(B-2011)

I ove nedjelje slušamo evanđelje koje je po događanju i temi nastavak evanđelja prethodnih dviju nedjelja. Isus je opet u Kafarnaumu, opet je u kući Petrove punice, i opet je oko njega mnoštvo ljudi. Evanđelist Marko jednostavno piše da je ljudi bilo toliko da ‘nije bilo mjesta ni pred vratima‘. A onda se zbio događaj s jednim bolesnikom, događaj koji je bio tako velik da evanđelist Marko uopće ne bilježi što je Isus govorio tom velikom mnoštvu ljudi – ozdravljenje teškog bolesnika posve je prekrilo riječi koje je Isus govorio.

Ovaj puta evanđelist Marko nije zabilježio da je Isus bio ‘ganut‘, pa da je zato pomogao bolesnom čovjeku – kao što je to zabilježio kod ozdravljanja gubavca u evanđelju prošle nedjelje – ali je iz Isusova postupka jasno da nije ostao ravnodušan ni na tešku bolest donesenog čovjeka ni na veliku vjeru bolesnikovih prijatelja. Ta njihova vjera u Isusa i velika ljubav prema bolesnom prijatelju bila je sposobna svladati neočekivane prepreke koje su se pojavile već na ‘domaku cilja’. Ništa ne piše o tome kako su dugo i kako daleko prijatelji nosili bolesnika, a onda je izgledalo kao da su ga ‘uzalud nosili‘ – jer nisu mogli do Isusa. Zato zadivljuje snalažljivost i upornost tih ljudi: ako nisu mogli sa svojim bolesnim prijateljem do Isusa normalno – kroz vrata – oni su to učinili nenormalno – kroz krov!

Tako su nam ti ljudi poticaj i lekcija za učenje da nas možebitne neprilike života – i male i velike – ne pokolebaju nego da nas dodatno ‘motiviraju‘. Već se neko vrijeme na sve strane piše i govori o brojnim životnim teškoćama koje su zadesile ljude našega vremena. Više od polovice svih vijesti su neprilike i teškoće: i ekonomske i vremenske! Osobito velike teškoće budu onda kad si svatko misli da ‘onaj drugi‘ treba to rješavati. Najjednostavniji primjer je s nedavnim snijegom: negdje su se ljudi samo iščuđavali i čekali da im ‘netko drugi’ očisti snijeg… a negdje su se ljudi sami prihvatili posla s obrazloženjem da je normalno da snijeg zimi pada i da ga se mora čistiti. Nekad više, nekad manje. No, sjetimo se kako je mnogim kršćanima često dovoljan i mali, sasvim mali razlog, da odustanu od sudjelovanja u nedjeljnoj sv. misi, dakle, da ne dođu do uskrslog Isusa. Prijatelji bolesnika iz evanđelja bi sasvim lako i jasno tim ljudima dali dijagnozu: nemate ljubavi prema Isusu, ne shvaćate svoju vjeru ozbiljno… i zato lako od toga odustanete. Naravno, nedolazak na nedjeljnu sv. misu je samo jedan mali vid, samo vrh ledene sante, one dublje nezainteresiranosti za vjeru, za Boga.

Ovdje je dobro reći da u novom broju Katoličkog tjednika ima jedan intervju sa svećenikom koji je više godina bio ‘drogeraš‘ … uspio se izliječiti u zajednici ‘Cenakolo‘…, da bi na kraju postao svećenik. I sada kao svećenik on sada djeluje u toj zajednici onih koji se liječe od droge… pa im želi i svojim primjerom posvjedočiti da je moguće osloboditi se toga zla! U svom podugačkom intervjuu na dvije stranice, on među ostalim kaže kako „u korijenu današnje krize stoji udaljavanje čovjeka od Boga, gubljenje vjere… Čovjek je samo u zajedništvu s Bogom u punini čovjek. Kad dopustimo Bogu da se nastani u našoj slabosti, postajemo dovoljno jaki i mudri da se nosimo sa svim izazovima vremena. … Ako imamo Boga u srcu, možemo Ga i moramo posvjedočiti. … Nama starijima je dužnost: upriličiti mladima  da, promatrajući nas, vide kakav je to čovjek koji živi u zajedništvu s Kristom. … Mislim da je to najviše što možemo dati njima i nama samima.“

