U ponovno uspostavljenoj Sisačkoj biskupiji, 5. i 6. svibnja 2012. godine, održan je Susret Hrvatske katoličke mladeži. Nakon Rijeke, Osijeka, Šibenika, Komušine, Pule, Varaždina, Livna, Zadra te Zagreba uslijedio je Sisak. S geslom „U svjetlosti hodimo“ odazvalo se nešto manje od 30.000 mladih katolika iz Hrvatske i BiH. Program susreta održan je u dva dijela. Prvi dio se odnosio na subotu u kojoj je bila organizirana zajednička procesija od Katedrale Uzvišenja Sv. Križa kroz centar Siska preko Mosta Gromova do župne crkve Sv. Kvirina biskupa, zaštitnika Siska i Sisačke biskupije, gdje se od 15 sati nastavio pretprogram slavlja i sveta misa. Prigodan glazbeno-scenski i duhovni program, u slavljeničkom i molitvenom ozračju, započeo je nakon smještaja mladih na prostoru ispred crkve. Poslije bogatog programa u 18 sati započelo je svečano misno slavlje koje je predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u zajedništvu sa svim hrvatskim biskupima.

Jasmina Grbavec

Evo kako smo to u nekoliko fotografija mi zabilježili.

mladi susjednih župa Dekanovca i Podturna na mjestu misnog slavlja

… a tu smo samo mi: mlade Turenčice…

Nakon euharistijskog slavlja mladi su bili smješteni  u obiteljima žitelja Sisačke biskupije. U nedjelju je uslijedio drugi dio programa koji je započeo predstavljanjem mladih i svetom misom u pojedinim župama. Naša grupa, s mladima iz drugih župa, pošla je u župu Donja Kupčina.

U župu Donja Kupčina stigli smo oko pola 11 navečer. Ljudi su nas jako lijepo prihvatili i smještaj je bio vrlo ugodan. Ujutro u nedjelju  išli smo na Svetu misu koja je počela u 11 sati, s time da smo oko 10 počeli sa predstavljanjem župa. Nakon mise su nam mlađi mještani, tj. mještanke, otplesale 2 plesa i nakon toga otišli smo u domove na ručak i u 3 sata  bio je polazak za Međimurje. Evo par fotografija iz Donje Kupčine.

župna crkva u Donjoj Kupčini

misno slavlje u župnoj crkvi

pred župnom crkvom u Donjoj Kupčini prije odlaska

(B-2011)

Slaveći danas blagdan Isusova uzašašća u nebo razmatramo o njegovom značenju za nas. Ponajprije u nama se budi udivljenje zbog slave koja nam se pokazuje na kraju zemaljskog Isusovog spasenjskog djelovanja, a onda u tome vidimo najavu i naše slave. Ukratko rečeno: Isusovo uzašašće u nebo jasno pokazuje da on nije promašio svoj život na zemlji. A izgledalo je u jednom trenutku da je sve bilo uzalud: sva dobrota, sva čudesa, nasukala su se na smrti na križu. No, upravo uzašašće pokazuje da je to bila ne samo kratkotrajna nego upravo prividna pobjeda zla i grijeha – prava pobjeda i vječna budućnost pripada ljubavi koja je bila sposobna žrtvovati se do kraja, do smrti.

Svojim uzašašćem u nebo Isus se vraća ‘o desnu’ svome Ocu, čiju je ljubav prema ljudima potvrdio do krajnjih granica ljudskih mogućnosti: umro je za ljude. A to je i bila zadaća koju je Isus od Boga Oca dobio među ljudima i za ljude: posvjedočiti im da ih Bog ljubi, makar koliko ga to svjedočenje koštalo. Biti nekome ‘o desnu‘ znači biti počašćen, biti priznat od toga nekoga. Ako je Isus o desnu Boga Oca, znači da je taj Bog Otac priznao to Isusovu djelo svjedočenja Božje ljubavi do krajnjih ljudskih granica: do smrti. Već je uskrsnuće najavilo da ta smrt na križu nije bila poraz nego cijena koju je zbog ljudske zloće platio Isus. Uzašašće uskrslog Isusa na nebo pak je na neki način dopuna uskrsnuća, konačno ostvarenje onoga što je uskrsnućem započelo. No, ‘taj koji je uzašao‘ ujedno je obećao da će ‘ponovno doći‘ i to ne samo da kao turist  ‘malo razgleda‘ kako izgleda svijet mnogo godina nakon njegova odlaska s ovoga svijeta i uzašašća u nebo, nego će doći ‘suditi žive i mrtve‘ – a to znači: sve ljude. Da će suditi ‘žive’ možemo razumjeti da će to biti oni ljudi koji će na svršetku ovoga svijeta živjeti kao ovozemaljski ljudi, a da će suditi ‘mrtve’ možemo razumjeti da će to biti ljudi koji će u vrijeme svršetka ovakvog zemaljskog načina postojanja već biti ‘mrtvi’. Ali samo mrtvi za ovaj svijet, ali ne i za vječnost – jer mrtvima inače nema smisla suditi.

