Dobro je imati čvrsta i sigurna životna pravila

22. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2015)

I ove smo nedjelje kao vjernici na sv. misi, tom ‘radnom sastanku‘ s uskrslim Kristom i s našim bližnjima, da se ponajprije zahvalimo Bogu i ljudima za tjedan koji smo proživjeli i poslove koje smo obavili. Na početku svake sv. mise se najprije kajemo za učinjene grijehe da bismo si tako pripremili dušu za slušanje i primanje novih nadahnuća i dobivanje jakosti da se ta nadahnuća u što većoj mjeri pretvore u praksu u novom tjednu koji je pred nama.

Vjerojatno se makar malo prisjećamo evanđelja prošle nedjelje kad su mnogi ljudi negodovali zbog Isusove ‘tvrde besjede‘ pa su ga napuštali. Kad je Isus upitao apostole ‘da li i oni kane otići‘, apostol Petar je za sve njih dao odgovor da oni, njih dvanaestorica, nemaju kome drugom ići jer Isus ima ‘riječi života vječnoga‘. A doista samo vječni život daje vrijednost i smisao ovom prolaznom životu.

U tom prolaznom životu postoje neka pravila ponašanja koja izgledaju kao da su neprolazna jer potječu iz davnih vremena. Nisu ta pravila nastala slučajno niti bez veze… nego su, kako u vrijeme svoga nastajanja tako i mnogo godina kasnije, doista ljudima pomagala da bolje i sigurnije žive. Nama najpoznatija pravila života su ‘deset Božjih zapovijedi‘. Zadivljujuće je s koliko malo riječi je Bog uspio ‘pokriti‘ cjelokupni čovjekov život: kako da se ponaša prema Bogu, kako prema bližnjemu i kako prema stvarima.

Čuli smo u 1. misnom čitanju kako je već Mojsije bio zadivljen ‘mudrošću i razboritošću‘ ovih zapovijedi i želio je da i izraelski narod primijeti i zavoli te Božje zapovijedi – jer će ga one učiniti velikim i mudrim pred svim ljudima svijeta.

No, osim temeljnih deset Božjih zapovijedi ljudi su si stvorili i brojne ljudske zapovijedi i pravila ponašanja. Tako smo u današnjem evanđelju, iz prigovora ‘farizeja i pismoznanaca‘ Isusu da se njegovi učenici ne drže ‘predaje starih‘ nego ‘nečistih ruku jedu hranu‘ čuli za neka dodatna ‘ljudska pravila‘. Evanđelje piše i zašto se pojavio taj prigovor – jer se je po ‘predaji starih prije jela trebalo oprati: ruke, posuđe i ono što se je jelo‘. Bila su to čisto ‘higijenska pravila‘ koja su trebala pomoći ljudima da štite svoje zdravlje. A onda su ta ‘higijenska pravila‘ postala ‘znakom raspoznavanja‘ Židova od drugih naroda. Pismoznanci i farizeji su čak zaključili da nepridržavanje tih pravila znači udaljavanje od Boga!

U svom odgovoru Isus najprije podsjeća farizeje i pismoznance na riječi proroka Izaije, upućene vjernim Židovima da mnogi od njih samo izvana,  prorok je rekao: ‘samo usnama‘, časte Boga, a ‘srce im je daleko od njega‘. A onda Isus dodaje jednostavnu pouku da čovjeka ne umanjuje i ne kvari ono što jede, jer sva hrana samo prođe kroz utrobu, nego da ga kvari, i umanjuje mu dostojanstvo, ono što iz njega, iz njegove nutrine, iz njegove duše, izlazi – to čovjeka kvari.

Ovo je sada i prilika i potreba da se svatko od nas priupita o svom odnosu prema Bogu. Koliko u tom odnosu ima ljubavi i slobode, a koliko običajnosti i navike? Istina je da nam običaji i navike mogu puno pomoći u svakodnevnom življenju, jer su konačno i ti običaji i te navike i nastali zato jer su često ponavljani u ljudskom životu. Ne valja ako su običaji i navike postale važnije od razloga zbog kojega su nekada nastali, a tih razloga više i nema.

No, opet, neke običaje i navike neki ljudi ukidaju i ‘preskaču‘ samo zato što su ‘stare‘, a oni bi htjeli biti ‘moderni‘. A znamo kako je s ‘modom‘: nesigurna je i prevrtljiva. To se najlakše primijeti u modi odijevanja koja se često mijenja, a nerijetko i ponavlja, tako da bi često unuci ili praunuci opet mogli nositi ono što su nosili njihovi djedovi i bake, ili čak pradjedovi i prabake. Slično je i s modom hranjenja’: jedno vrijeme je zdravo jesti ovo, a onda se zdravim proglasi ono, nešto posve drugo, nešto što je ranije bilo proglašavano čak štetnim.

No, lako je s takvom modom – osim što čovjeka košta i zbunjuje, nekih velikih posljedica baš i nema. Puno veće posljedice stvaraju naši načini ponašanja: prema Bogu, prema našim bližnjima, pa prema svojim obvezama i dužnostima. Tu su posljedice sudbonosnije i dalekosežnije. Zato je čovjeku korisno znati i živjeti po pravilima koja su trajna i za cijeli život na zemlji i za svu vječnost korisna. To su Božja pravila. Ako vjerujemo da je Bog čovjeka stvorio, onda On valjda i najbolje zna kakvim ga je stvorio i za što ga je stvorio. Onda valjda Bog i najbolje zna kako čovjek treba živjeti da bi tu svrhu za koju je stvoren i postigao.

Uzvišeno je, a i poprilično čudno, da taj ‘čovjek kao božji stvor‘ može svom ‘Stvoritelju okrenuti leđa‘, izostaviti ga iz svoga života i živjeti čisto po svome. Iskustvo cijeloga čovječanstva kao i ljudi pojedinaca pokazuje da takvo udaljavanje od Boga ljudima nije donijelo sreću i zadovoljstvo življenja. Mnogima se je ‘za kratko‘ to pokazalo kao ‘samoostvarenje‘ svoje veličine, ali se je to čovjekovo ‘postignuće’ udaljavanja od Boga uskoro pohabalo i pokazalo se promašenim.

Eto, zato je Bog postao Čovjekom, zato taj Bogočovjek svakoga tjedna okuplja ‘svoje ljude‘ oko sebe, okuplja ih da postanu svjesni svojeg ljudskog dostojanstva i da postaju sve sposobniji to dobiveno dostojanstvo živjeti. To tjedno okupljanje je nedjeljna sv. misa. Valjda i na tu nedjeljnu sv. misu nekad dođemo iz običaja, iz navike, ali nam taj kontinuitet sudjelovanja u nedjeljnoj sv. misi pomaže da ostanemo povezani s Bogom i bližnjima i onda kad nam u životu ‘škripi‘: da lakše prođemo kroz životne teškoće i da uspijemo zadržati životni optimizam. To je korisno i za nas i za naše bližnje. Tako onda i u vječnost putujemo.