Uistinu je sretan bio bolesnik koji je imao istinske prijatelje: svladali su oni sve prepreke i stavili ga pred Isusa. Isus je vidio vjeru bolesnikovih prijatelja, ali je vidio i grešnost bolesnika. Pazimo: Isus nije rekao da je taj čovjek bolestan zato što je grešnik… ali je Isus znao da uz bolesno tijelo taj čovjek ima i bolesnu dušu. I Isus je najprije ozdravio dušu tog čovjeka. Pažljiviji slušatelji su čuli da je to učinio posve prijateljski: „Sinko! Otpuštaju ti se grijesi.“ U tim riječima nema ni traga nekakvom prijekoru ili predbacivanju. I takav, grešan čovjek je ‘Božje dijete’, što Isus svima daje do znanja govoreći bolesniku ‘sinko‘.

To ‘opraštanje grijeha‘ nije prošlo nezamijećeno kod nekih ljudi. Bili su to pismoznanci koji su se uznemirili na mogućnost da Isus ‘oprašta grijehe‘. Poznavajući Sveto pismo – zato su se i zvali pismoznanci – ispravno su mislili da ‘opraštati grijehe‘ može samo Bog. Ali nisu znali da pred njima i stoji Bog koji je postao čovjekom. I da potvrdi da On ne samo da priča ‘kako ljudima oprašta grijehe‘ nego da se to opraštanje stvarno ljudima i događa, Isus je svoju ‘moć praštanja‘ potvrdio ‘moću ozdravljenja‘: na njegovu riječi da ustane, paralizirani čovjek je doista ustao, postao dovoljno jak da sam ponese nosiljku na kojoj je ležao, i onda je zdrav izišao iz kuće. Zanimljivo je da su se sad ljudi toliko ‘makli‘ da je mogao između njih proći. Kad ga je trebalo bolesna unijeti pred Isusa, nisu se htjeli maknuti.

Lako si možemo zamisliti kako se je nelagodno mogao osjećati paralizirani čovjek kad mu Isus govori da mu se ‘opraštaju grijesi’. Nitko normalan se ne veseli, ne osjeća se ugodno, kad ga se podsjeća na grijehe – pa makar i tako da mu se govori kako mu se ti grijesi praštaju. Zato je i mnogim kršćanima teško ići na sv. ispovijed. A dan ispovijedi je ‘blagdan’ jer se čovjek oslobađa ‘tereta grijeha’, oslobađa se loše, neuspjele prošlosti jednog dijela svog života. Nakon početne nelagode što ga podsjeća na grijehe, Isus je tog bolesnika razveselio oslobađajući ga grijeha, a onda ga je razveselio oslobađajući ga i bolesti. Tako je čovjek bio kompletno slobodan: i od grijeha i od bolesti.

Mnogi naši suvremenici kažu da grijeha nema i loši postupci se opravdaju ‘suvremenim načinom života’. A grijeh ipak postoji – ma kako ga ljudi nijekali – on opterećuje dušu, pa su toliki i toliki ljudi bolesni i na duši i na tijelu. Zato je toliko nezadovoljnih i nesretnih ljudi, premda materijalno baš i ne stoje tako loše. A od bolesne duše i tijelo oboli. Zato nas kršćane Isus svake nedjelje poziva na specifični radni sastanak kršćana: na nedjeljnu sv. misu – da u susretu s njime budemo u duši ozdravljeni i u tijelu ojačani da bi našim bližnjima mogli biti dobri, što bolji. I to je onda naš put prema vječnosti. Ako i ne budemo oslobođeni tjelesne bolesti, dobit ćemo nutarnju, duboku snagu da s bolešću živimo svjesni da je to onda teži, i nama neželjeni, ali ipak naš put prema vječnosti. I onda se isti život lakše i smislenije živi.

(B-2011)

Prošle smo nedjelje u evanđelju čuli kako je Isus ozdravio Petrovu punicu i kako su nakon toga mnogi i mnogi bolesnici s različitim bolestima dolazili Isusu i svi su bili ozdravljeni. I kad su ga slijedećeg jutra opet mnogi ljudi tražili, Isus je rekao da ‘mora ići dalje i drugim ljudima naviještati evanđelje, jer je zato došao‘. Ta i takva Isusova odluka da ‘ide dalje‘ bila je na spasenje teškom bolesniku o kojem pripovijeda današnje evanđelje.

