Dobri Pastir dobro vodi

4. USKRSNA NEDJELJA – DOBRI PASTIR

(B-2015)

Već dugo vremena prepoznatljivi znak kršćanske vjere je križ, križ na kojemu je Isus umro. Do Isusove smrti na križu, križ je bio ‘znak sramote‘, poslije Isusove smrti na križu, križ je postao ‘znak ljubavi‘, beskrajne ljubavi koja je sposobna i život žrtvovati. Tom smrću na križu Isus je pokazao i dokazao da su mu ljudi važni, toliko važni da je za njih spreman i svoj život darovati. Isusovo uskrsnuće je pokazalo da je ta smrt na križu doista bila žrtva, a ne nesretni slučaj u kojemu je jedan ‘dobar čovjek loše prošao‘.

Danas slavimo toga uskrslog Krista kao ‘Dobrog Pastira‘, a to prema evanđelju u kojemu Isus samog sebe proglašava ‘Dobrim Pastirom‘. I zanimljivo je znati da su prvi kršćani vrlo rado i vrlo često koristili upravo taj lik Dobrog Pastira kao prepoznatljivi znak svoje kršćanske vjere. Najpoznatiji pokazatelj i dokaz za to su ‘rimske katakombe‘: gdje su na nadgrobnim pločama urezivali taj lik, a nisu urezivali križ. Dakle, ne znak križa nego lik ‘Dobrog Pastira’.

Prikaz Dobrog Pastira odiše nekom jednostavnošću i toplinom, strpljivošću i zaštitom. Dobri Pastir koji nježno nosi ovcu na ramenima. A Isus je nas, svoje učenike, nazvao ‘ovcama‘ koje on vodi i čuva. Danas nam poprilično uvredljivo zvuči kad se nekoga nazove ‘ovcom’, dakle nekim koga treba voditi jer se on sam ne snalazi u životu. Ovca je u Isusovo doba bila blago, bogatstvo, jer je bila mnogostruko iskoristiva kao domaća životinja. Od nje se dobivalo mlijeko, meso, vuna i krzno. Danas kad se to sve kupuje u trgovačkim centrima gotovo se zaboravlja ‘čiji su to proizvodi i kako se do njih došlo’. Mnogi današnji školarci nisu uživo vidjeli ni ovcu, ni kravu, pa ni običnu kokoš, da ne nabrajam i brojne druge domaće životinje – osim peseka i mački – pa su izgubili i osjećaj njihove važnosti u čovjekovu životu. Tako su mnogima životinje postale samo ‘posprdna imena‘ za vrijeđanje ili izrugivanje.

No, pustimo sad i ovce i sve druge domaće životinje po strani i razmišljajmo o ‘Dobrom Pastiru‘, dakle o Isusu kakvim se predstavlja kao predvoditelj ljudi. Naravno, onih ljudi koji ga žele prihvatiti i koji ga žele u životu slijediti.

Isus kaže da osim ‘dobrog pastira‘ ovce može voditi i ‘najamnik‘ koji je prepoznatljiv po tome da u opasnosti napušta ovce i ‘spašava samog sebe‘. Dakle, tek onda kad je teško može se prepoznati ‘tko je tko‘ u životu. Oni koji malo dulje žive lako bi se mogli sjetiti kad su i kako su od svojih bližnjih bili ostavljeni u svojoj nevolji, a valjda je malo onih koji se ne bi mogli sjetiti da su i sami ostavili nekoga u njegovoj nevolji. Isus kaže da dobar pastir tako ne čini: dobar pastir ne ostavlja ovce u nevolji nego se za njih brine. Isus je u tome savršen primjer, a svi mi smo kao Isusovi učenici pozvani da mu u tome budemo što sličniji.