Naša budućnost u uzašašću nuka nas i nadahnjuje da zauzeto živimo na ovome svijetu, da ne budemo lijeni za dobro. Tako možemo razumjeti upit anđela koji je bio upućen svim svjedocima Isusova uzašašća: „Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.“ Isus će ponovno doći! Zato treba pripraviti i sebe i svijet da bude spreman za taj novi dolazak! To je poziv i zadatak za sve Isusove učenike do konca ovoga svijeta. To vrijedi za sve ljude koji će nastojati životom biti Isusovi: neće smjeti stajati i gledati nego riječima i djelima svjedočiti Božju ljubav prema ljudima, i Božju umješanost u događanja u svijetu. To svjedočenje Isusovih ljudi više će puta tražiti od njih ozbiljan napor i žrtvu. Poznata su vremena kad su mnogi Isusovi ljudi – kršćani – čak i umirali za Isusa: to su brojni mučenici kojima mi niti ne znamo imena. Vrlo vjerojatno od nas kršćana na ovim prostorima i u ovim vremenima neće se tražiti takva žrtva života, ali je posve sigurno da se traži svjedočenje kršćanskog življenja u svojoj svakodnevici. I zato mi kršćani i ne možemo i ne smijemo biti posve isti kao drugi ljudi, neprepoznatljivi po svojim riječima i djelima u svojoj svakodnevici života. I, naravno, pritom ne možemo biti tužni što mi kršćani ‘ne smijemo krasti, a drugi mogu‘, što ‘ne smijemo psovati, a drugi mogu‘, što mi ‘moramo nedjeljom na sv. misu, a drugi ne moraju‘.  Tko se tako osjeća, tko se tako ‘žalosti’, taj jasno pokazuje da uopće ne razumije vjeru kojoj pripada, pa makar je primio sve sakramente i makar je upisan u sve vjerničke knjige. Mi kršćani se trudimo ne činiti loše – sve ovo što je malo prije rečeno i još mnogo toga drugoga – jednostavno zato što želimo biti ‘dostojni kršćanskog imena‘, što želimo biti što vjernija slika svoga Stvoritelja. Naravno, da nam zbog ranjenosti istočnim grijehom to više puta – pa i često puta – ne uspijeva, ali se onda za te svoje neuspjehe kajemo, i onda se opet i opet iznova trudimo ostavljati trag dobra. Nezaobilazna pomoć i nadahnuće u tom našem nastojanju su nam Isusovi sakramenti i molitva. Pa kao što ni jedan sportaš bez treninga ne može postići vrijedan rezultat, tako niti jedan kršćanin ne može bez molitve i sakramenata uistinu kršćanski živjeti. Mnogo je primjera koji to pokazuju.

Onaj koji je uzašao, otišao je ‘pripraviti nam mjesto‘ – kako je to Isus jednom zgodom rekao – i zato s pravom računa da ćemo mi jednom stići na to ‘pripravljeno mjesto‘. Ta Isusova ponuda ‘mjesta’ u vječnosti jest ponuda koja se ne da ni s čim na ovome svijetu usporediti. Uistinu smo mi ljudi počašćeni onim što nam uskrsli Isus nudi u vječnosti, ali on hoće da i mi uložimo svoj trud, svoje sposobnosti – a dovoljna je i samo: ‘sposobnost kajanja‘. Ali će svatko od nas i zadovoljnije i sretnije živjeti ako i u ovaj život na zemlji unesemo vrednote neba, ako već na proputovanju ovim svijetom – u radostima i teškoćama – po vjeri znamo da je to naše putovanje prema nebu. Tada se i nevolje lakše podnose, tada su i sretni događaji još radosniji – jer nas k vječnoj radosti neba vode. Isus nas u nebo zove… pa, u nebu se našli.

(B-2011)

Danas nam je praktički bilo nemoguće ne zamijetiti da se u današnjim misnim čitanjima najvećim dijelom govori o ‘ljubavi‘. Isus ide čak dotle da govori svojim učenicima da im jednostavno zapovijeda: ‘ljubite jedni druge‘. I da se mi kršćani ne pokušamo opravdavati kako se je to Isus nekako zanio u svom govoru o ljubavi, jer dok je pričao da: ‘kako Otac ljubi njega tako i on ljubi nas‘ pa je onda ‘bubnuo‘ da on i nama tu ljubav zapovijeda… Isus je tu zapovijed ponovio dva puta. To pak onda znači da se nije zabunio, nije se niti zanio, nego stvarno od svojih traži ljubav – stvarno svojima ljubav zapovijeda. Budući da se među ljudima puno toga naziva ljubav, i to puno toga vrlo različitoga, potrebno je malo stati i razmisliti o ‘kakvoj to ljubavi Isus govori, kakvu to ljubav Isus svojima zapovijeda‘!?

A zapovijeda Isus svojima takvu ljubav kakvu on ima prema njima! Kao ‘točku na i’ Isus govori da je najveća ljubav ‘položiti svoj život za svoje prijatelje’! Iz ovoga je razvidno da je to ‘ljubav koja daje’, a ne ‘ljubav koja uzima’, to je ‘ljubav koja koristi drugima’, a nije ‘ljubav koja se koristi drugima’. Ovdje sada mi ljudi počesto moramo ‘oboriti pogled’ i ‘stišati glas’ jer su naše ljudske ljubavi često poprilično drukčije. Ne tako rijetko ljudske ljubavi prestaju uz opravdanje ‘kako me onaj drugi više dovoljno ne voli’. Malo tko će uprijeti prstom prema sebi pa reći ‘ja drugoga više dovoljno ne volim’. To se događa osobito onda ako se ljubav svede samo na osjećaje! A da ljubav nisu samo osjećaji, jasno je danas poručio Isus rekavši da je ‘čuvanje njegovih zapovijedi’ znak ostanka u ljubavi. A ‘čuvanje zapovijedi’ nije njihovo ‘pamćenje u glavi’ nego ‘čuvati Isusove zapovijedi’ doista znači ‘živjeti po njima’.

