Dobri Pastir do dobrog cilja vodi

4. USKRSNA NEDJELJA

(A-2017)

Budući da se Isus danas predstavlja ljudima kao Dobri Pastir, premda ne izrijekom nego po onome što čini, to se i današnja nedjelja zove Nedjeljom Dobrog Pastira. S obzirom na ‘moderna shvaćanja‘ našeg vremena u kojem se ovce smatraju ‘glupim stvorenjima‘ koje netko treba voditi, a naši suvremenici sebe smatraju ‘pametnima‘ koji sami po sebi znaju ‘što i kako živjeti‘, to je potrebno svake godine iznova malo progovoriti o ovoj Isusovoj slici Dobrog Pastira i njegovih učenika – dakle nas kršćana – koji se daju voditi, a da pritom sami sebe ne smatraju ‘glupim ovcama‘.

Odmah valja reći: s dobrim pastirom i ovcama je dobro! I onim pravim ovcama i nama kršćanima: prispodobljenim Isusovim ovcama. Budući da je istinski smisao ljudskog postojanja u tome da ‘prošavši zemljom stignemo u nebo’ to je onda ‘dobri pastir’ onaj tko nas provede zemljom tako da u nebo stignemo. To putovanje zemljom može biti kraće i duže, može biti lakše i teže, može biti i veselo i tužno – ali uvijek je kratko i prekratko. O kratkoći i najduljeg života na zemlji svjedoče nam oni koji se bliže stotoj godini: i oni kažu kako je sve nevjerojatno brzo prošlo. Zato je važno kako se ovim svijetom putuje, važno je kako se živi, tim više što na ovoj zemlji nema ‘dodatnog vremena’ za ispravke pogreški. Važno je stoga znati u što se utroše dani, mjeseci i godine svoga života na zemlji, a valjda najbolje to zna onaj tko je uskrsnućem postigao vječnost koja je i krajnji cilj i smisao čovjekova postojanja. Kad mi iz Svetoga pisma Novoga zavjeta saznajemo kako je i što je živio Isus dok je ovom zemljom hodao, bude nam privlačno kakva je čudesa činio i kakvu je time popularnost stekao, ali nam to pokvari ono što je na kraju od ljudi doživio: sramotnu smrt na križu uz bezobzirno ruganje i ponižavanje.

Pa i u našim običnim životima događa se nešto slično. Oni koji spremaju razna jela i kolače po novim i nepoznatim receptima više puta si misle ‘hoće li to jelo ili taj kolač dobro ispasti‘. I ja se sjećam zgode kad smo dovezli ove naše orgulje i spremili ih u garažu. Teško si je bilo predstaviti kako će to jednom biti orgulje koje sviraju. Budući da sam vjerovao kako orguljari koji su došli znaju to složiti skupa, tako da to budu orgulje, vjerovao sam da to nije samo hrpa drva i metala. Ti su orguljari ispričali i jednu zgodu iz svoga posla. Nekamo u Bosnu dovezli su najesen rastavljene orgulje da ih slijedećeg proljeća sastave. I kad su na proljeće došli nije bilo ničeg od drvenih svirala. Čovjek kod kojeg su te rastavljene orgulje bile smještene jednostavno je preko zime skurio sve svirale jer nije mogao shvatiti da su to dijelovi orgulja.

Tako nekako i čovjek može ‘skuriti svoj život‘ na zemlji kad ne zna i ako ne zna da je taj život na zemlji putovanje prema vječnosti. Jer i mi ljudi smo samo neko kratko vrijeme ovdje na zemlji: kao one orgulje u dijelovima preko zime i mi živimo taj život u dijelovima: dana, mjeseci i godina… s raznim sposobnostima i u raznim životnim okolnostima… i to sve na kraju mora ‘zasvirati u vječnosti‘ kao skladne orgulje. Bez te postignute ‘sretne vječnosti u nebu‘ svi dani, mjeseci i godine života bili bi ‘skureni dijelovi‘  ljudskoga života koji nikada ne bi postigli ono za što su stvoreni. A Bog je ljude stvorio za svoje društvo da nam podari vječni život i radost: dakako u mjeri koju ljudi mogu doseći. I kao što za orgulje trebaju majstori koji ih znaju sastaviti, tako i za život treba majstor, voditelj, koji znade svrhu i smisao čovjekova postojanja. Eto, tu nam se uskrsli Isus nudi za voditelja koji će nas provesti ovozemaljskim životom tako da postignemo i vječni život neba.

A mi ljudi kao Božji stvorovi stvoreni smo tako veliki i tako slobodni da si nerijetko mislimo – bolje rečeno umišljamo si – da smo pronašli bolji način življenja na zemlji negoli nam ga Bog u Isusu preporuča i na što nas poziva. Mi si mislimo da je bolji naš način, način u kojem više do izražaja dolaze naše sposobnosti i u kojem više uživamo blagodati ovoga svijeta. I ne misle tako samo ljudi ovog 21. stoljeća, tako ljudi misle od samog svog početka: još tamo od Adama i Eve, slikovito rečeno. I nije nam dosta jednom reći, nije nam dosta jednom nas pozvati na ispravan način življenja Božjih stvorenja … treba nam to često reći, treba nas na to često pozivati.

I mi kršćani znamo da nam zato uskrsli Isus dolazi, zato on želi biti s ljudima do svršetka svijeta – svršetka ovakvog svijeta kad će početi vječnost – a svaka nedjelja je posebni i privilegirani dan za taj susret. Za taj dan nas Bog poziva u svojoj trećoj zapovijedi da se oslobodimo od uobičajenog posla i da se prisjetimo i da se ojačamo u vjeri da smo stvoreni za nešto više i za nešto dulje negoli samo osamdesetak godina ovim svijetom hoditi. Nedjeljom također slušamo uvijek iznova da nam je i sve naše životne promašaje, koje mi jednostavno zovemo grijesima, Bog spreman radosno oprostiti i opet nas pravim putem voditi.

U novije vrijeme mnogi se ljudi služe raznim uređajima za snalaženje u prostoru – jednostavno ih zovemo: ‘navigacijom‘ – kad prvi put putuju nepoznatim krajem. A svaki čovjek prvi put putuje nepoznatim krajem svoga života, i nema prilike na slijedećem putovanju pogrešne odluke ispraviti. Zato nam je potrebno ispravljati se u hodu i opet i opet pravu ‘navigaciju za vječnost‘, a to je uskrsli Isus, za pravi put života pitati.

Eto, zato je Isus naš dobri pastir, naš dobri voditelj ovozemnim putovima da u sretnu vječnost stignemo. Hodimo s njim i za njim.