A da bi se moglo slijediti Isusa kao Dobrog Pastira, treba se s Njim dobro upoznati. A upoznati Isusa, kao i svakog drugog bližnjega, može se tek onda ako se s njime druži u konkretnim prilikama života. Kao što dobro ne poznamo nekoga s kime se samo za rođendan družimo, tako ne možemo dobro ni Isusa upoznati ako se s njime samo za ‘velike blagdane družimo‘. Tako je jedan biskup ispričao zgodu s jedne podjele sakramenta krizme kad je neki čovjek u kratkom susretu i razgovoru s biskupom rekao: ‘Znate, preuzvišeni, ja sam vjernik. Ne idem na misu svake nedjelje, ali na polnoćki sam obvezno‘. Čovjek nije ni primijetio da je samog sebe pokudio jer je na misi samo jednom godišnje! Ali kaže za sebe da je kršćanin.

Isus kaže da ‘dobri pastir‘ polaže svoj život za ovce, a najamnik ih ostavlja i bježi jer spašava samog sebe. To ‘davanje života‘ dobrog pastira za svoje ovce je moguće zato jer ‘dobri pastir‘ poznaje svoje ovce, a to znači da je s njima povezan. Ne poznaje ih samo po izgledu niti samo po imenu nego poznaje upravo njihovu narav: njihove dobre i loše značajke. Ali Isus također kaže da ‘njegove ovce i njega poznaju‘. Drugim riječima: Isusovi učenici – kršćani – poznaju Isusa. A tu su mnogi kršćani današnjice poprilično ‘tanki‘: mnogi su tek vrlo površno upoznali Isusa dok su se pripremali za sakramente prve ispovijedi i pričesti i za sakrament krizme. Pa, to upoznavanje Isusa bilo je za tu životnu dob i dostatno, posve u redu, ali ne valja tu stati. Jer kad čovjek u tolikim drugim spoznajama tijekom života napreduje i mnogo toga drukčije, bolje, shvaća nego u djetinjoj i tek prvoj mladenačkoj dobi,  zar onda djetinja spoznaja vjere može ‘nositi’ odraslog čovjeka?! Najjednostavniji i možda najbolji primjer drukčijeg shvaćanja života u djetinjstvu, mladosti i zreloj dobi bude onda kad s trideset i više godina ljudi znaju reći ‘dobro mi je onda mama rekla… ili tata, ili deda ili baka…’, ali onda kad su nam ‘to dobro‘ govorili bili smo nezadovoljni, ponekad i ljuti što nam sad ‘sole pamet‘. Tako je to i s upoznavanjem i prihvaćanem vjere:  čovjek mora rasti i napredovati.

Evo jednog primjera kako to bude s vjerom: došao mi je jedan mladić sa zahtjevom da ga ispišem iz Matice krštenih jer da on izlazi iz Crkve. A član Crkve bio je samo po krštenju. Rekao sam mu: „Iz Matice krštenih te ne mogu izbrisati, jer ako si bio kršten, onda si kršten… a iz Crkve ne moraš izaći jer ionako nisi ni bio u Crkvi kao vjerničkoj zajednici. Bio si samo upisan u Maticu krštenih.“

A što kršćani trebaju činiti da budu istinski članovi Crkve čuli smo u današnjem 1. misnom čitanju iz Djela apostolskih kad apostol Petar pita ‘narodne glavare i starješine‘: „Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela učinjena bolesnu čovjeku?“ Iz ovog pitanja je jasno da je zadatak kršćana ‘činiti dobra djela’. A da bi to bili sposobni usprkos protivnoj okolini u kojoj često žive, moraju se nadahnjivati i jačati po druženju s uskrslim Isusom. A onda u tom druženju mi uskrslog Isusa i sve bolje i sve više upoznajemo, pa mu onda i životom možemo biti sve sličniji. Naravno, kad u tom druženju primijetimo odstupanje od Isusovih nadahnuća i poziva, a to odstupanje jednostavno zovemo grijesima, onda se za grijehe kajemo i dobivamo oproštenje… i novu snagu za činjenje dobra. I to je sve… i tako do konca života na zemlji, nekad s više a nekad s manje uspjeha.

Tako mi jesmo i sve više postajemo ‘djeca Božja‘ kako je Isusove vjernike nazvao sv. Ivan apostol u odlomku današnje Poslanice. I onda ćemo kao ‘djeca Božja’ i svu vječnost biti s Bogom Ocem. Mi i svi oni koji Boga prihvate.