Isus kaže za sebe da je i on čuvao zapovijedi Oca svoga i tako je ostao u njegovoj ljubavi. A koja je to bila zapovijed Isusova nebeskog Oca? Samo jedna i jedina: ljudima posvjedočiti Božju ljubav, pa što to svjedočenje koštalo da koštalo. Jer od samog početka ljudskog roda, od raja zemaljskog, ljudi doživljavaju Boga kao suparnika i zapreku za ostvarivanje sretnog života. A Bog svu ljudsku povijest tog čovjeka zove k sebi i pita ga svakoga dana: „Adame, gdje si?“ A to sve iz velike ljubavi prema čovjeku, svom najvrednijem stvoru. A to što je Isus u svjedočenju te ljubavi podnio sramotnu smrt na križu nije posljedica želje nebeskog Oca nego je to posljedica ljudske zloće. A Isus je pokazao da stvarno ljubi nebeskog Oca i da će dosljedno naviještati Božju ljubav ljudima makar ga to koštalo i života. Tako vidimo da Isus nije samo govorio kako je davanje života za prijatelje dokaz najveće ljubavi… nego je on to stvarno i učinio. I kroz dugu ljudsku povijest bilo je mnogo i mnogo ljudi, mnogo i mnogo ih ima i danas, koji stvarno daju svoje živote za druge. Najobičniji i svakodnevni primjeri jesu supružnici i roditelji: svi oni koji, iz dana u dan, u prilikama i neprilikama života, troše svoje život – daju ih – za svoje prijatelje, za svoje bližnje i ukućane. Nama su bliski primjeri i ‘branitelji domovinskog rata‘ koji su također potrošili veći ili manji dio svoga života: dane, mjesece i godine, za obranu onih koje su voljeli… neki su dali i zdravlje jer su oboljeli ili pak dio tijela kad su postali invalidi. Ti su ljudi osobito vrijedni poštovanja i zahvalnosti ako su to činili više iz ljubavi prema svojima negoli su to činili iz mržnje prema drugima. Vremenski bliže a prostorno dalje su primjeri žrtve ljudi koji su dobrovoljno radili u razorenoj nuklearki u Japanu, svjesni da će taj rad znatno naškoditi njihovom zdravlju ili će čak prouzročiti i skoru smrt. I svi ti ljudi su slijedili Isusovu zapovijed ljubavi prema prijateljima, pa čak i onda ako oni sami nisu nikada niti čuli te Isusove riječi.

To je tim veći zadatak nama koji smo čuli Isusove riječi i koji se s njim češće družimo i nadahnjujemo, i jačamo, u euharistijskom slavlju… da svojim djelima potvrđujemo svoju ljubav prema ljudima, svojim bližnjima. Budući da je ljudska narav sklona u Bogu gledati svoga takmaca i konkurenta u odabiru životnih vrijednosti – to se obično zove ‘istočni grijeh’, jer iz tog grijeha istječu svi ostali grijesi – to je čovjeku teško prepoznati Božju ljubav prema njemu, osobito onda kad se događaju životne nedaće za koje mi mislimo da nas ne bi smjele snaći ako nas Bog ljubi. A kad se mi ljudi od Boga udaljimo, onda nam je teško prihvaćati i naše bližnje, osobito onda kad su oni drukčiji nego bismo mi htjeli.

Tu nam onda pomažu Isusove zapovijedi i primjeri s kojima se susrećemo i nadahnjujemo – i jačamo – u svim sakramentima, naročito na sv. misi, kao i u osobnoj molitvi. Jakost molitve i sakramenta iskusili su ukućani rimskog satnika Kornelija, kojima je apostol Petar govorio o uskrslom Isusu. Taj njegov govor pripremio je Kornelijeve ukućane da budu sposobni primiti silu Duha Svetoga – kako smo to čuli u 1. misnom čitanju. I svi su bili sposobni ostvarivati zajedništvo, makar su Kornelijevi ukućani dotada još bili pogani, i premda su se tada prvi put u životu susreli. Mi se često kao Isusovi učenici ovog vremena susrećemo, nadahnjujemo se na njegovim riječima i primjerima, zajedno molimo… pa smo još više pozvani ostvarivati to zajedništvo u življenju kršćanskih vrednota jedni prema drugima. Već danas je za to prilika, i sutra… i opet, i opet. I moći će nas se prepoznati da živimo u ljubavi.

(B-2011)

Već smo više puta čuli ali nije naodmet podsjetiti da su sve svete mise, a napose nedjeljne, radni sastanci kršćana koji u susretu s uskrslim Isusom i međusobno nastoje pro-naći nadahnuće i snagu za kršćanski život svoje svakodnevice. Ti susreti sigurno spadaju među najstarije radne sastanke koji imaju svoj kontinuitet sve tamo od prve nedjelje uskrsnuća: kada je među okupljene i ustrašene apostole došao uskrsli Isus, pa do ove nedjelje – 6. svibnja, kada također među nas – okupljene Isusove učenike – dolazi uskrsli Isus. I na svakom tom radnom sastanku Isus na svoje učenike najprije zaziva mir, a onda im daje radni zadatak i uputstva kako da taj radni zadatak izvrše. Nerijetko Isus to čini uz pomoć raznih slika i prispodoba… i to čini tako da često puta i nije najbitnije jesmo li razumjeli svaku riječ i rečenicu koju nam je rekao nego je važno da smo razumjeli bit poruke i zadatka koji smo dobili. Pa znao je Isus da će njegove riječi i rečenice kroz stoljeća i tisućljeća biti prevođene na mnoge jezike svijeta i da ti prijevodi neće uvijek biti najsretnije pogođeni i najbolje prevedeni… ali će ipak biti moguće iz toga prijevoda razumjeti bit poruke i zadatka.