Jedan gubavac, kojemu se ne navodi ime, jednostavno je kleknuo pred Isusa i zamolio: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ Valja nam se najprije podsjetiti da je guba zarazna, a u ono vrijeme je bila i neizlječiva bolest. Zbog toga su gubavci bili strogo odijeljeni od zdravih ljudi – to je bio jedini način da se spriječi širenje te bolesti. Zato je začuđujuće i zadivljujuće postupanje toga gubavca: da dolazi k Isusu i moli za ozdravljenje. Začuđujuće je da se je odvažio doći tako blizu Isusu, a zadivljujuće je s kolikom vjerom moli Isusa za ozdravljenje. To pokazuje da je taj gubavac vjerovao da je Isus Bog – ili u najmanju ruku Božji čovjek – jer inače nije imalo nikakvog smisla običnog čovjeka, pa i najboljeg liječnika onog vremena, moliti za ozdravljenje. I tolika vjera u Isusa urodila je čudesnim plodom: gubavac je ozdravio! Odmah! Bez ikakve terapije!

Evanđelje kaže da je Isus bio ‘ganut‘ i zato je to učinio! Bio je, valjda, ganut i velikom nevoljom koju je zbog bolesti trpio taj gubavac, a bio je Isus ganut i ogromnim povjerenjem s kojim mu se taj gubavac obratio. Zato pomalo začuđuje nastavak evanđelja koji kaže da se Isus ‘otresao na ozdravljenog gubavca‘ i otpravio ga da se pokaže svećeniku. U tom Isusovom postupku možemo prepoznati njegovu želju da si ljudi ne misle da je njegov prvotni zadatak ‘ozdravljati ljude’ od svih bolesti. Njegov je prvotni zadatak navijestiti ljudima Božju ljubav, upoznati ljude s kolikom naklonošću Bog prema njima postupa. A to ozdravljenje bolesnika treba biti potvrda da je Isusov navještaj istinit, da ne priča samo lijepe priče nego da iza tih riječi postoji sila, snaga, mogućnost da se to i dogodi o čemu Isus propovijeda. Otpravljanjem ozdravljenog gubavca od sebe Isus kao da mu hoće reći: pa mogao si ti i s bolešću gube postići sretnu vječnost, i tu vječnost ti Bog želi darovati… a sada nakon ozdravljenja ići ćeš lakšim putem do te sretne vječnosti. A ima sigurno posve zdravih ljudi koji zbog svoga načina života neće postići sretnu vječnost nego nesretnu: ne raj nego pakao!

Nakon ozdravljenja Isus šalje izliječenoga da se javi svećeniku koji će u znak zahvalnosti prinijeti Bogu žrtvu. Time se hoće reći: pa, eto, ozdravio si Božjim darom, ne svojom mudrošću, ne svojom sposobnošću, nego Božjim darom. Pa i sam život je Božji dar – i to trajni dar koji nema kraja nego ima samo drukčiji način života.

Čuli smo i u prvom čitanju kako je svećenik bio onaj koji je trebao procijeniti je li netko obolio od te teške, neizlječive bolesti gube. Bilo je više razloga za to. Prvi razlog je bio taj što su ljudi starih vremena jednostavno računali da se ništa na ovom svijetu ne događa slučajno, bez uzroka, pa se tako onda niti čovjekova bolest ne događa ‘bez veze’ nego ima svoj uzrok. A kako bolest nikome nije lagana, ni lijepa ni draga, nego teret, muka… to su onda ljudi vjerovali da je ta bolest kazna za neko učinjeno zlo, za neki grijeh… i ako je bolest teža, to znači da je i grijeh bio velik. Sad se neki od nas možda čude takvom shvaćanju ondašnjih ljudi… ali pa zar i u naše ‘moderno vrijeme‘ ljudi ne misle da je neka teška situacija u životu ‘Božja kazna’, jer se ne tako rijetko postavljaju pitanja: ‘Pa što sam Bogu skrivio te me je tako kaznio… a ima toliko lošijih ljudi od mene, pa im dobro ide…’. Tako je, eto, u stara vremena svećenik kod Židova trebao prepoznati i početak te teške bolesti gube, a on je trebao i prepoznati i objaviti i ozdravljenje od te bolesti. Zato Isus šalje ozdravljenoga gubavca svećeniku.

