Židova već je bilo to da je imao posla sa svinjama: svinje je morao pasti on čiji je otac tako bogat da je imao u najmu i radnike. I to radnike koji su se bolje hranili, imali su veće dostojanstvo nego odlutali sin.

No, i sin koji je ostao uz oca nije oca volio nego ga je samo slušao jer je otac za njega bio samo ‘gazda‘. To se vidi po tome kako s ocem razgovara, kako mu predbacuje što se nije sjetio nagraditi njegovu vjernost i rad u kući. A sve što je otac tada imao jednom će postati njegovo, jer brat je svoje već dobio. Tako da je on već zapravo radio na svojem imanju. Pa i mi ljudi počesto predbacujemo Bogu što nas bolje ne nagradi za naš dobar rad na ovom svijetu, a i ne primjećujemo da nam Bog dariva vječnost u nebu. Da je sin iz prispodobe volio oca onda bi s radošću sve radio jer je sve njegovo i još bi bio sretan što nije pao tako nisko kao njegov brat koji je posve srozao svoje ljudsko dostojanstvo.

I nas ovom prispodobom Isus poziva da se veselimo kad u svojem životu, i u radosti i u žalosti, i u uspjesima i u neuspjesima, uspijevamo sačuvati dostojanstvo Božjih stvorova. I nagrada u vječnosti bit će još ljepša, još bolja, nezamislivo sretna. A ovaj život na zemlji je putovanje do vječnosti: nekad ljepše nekad ružnije, nekad veselo nekad tužno. A kad se stigne na taj cilj, onda je sve imalo smisla i vrijednost.