Tako u današnjem evanđelju Isus daje svojim učenici-ma poruku i zadatak da budu s njime trajno povezani kako bi mogli ispuniti svoj zadatak prenošenja radosne vijesti ljudima svoga vremena. Da to bude posve razumljivo Isus koristi sliku povezanosti trsa i loze nad kojima bdije vinogradar. Pa i onim ljudima koji nemaju vinograd, nego tek možda brajde na dvorištu, ipak je posve jasno da loza mora biti povezana s trsom da bi mogla donijeti roda. Odrezana loza može još neko kratko vrijeme ‘vegetirati’, životariti … ali posve sigurno neće roda donijeti. A da bi roda bilo što više, za to se mora brinuti vinogradar. Bez vinogradara roda ima sve manje i manje i sve je lošije kvalitete… dok sve skupa ne završi u beskorisnom gustišu. To je tako jasno da to gotovo i ne zamijetimo jer, jednostavno, znamo da drukčije niti ne može biti.

A sad u toj prispodobi potražimo poruku i zadatak za nas kršćane, današnje Isusove učenike. Ako loza ne može rod roditi bez trsa, to onda znači da ni mi kršćani ne možemo kršćanski živjeti bez Isusa. Nije nam se tako teško sjetiti da je uvijek bilo, danas ima, a bit će i u budućnosti, i pokrštenih ljudi koji misle da imaju bolja rješenja za svijet i ljude negoli što ih nudi uskrsli Isus. Tako svetopisamski tekstovi Novoga zavjeta svjedoče kako su još za Isusova zemaljskog života mnogi ljudi odlazili od Isusa jer su zaključili da je ‘tvrd govor‘ to što Isus govori. Pa i apostol Juda je otišao od Isusa, izdao ga je, kad je shvatio da Isus neće uspostaviti zemaljsku, političku vlast, u kojoj bi i on imao svoj udio. Pa, konačno, zato ima i više razdijeljenih kršćanskih zajednica u svijetu koje su se tijekom duge povijesti odvajale od Katoličke crkve jer su računali da imaju bolje ponude i rješenja za ljudske živote u mnogobrojnim životnim poteškoćama. Ne može se reći da ti ljudi nisu imali dobre nakane, mnogi su se oko toga i svojski zalagali, ali su zaboravili da im bez Isusa neće ići. Pa Isus je to posve jasno rekao u današnjem evanđelju: „Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.“ Tu se mnogi ljudi malo trgnu pa, pomalo uvrijeđeni, još se više odijele od uskrslog Isusa i onda se dadnu u velike aktivnosti, često puta ponosni što su mnogo toga postigli, a nisu se obazirali na Isusa. Nevolja je u tome što je to sve što je tako postignuto uistinu kratkoga vijeka… više puta ne izdrži niti samo jednu jedinu generaciju, a nova generacija gotovo sigurno omalovažava ili poništava to što je postignuto u prethodnim generacijama.

No, kako god bez Isusa ne možemo ništa, tako isto i Isus ne želi bez nas, bez našeg truda i zalaganja. Malo prije smo čuli kako su se dvojica Isusovih učenika, Pavao i Barnaba, svojski zalagali oko kršćanske vjere. Ne piše u detalje što su to oni činili, ali piše da je to što su činili toliko ozlovoljilo neke ljude da su ‘snovali pogubiti ih‘. Zato su obojica, i Pavao i Barnaba, napustili Jeruzalem i otišli su u Tarz. To ipak nije naškodilo zajednici kršćana u Jeruzalemu i okolnim mjestima jer su se one i dalje okupljale i ‘izgrađivale i napredovale… utjehom Duha Svetoga‘. Tako se od samih početaka pa sve do naših dana pokazuje da koliko god se nama činilo da Crkvu, kao zajednicu vjernika, vode ljudi – papa i biskupi, to se ipak često pokazuje da je Crkva pod stvarnim vodstvom Duha Svetoga – a ljudi su, više ili manje, uspješni upravitelji. Ti ljudi mogu i zabrljaviti stvari, mogu pokvariti ‘ukupni dojam‘ o svetosti Crkve… ali je niti tako ne mogu posve uništiti, posve iskvariti.

A mnogobrojni sveci kroz kršćansku povijest jasno pokazuju da je u svim vremenima bilo moguće tako istinski kršćanski živjeti da se postigne svetost… da se u prilikama i neprilikama ovozemnog života postigne i život u vječnosti. Danas se mi posebno spominjemo i slavimo sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca, koji je uspio tako proživjeti okolnosti svoga života da je postigao vječni život. A uopće nije bilo lako…, ali je bilo vrijedno.