Čuli smo kako je Isus tom ozdravljenom gubavcu postavio i praktički ‘neodrživi zahtjev’: da nikomu ne priča što mu se dogodilo! Čuli smo kako ozdravljeni gubavac nije ispunio taj Isusov zahtjev i jednostavno mu ne možemo zamjeriti što se tako ponio: da je svuda i svakome pripovijedao što mu se dogodilo. Prevelika je bila sreća toga ozdravljenog gubavca a da bi je mogao zadržati samo za sebe. Istina je da mi ljudi želimo i svoju radost i svoju tugu s nekim podijeliti. I podijeljena radost je veća, a podijeljena tuga je manja.

Tu ljudi našega vremena, a mi smo ti ljudi, imaju povelike teškoće jer su se nekako previše zatvorili u sebe. Tako danas mnogi više suosjećaju radost i žalost s filmskim ljudima negoli sa stvarnim ljudima: sa svojim ukućanima, susjedima ili rodbinom. Toliki znaju što se događa s glumcima iz raznih TV sapunica, napeto iščekuju što će se dogoditi u slijedećoj epizodi… ali ne znaju što muči vlastite ukućane, ne znaju čemu se vesele ili od čega strepe njihovi susjedi ili rodbina. Tek onda kad se dogodi neka tragedija u susjedstvu ljudi se počnu pitati: ‘Pa što im je bilo da su to jedni drugima napravili? Što ih je navelo na taj suludi čin?!’ A posve je sigurno u toj kući nešto krenulo pogrešno znatno, znatno prije. Ali koga je to bilo briga?

Isus nas danas, kao svoje učenike, kao kršćane ovog vremena i prostora, poziva da budemo ‘ganuti‘ događanjima oko sebe, u svojoj bližoj ili daljnjoj okolini. Zato apostol Pavao poziva sve Isusove učenike, i ondašnje kad je pisao svoju poslanicu i nas koji tu njegovu poslanicu sada čitamo, da budemo nasljedovatelji Kristovi – kao što je i on Kristov nasljedovatelj. A nedjeljne sv. mise su uistinu najbolji načini, najdostupnije prilike, da upoznamo Isusa Krista i da se njime nadahnuti i ojačani i sami upustimo u dobra djela prema našim bližnjima. Bez tih nedjeljnih susreta s Kristom mi postajemo sve udaljeniji jedni od drugih, makar smo metrima i tehnikom – mobitelima i internetom – povezani. Ali to nije stvarna povezanost nego tzv. virtualna, a to bismo najjednostavnije mogli prereći: nestvarna, tobožnja povezanost. Stisneš par tipki i u vezi si… opet stisneš par tipki i više nisi u vezi. A život ne funkcionira na tipke. Dopustimo da nas ganu naši bližnji, a Isus Krist neka nam svake nedjelje bude nadahnuće i jakost da tu ganutost upotrijebimo za dobro nas i naših bližnjih.

Izložba će biti otvorena svake nedjelje i blagdana adventskog i božićnog vremena jedan sat poslije svake svete mise. Izložene slike se neće prodavati putem nadmetanja nego kupnjom po istaknutim cijenama tijekom trajanja izložbe. Dođite i pogledajte lijepa umjetnička djela, a po mogućnosti svojom kupnjom pomognite taj veliki i skupi građevinski pothvat u obnovi i održavanju naše župne crkve. Doviđenja.

Ovdje možete vidjeti tri slike od njih četrdesetak.

Poslije sv. mise u crkvi posvećenoj Majci Božjoj od Krasna imali smo zajednički ručak u motelu kraj svetišta, a onda smo se zaputili prema Kuterevo, gdje se nalazi utočište medvjeda koje smo vidjeli iz poprilične blizine. Nakon Kutereva zaputili smo se u gradić Otočac na kratko razgledavanje i malu okrepu. Iz Otočca krenuli smo na izvore rijeke Gacke, da bi se u večernjim satima vratili svojim kućama.