Po kršćaninu, po njegovom životu, Bog mora biti prepoznatljiv. Nije dovoljno ne čini loše, nego treba činiti dobro. Kršćanin se ne može i ne smije zadovoljiti time što ne čini stvari koje će svijet prezirati. Kršćanin neće biti slika Božja samo ako se suspreže činiti zlo, nego mora činiti dobro. Biti slika Kristova znači poput njega prolaziti zemljom čineći dobro. A kršćanin koji se odvoji od Krista ‘usahne kao kršćanin‘, premda i dalje ostane zapisan u krsnoj knjizi. Svi vinogradari znaju kako je naporno sačuvati lozu zdravom, štiti je od raznih bolesti i nametnika. I nas kršćane napadaju razne bolesti i nametnici koji nam priječe da budemo istinski kršćani. To mogu biti naši grijesi, isprazne želje, oholost, razne loše navike. To sve može u početku izgledati nebitno… ali uistinu postupno kvare kršćanski život i on postaje kršćanski neprepoznatljiv. No, Isus nam ne daje samo dijagnozu nego nam pripisuje i lijek koji nas pomaže u održavanju povezanosti s uskrslim Isusom: to su osobna molitva, primanje sakramenata i održavanje zajedništva s vjerničkom zajednicom. To je Isus poručio riječima: „Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god. hoćete, ištite i bit će vam.“

Svijet mora znati da u njemu žive kršćani. Naši bližnji moraju znati da smo mi kršćani. Po našem životu.

(B-2011)

Sama događajnost Uskrsa i njegove posljedice za naš život su tako velike da ga kršćani slave doslovce svake nedjelje, a crkveno liturgijski svečano cijeli tjedan od Uskrsa do Bijele nedjelje, koja je danas. Uskrs u sebi spaja Isusovu muku, smrt i uskrsnuće. To je Isusova pobjeda nad zlom, nad grijehom i nad smrću i to pobjeda koje su dionici i svi oni ljudi koji prihvate Isusa Krista. Ljudsko uključivanje u Isusovu pobjedu nad grijehom i smrću ostvaruje se na krštenju, a onda naš daljnji život poslije krštenja potvrđuje ili kvari to naše uključivanje u Isusovu pobjedu. Pritom je utješna spoznaja da svi naši promašaji i grijesi u životu nisu naše trajno isključivanje iz te Isusove uskrsne pobjede nego se mi ljudi možemo svojim kajanjem i Božjim velikodušnim praštanjem ponovno vratiti uskrslom Kristu od kojega smo se kroz život grijesima udaljavali. Obraćeni razbojnik na križu nam pokazuje da je taj povratak moguć i u zadnjim trenucima zemaljskog života… a neobraćeni razbojnik na križu nas također opominje da je moguće ustrajati u zloći do konca svoga zemaljskog života. A i apostol Toma, koji je zbog svog odbijanja da prihvati svjedočenje drugih apostola prozvan ‘nevjerni Toma‘, također nam je primjer kako se od Krista može za čas ‘otići‘, ali ga se ne mora trajno napustiti!

S Isusovim uskrsnućem se rodilo kršćanstvo. Da Isus nije uskrsnuo ne bi bilo ni nas kršćana. Ne bi bilo kršćanstva, ne bi bilo kršćanskih blagdana, ni kršćanske kulture, a i za postojanje samoga Isusa jedva da bi se znalo. Prvi su kršćani toga bili mnogo svjesniji nego mi današnji kršćani, koji često Uskrs svodimo na neke običaje, a zanemarujemo njegov – pazite sad ovo – revolucionarni sadržaj. Uskrsnuće Isusovo je ‘revolucija nad revolucijama‘ napisao je jedan biskup u svojoj uskrsnoj poruci. Objasnio je taj biskup i zašto je tako neobično nazvao Isusovo uskrsnuće. Svaka revolucija ide za tim da svrgne staro, dotrajalo, nehumano, a uspostavi novo, perspektivno, čovjeka dostojnije. Ako je to smisao i cilj svake revolucije, onda je Uskrs, kojim se slavi uništenje smrti i rođenje novoga čovjeka, doista ‘revolucija nad revolucijama‘. Prvi  su se  kršćani, koji su osjetili tu veličanstvenu i pretvorbenu moć Isusova uskrsnuća, željeli spominjati tog čudesnog događaja svakih osam dana. I to zato jer ih je susret s uskrslim Isusom rodio za novu nadu i dao im novu snagu za život u skladu s tom nadom. Tako je ustanovljena nedjelja kao spomendan Isusova uskrsnuća, jer je upravo tog dana u tjednu Isus uskrsnuo.

Budući da je Isusovo uskrsnuće ujedno i temelj i najava svih ljudskih uskrsnuća razumljivo je da su kršćani željeli taj dan osloboditi od posla i svega onoga što čovjeka opterećuje. Zato je nedjelja ujedno postala dan zajedništva čovjeka s Bogom i zajedništva ljudi međusobno. U tom smislu je svaka nedjelja kao ‘mali Uskrs‘ i obiteljski blagdan. Tako je nedjelja dan kada nastojimo u svojim srcima osjetiti radost i oslobađajuću snagu Isusova uskrsnuća živeći taj nedjeljni dan opuštenije i radosnije nego što živimo ostale dane u tjednoj svakodnevici. Zato nedjelja nekako spontano vodi vjernika prema crkvi, kako bi ondje, s onima koji isto vjeruju i žive, zahvalio Bogu koji nas je po Isusu rodio na novi život, i isto tako nas nedjelja vodi prema našim bližnjima u želji da im izrazitije posvjedočimo svoju blizinu i ljubav.