crkva Majke Božje od Krasna pri našem dolasku

crkva iznutra

oltar Majke Božje od Krasna

zajednička fotografija nakon sv. mise

motel u kojem smo ručali

pogled na Velebit

jedan medo iz Kutereva nam je zakratko ‘pozirao’

nekadašnje mlinice na Gacki

na izvoru rijeke Gacke

svetište crkve

u procesiji ulazimo u crkvu

jedna prvopričesnica …

… i jedan prvopričesnik …

i na kraju smo svi skupa – prvopričesnici 2011. godine

Evo u nekoliko fotografija pogledajte naše slavlje:

ukrašeno svetište čeka slavljenike

krizmanica Danijela pozdravlja krizmatelja preč. Antuna Perčića

krizmanice…

… i krizmanici

polaganja ruku na krizmenike

i tu smo svi

poslovni račun Župe Podturen br. 2392007-1100048943
s obveznom naznakom svrhe: Za Pastoralni centar

Fotografija prikazuje dokle smo stigli s izgradnjom – “dom” je pod krovom, a sve ostalo još treba dovršiti.

U subotu, 14. rujna na obali rijeke Mure kod Podturna održana je Likovna radionica više likovnih umjetnika, članova Likovnih udruga Čakovec, Ludbreg i Varaždin, koji su slikali pejsažne motive rijeke Mure u raznim likovnim tehnikama.

Sudjelovali su:

Gabrijela Binder, Nada Gorupić, Jadranka Jurišaga Ivaci, Mladen Marčec, Stjepan Šarić i Vesna Makovec iz Likovne udruge Čakovec, Stjepan Levačić i Jurica Varga iz Likovne udruge Varaždin, Vesnica Seček i Spomenka Škafec iz Likovne udruge Ludbreg.

Oni su tom prilikom naslikali ukupno dvadeset tri likovna djela koja su poklonili župi Podturen, a u svrhu dovršenja Pastoralnog centra. Nakon opremanja darovanih likovnih djela, u predbožićnim danima ove godine, bit će priređena donacijska izložba koja će završiti licitacijskom prodajom. Vrijeme izložbe i prodaje bit će naknadno javljeno.
Taj Pastoralni centar u ukupnoj površini 240m2 u dvije razine prošle je godine stavljen pod krov, a prodajom darovanih likovnih djela omogućit će se brže dovršenje Pastoralnog centra i njegovo stavljanje na raspolaganje župljanima. I ovim putem Župa Sv. Martina u Podturnu izražava svoju javnu zahvalu svim slikarima koji su se dragovoljno i velikodušno odazvali na ovu Likovnu radionicu.

Pastoralni centar danas izgleda ovako:

Uoči svečanog blagoslova biskup Culej predvodio je misno slavlje u župnoj crkvi sv. Martina u Podturnu zajedno s domaćim župnikom vlč. Josipom Pivarom, voditeljem HKM u Koblenzu mons. Alojzijem Petrovićem, te župnicima u Vratišincu i Dekanovcu preč. Josipom Horvatom i vlč. Ivanom Mikulanom.
Izražavajući dobrodošlicu varaždinskom biskupu, župnik Pivar kazao je kako župna zajednica početak nove crkvene i liturgijske godine obilježava blagoslovom novog duhovnog doma u kojem će njegovati zajedništvo, prijateljstvo i ljubav.

Pozdravljajući mnoštvo vjernika biskup Culej pozvao je okupljene da svečanom euharistijom zahvale Kristu na plodonosnom zajedništvu iz kojeg je niknuo novi pastoralni centar u kojem će se okupljati rastući u ljubavi prema Bogu i dobroti prema bližnjemu.

Govoreći u homiliji o značenju Došašća, varaždinski biskup istaknuo je kako ono podsjeća ne samo na Kristovo rođenje u Betlehemu, već poziva vjernike da srca priprave i za drugi Gospodinov dolazak na koncu svijeta kada će svi morati odgovoriti na koji su način živjeli i jesu li činili dobro, ispravno i pravedno u svim onim slučajevima kada su to mogli učiniti. Pritom je kazao kako je Došašće vrijeme darivanja, ali za vjernike darivanje dobrote i ljubavi treba biti iznad materijalnog darivanja. Stoga je biskup pozvao nazočne da ovo radosno i blagoslovljeno vrijeme iščekivanja uoči Božića iskoriste da se otvore Kristu kako bi se zahvaljujući njihovoj otvorenosti i vjeri Isus rodio u srcima njih samih i njihovih bližnjih, da bi bili spremniji na međusobno zajedništvo, pa i žrtvovanje jednih za druge bude li to potrebno.