Uvijek je bilo i bit će onih koji će na govor o uskrsnuću tijela reagirati ruganjem i podsmijehom. Isto će tako neprestano pokušavati naći i ponuditi alternativu, iliti drukčiju ponudu uskrsnuću, a time i kršćanstvu: koje s vjerom u uskrsnuće stoji i pada. To je na djelu i danas kada mnogi promiču učenje o ‘reinkarnaciji‘ ili jednostavno niječu bilo kakav čovjekov život poslije smrti. Ne jednom čuo sam i na svoje uši opravdanje za nevjerovanje u uskrsnuće naših pokojnika, pa onda i nas samih: ‘kako se još nitko nije vratio s onoga svijeta pa rekao kako se tamo živi‘. A čega se to onda mi na Uskrs spominjemo i što to blagdanom Uskrsa slavimo?! Jer, stvarno se Jedan vratio, vratio se i rekao kako se tamo živi, ali je to tako nevjerojatno za naše uši da to ljudi lako čuju i prečuju. Eto, uskrsli Isus se vratio među ljude i rekao im je kako je ‘otišao pripraviti nam mjesto, da i mi budemo gdje je on‘.

Novost uskrsnog života počinje već ovdje i ostvaruje se u punini u vječnosti. Da bismo uskrsnuli na vječni život poslije smrti, moramo već sada živjeti i djelovati kao uskrsnuli ljudi. Posebnost učenja o uskrsnuću je u tome da se tvrdi i vjeruje kako će vječno živjeti ne samo duša nego i tijelo koje će uskrsnućem biti preobraženo. Zato kršćanska vjera potiče na poštivanje i ljudske duše i ljudskog tijela – jer čovjek i jest ‘jedinstvo tijela i duše’. Zato treba reći da ne živi u skladu s kršćanskom vjerom onaj tko bi se brinuo samo za dušu a ne i za tijelo. Zato ne čudi što su kršćani prednjačili u osnivanju bolnica i u unapređivanju gospodarstva, kao što su se zauzimali i za razvijanje školstva i duhovno uzdizanje čovjeka. Plod toga je ono što nazivamo kršćanskom kulturom čije plodove danas uživa cijeli svijet.

Cijelom svijetu našega vremena, i svakoga vremena, potrebna je ‘nada‘. Uskrsna evanđelja nam uvjerljivo pokazuju kako nada spašava čovjeka. Kad su na Veliki petak učenici izgubili svaku nadu jer im je Učitelj bio osuđen i razapet, oni su postali strašljivcima koji bi najradije ‘da ih nema‘. Takvo stanje duha može se prepoznati i u mnogim ljudima našim suvremenicima, koji su izgubili svaku nadu pa bi najradije ‘da ih nema‘. Mnogi i govore: ‘zašto da se ženimo ili udajemo i rađamo djecu kad im bude život tako težak kao i nama‘?! Zato moramo čuti i drugu poruku uskrsnih evanđelja kad učenici u susretu s uskrslim Isusom bivaju podignuti i ojačani tako da mogu poći u svijet i drugim ljudima javljati radosnu vijest uskrsnuća i tako te ljude podizati u život koji ima smisla, makar ima i teškoća i nevolja – pa čak i ako se umire.

Kaže se da u današnjem svijetu prevladava ‘sekularizam‘, a to zapravo znači da se čovjek zatvara samo u ‘ovostranost‘. Uskrs govori o onostranosti u koju se dolazi preko ovostranosti. Zato kršćanska vjera ne može prihvatiti ‘relativizam‘ po kojemu je sve u svijetu nekako ‘jednako vrijedno‘. Ne, nije. Jer je važno životom u ovom svijetu postići život u vječnosti. Pa, inače, život na zemlji jednostavno nema smisla. Tada je život na zemlji samo kratki bljesak ‘od ničega prema ničemu‘. Taj život je onda to tragičniji što čovjek to ‘zna‘ a ne može si pomoći, a to ga ipak u dubini njegova bića ne zadovoljava: čovjek bi ipak htio vječno postojati.

I tu je naša uloga kršćana u današnjem svijetu: da ljudima ponudimo i posvjedočimo novu nadu. Zato mi kršćani ne možemo i ne smijemo biti ‘malo kršćani‘ pa ‘malo nešto drugo‘.

Uskrs zbližava ljude, oslobađa od tjeskobne zabrinutosti. Uskrsna nas vjera obvezuje na preobražavanje stvarnosti u kojoj živimo i na stvaranje novih oblika zajedništva.

Isusov zemaljski put završava sasvim nepredvidivo: kako za njegove prijatelje tako i za neprijatelje. Prijatelji nisu očekivali da će On morati sramotno umrijeti na križu, a neprijatelji nisu očekivali da je toliko božanski žilav, pa da ga čak ni sramotni užas križa ne može dotući. Pa i sada, sve do našeg vremena, taj Isus nije toliko odsutan da bi njegovi protivnici mogli ‘imati mira‘; a nije niti toliko prisutan koliko bi njegovi učenici to htjeli da bude. Zato se i jedni i drugi često žaloste. Tako Isusovi neprijatelji i dandanas pokušavaju zabraniti isticanje i nošenje križeva, a Isusovi prijatelji ga pokušavaju nekako u potpunosti prizvati u ovaj svijet. Na spomen Isusa Krista lako se uzburkaju emocije: kako prijatelja tako i neprijatelja.

Tu smo svake nedjelje jer smo prijatelji uskrsloga Isusa. Zato mi kršćani premda naoko isto ipak posve drukčije živimo i svoje radosti i svoje teškoće. Nije nam sve jednako drago, nije nam sve jednako poželjno niti planirano, ali sve u životu ipak je naše putovanje prema vječnosti. Ako i nije lako, a ono – ima smisla.

(B-2011)

‘Isus je prošao zemljom čineći dobro, i usprkos tomu bio je od ljudi odbačen, osuđen na smrti i na križu ubijen, da bi treći dan uskrsnuo‘ – tako bismo ukratko mogli prepričati biblijski odlomak iz Djela apostolskih, a koji smo slušali kao današnje 1. misno čitanje. To je svjedočanstvo apostola Petra, svjedočanstvo koje je izrekao u Jeruzalemu u kući rimskog stotnika Kornelija nakon silaska Duha Svetoga. Prije primitka Duha Svetoga apostol Petar nije mogao o tome svjedočiti jer je i on sam tim događajem bio uplašen i u nedoumici: što se je to zapravo dogodilo toga nedjeljnog jutra – kojeg se i mi danas spominjemo i ovako ga svečano slavimo. I od apostola Petra pa sve do naših dana, dakle već 2.000 godina, ovim svijetom odzvanja radosna poruka: Isus je pobijedio smrt, uskrsnuo je i darovao nam nadu. Ta radosna vijest prenosi se s generacije na generaciju i potkrijepljena je svjedočanstvom brojnih mučenika i svetaca, i kamo god stigne ta radosna vijest učvršćuje nadu i potvrđuje iščekivanje jednog novog svijeta. Upravo zbog toga poruka Uskrsa je uvijek poziv na radost i slavlje. Taj uskrsni događaj ne prestaje zbunjivati i uzbuđivati ljude i svijet – kako onoga jutra tako i danas. Isusovo uskrsnuće zbunjuje i njegove učenike i njegove protivnike, zbunjuje i mudrace i farizeje, zbunjuje i vjernike i nevjernike. Jedni su prestrašeni i zbunjeni, ali naziru i nadaju se uskrsnoj novosti. Drugi su prestrašeni i zbunjeni pred tom novošću. Ovi drugi plaćaju novcem i podmićuju vojnike i stražu i pokreću svu moguću propagandu da se sve to s Isusom, proglasi iluzijom i prijevarom. I da za to sve onda optuže apostole i vjernike.

Taj uskrsli Isus je poslao, i danas šalje, svoje učenike da ‘idu po svem svijetu, da propovijedaju radosnu vijest uskrsnuća‘. Vjerujemo da smo i mi po sakramentu krštenja postali dionici tog uskrsnog događaja. Vjerujemo da s uskrslim Isusom možemo graditi bolji i sretniji svijet. Ne na iluzijama i prijevarama koje silom kapitala i oružja žele uspostaviti životni poredak skrojen za ‘velike i moćne‘ koji su u manjini, ali ‘drmaju‘ ovim svijetom.

U proslavi Uskrsa mi palimo uskrsnu svijeću koja postaje znakom prisutnosti uskrslog Isusa. Kod prvog paljenja svijeće na blagoslovljenom uskrsnom ognju, svećenik govori riječi: „Svjetlo slavno uskrsloga Krista raspršilo tmine pameti i srca.“ Upaljena uskrsna svijeća naviješta da je Krist ono svjetlo koje razbija tamu svijeta i nepoznanicu smisla ljudskog života. To Kristovo svjetlo nam je osobito potrebno u ovom vremenu u kojem se izgovaraju velike riječi koje ništa vrijedno ne sadrže i iza kojih je samo velika zbunjenost. Malo tko od nas se nije više puta u životu pitao: Koje su to vrijednosti po kojima se moramo ravnati? Jer, ponuda je uistinu mnogo! Isus Krist je svjetlo koje tjera tamu pameti i srca. U njemu raspoznajemo što je pravo i istinito, a što pogrešno i lažno, što je svjetlo, a što mračno. U Isusu Kristu koji je pobijedio smrt nalazi se lijek brigama i neizvjesnostima koje nas uništavaju.

Slaviti Uskrs znači slaviti život i to život koji nema kraja, život vječni u zajedništvu s Presvetim Trojstvom i svim svetima. Ovozemaljski život uistinu je ‘samo‘ jedna kraća ili dulja priprema za vječni život. Ipak nam je ta ‘priprema’ neizmjerno vrijedna dionica životnoga puta jer je jedinstvena i neponovljiva. Zato na tom našem ovozemaljskom životnom putovanju naše misli, riječi i djela moraju biti usmjerene prema konačnom  sjedinjenju s našim Bogom, koji nas je iz ljubavi stvorio i iz ljubavi spasio… nakon što smo se grijesima udaljili od njega. Tu Božju spasiteljsku zauzetost za ljude najbolje prepoznajemo u Isusu Kristu, umrlom i uskrslom, koji je u potpunosti proživio jedan ljudski život tako da smo mi ljudi postali Bogu ‘najuža rodbina‘ – i brat i sestra, i otac i majka. To su uistinu tako potrebne radosne vijesti za ovaj naš svijet i ljude u njemu u ovom vremenu kad do nas dopiru uglavnom tužne vijesti iz mnogobrojnih ‘crnih kronika‘. Iz brojnih najava na početku vijesti na radiju i televiziji, kao i po istaknutim naslovima u brojnim novinama, doista može izgledati da je sve, ili gotovo sve, na ovom svijetu crno, loše, uzaludno. Proslava Uskrsa svake godine želi nas nekako uzdići iz te tužne stvarnosti… pobuditi u nama svijest ljudskog dostojanstva koje smo primili od Boga: kad smo na ‘sliku Božju‘ stvoreni. Proslava Uskrsa ne dopušta nama kršćanima da potonemo u beznađe, da nas pobijedi malodušnost, jer usprkos svih teškoća, i usprkos čestih pobjeda zla i grijeha u ovome svijetu, budućnost čovjeka je zagarantirano dobra ako se osloni na Boga, ako prihvati Božje naputke, ako dopusti da ga Božja snaga obuzme … tada je zlo privremeno, a dobro je vječno!