Nakon misnog slavlja svečana procesija, u kojoj su sudjelovali i vatrogasci iz domaćih društava, iz crkve je krenula prema obližnjem pastoralnom centru, koji se nalazi u susjedstvu župne kuće u samom središtu mjesta.

Prigodan program izveli su članovi pjevačkog zbora KUD-a Podturen i domaćeg župnog zbora pod ravnanjem prof. Vlade Mihaljevića, a zatim su sve prisutne pozdravili član župnog odbora Martin Mikac i župnik Pivar. Istaknuli su kako je gradnja pastoralnog centra započela prije tri godine, a u izgradnji i uređenju sudjelovali su sami župljani i mnogobrojni donatori.

Pritom je odbornik Mikac podsjetio kako je u proteklih 12 godina, otkad župu vodi vlč. Pivar, cjelovito obnovljena župna crkva, nabavljene su nove orgulje i zvona, uvedeno je grijanje te je uređena župna kuća. Župnik Pivar napomenuo je kako se kroz gradnju novog duhovnog doma svih župljana izgrađivalo i njihovo zajedništvo dodavši kako on predstavlja njihov zajednički uspjeh, radost, ali i brigu.

Blagoslivljajući novi pastoralni centar, posvećen zaštitniku župe i župne crkve svetom Martinu biskupu, mons. Culej kazao je kako blagoslivlja i sve one koji su ga gradili, sve dobročinitelje, kao i one koji će ga koristiti. Pozvao je župnu zajednicu da centar ne bude samo ukras njihovog sela, već da se u njemu okupljaju učeći da u njihovim srcima, obiteljima i domovima bude više mjesta za Krista, odnosno ljubav samu.

“Budite ljudi koji će darivati i voljeti život, te odgajati svoju djecu u duhu vjere u Boga i dobrote prema bližnjem jer čovjek je stvoren da ljubi i bude ljubljen. Neka ovo bude mjesto vašeg zajedništva, prijateljstva i ljubavi”, istaknuo je biskup prilikom blagoslova i otvorenja pastoralnog centra, koji će prvenstveno služiti mladima, ali i za ostale pastoralne potrebe.

Nakon blagoslova župnik Pivar otkrio je prigodnu natpisnu ploču koja podsjeća župljane da im služi za druženje i prijateljstvo.

Za sve okupljene nakon svečanosti priređena je okrijepa uz druženje u pastoralnom centru, koji u dvije etaže ima površinu od 240 kvadrata.

……………………………………………………………………………..
(izvor informacija – web stranica Varaždinske biskupije)

U ovih par fotografija pogledajte kako je to bilo:

… naša župna crkva bila je primjereno okićena…

… u procesiji smo se zaputili u crkvu…

… iskazivanje dobrodošlice…

… djelitelj krizme predvodi misno slavlje…

… i tu smo svi.

Taj mladić je mladomisnik Damir Slamek.

Uoči mlade mise od 6. do 9. srpnja bit će trodnevna duhovna obnova s početkom u 19 sati.

Prvoga dana trodnevnice misu će voditi i propovijedati vlč. Ivica Puškadija, župnik u Pitomači;

drugi dan vlč. Stjepan Šoštarić, župnik u Ivancu i

posljednjeg dana vlč. Karlo Šimek, prefekt bogoslovnog sjemeništa.

Proslava mlade mise započet će u roditeljskom domu u 9,30 i onda će procesija krenuti prema Ferketincu gdje će se ukrcati u autobus ili osobne automobile. Od pila na ulasku u Podturen ponovno će se formirati procesija prema župnoj crkvi.

Uz blagdan Ukrsa otvaramo i jednu važnu akciju: postavljanje novog mramornog oltara, ambona i krstionice, a pod simboličnim nazivom: moj Euro za oltar. Budući da se na oltaru svakoga dana služi sv. misa, prikadno bi bilo da svaki župljanin doprinese svoj vlastiti prilog – kako bi onda i kod svake sv. mise imao svoj udio u Kristovoj žrtvi na oltaru.

Zato pozivamo sve naše župljane – i druge vjernike – da svojim prilogom pomognu postavljanje tog oltara čiju skicu i slikom donosimo. Prilozi se mogu stavljati u za to pripravljeno “škrabicu” u crkvi ili pak poslati na poslovni račun Župe Podturen otvoren u Međimurskoj banci: 2392007-1100048943.