Kršćanska vjera ima svoj temelj i ishodište u uskrsnuću Isusa Krista. Sv. je Pavao u jednoj svojoj poslanici zapisao da ‘ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera naša, još smo u grijesima‘. Uskrsli Isus je u otajstvu svoje smrti i uskrsnuća objavio Ljubav: koja spašava, koja poziva na obraćenje i koja daje oproštenje grijeha.

Proslava Uskrsa nam svake godine osvježava, ili možda čak i otkriva, istinu o Bogu i čovjeku, o smrti i životu. Uskrs je danas potreban onima koji vlastitim životom poštenja prkose svakom zlu i uvriježenom mentalitetu da je dobar čovjek zapravo ‘gubitnik‘. Uskrs je potreban mladima koji stoje pred osnivanjem obitelji ili su u traženju smisla života. Uskrs je potreban obiteljima čiji su se članovi umorili u obiteljskoj ljubavi, te misle da više ne mogu praštati i miriti se. Uskrs trebaju bolesni i nemoćni, napušteni i osamljeni, da imaju nadu u nekog milosrdnog Samarijanca koji će im pomoći u životnoj nevolji. Naravno, Uskrs je potreban onima koji su na kraju svog ovozemaljskog hoda i na prijelazu u novi život, kako bi osjetili da će svako učinjeno dobro biti nagrađeno. Kristovo uskrsnuće svima nam je potrebno. Ono je jedina stabilna točka koja sve pokreće, od koje sve polazi, koja sve privlači i koja sve ispunja snagom Božje ljubavi. Nek se nešto od tog bogatstva uskrsnog doživljaja i nama danas dogodi. I bit će to za nas blagoslovljeni Uskrs, i bit će to razlog za čestitku: sretan Uskrs.

(B-2011)

Kroz ovih 2.000 godina kršćanske povijesti posve sigurno je bilo puno ljudi poput ‘Grka‘, o kakvima pripovijeda početak današnjeg evanđelja. Podsjetimo se: Neki Grci su došli na hodočašće u Jeruzalem. U razgovoru s Filipom ti su ljudi saznali da je on Isusov učenik pa su mu jednostavno rekli: „Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.“ Iz te njihove zamolbe je očito da su ti ljudi već podosta toga čuli o Isusu, naročito o njegovim čudesima, pa su se valjda nadali da bi i oni mogli biti svjedoci nekom Isusovom čudu. Lako si možemo zamisliti zašto su ti Grci trebali Filipovu pomoć da dođu do Isusa: jer tada nije bilo televizije pa da bi u Dnevniku više puta vidjeli Isusovu sliku… i da bi ga onda sami mogli prepoznati među mnoštvom ljudi koje je često pratilo Isusa. Zato su zamolili apostola Filipa da ih on dovede do Isusa. Malo je teže domisliti si zašto je onda apostol Filip prenio njihovu molbu apostolu Andriji, pa su onda njih obojica došli do Isusa. Možda je Isus upravo bio usred neke važne raspre i govora pa je to bilo nekako neugodno prekinuti… pa su išla dvojica… tako je ipak lakše.

Što je Isus govorio prije ne znamo, ali sad je izrekao poprilično neobične riječi, osobito neobične ako se pomisli da je trebao pokušati te ‘Grke’ privući k sebi, među svoje pristaše. Umjesto da ih pokuša privući nekim lijepim obećanjima, Isus govori poprilično opore riječi o smrti, o gubljenju života da bi ga se sačuvalo, i o služenju ljudima. Zanimljivo je da se u daljnjem tijeku događaja ‘Grci‘ više i ne spominju pa ne znamo što se s njima dogodilo: budući da se više u evanđelju ne spominju možemo si domisliti da su vjerojatno otišli ne doživjevši ništa od čudesa o kojima su ranije slušali i zbog kojih su se za Isusa zainteresirali.

Zato sam i rekao na početku propovijedi da kroz svu kršćansku povijest ima takvih i sličnih ‘Grka’, a to zapravo znači da ima ljudi koji su zainteresirani samo za Isusova čudesa u ljudskom životu: kako bi oni sami bili oslobođeni briga i patnji, zalaganja i napora. Jer mnogi ljudi stvarno govore: ‘Pa što će nam Bog, kakva korist od njega, ako jednako patimo, ako smo jednako bolesni i doživljavamo neuspjehe kao i oni koji za Boga ne mare’? To je za mnoge ljude onda posve ‘beskoristan Bog’. Zamisli: čak ti još taj Bog nešto zapovijeda i nešto brani!

Da, istina je: Bog nešto čovjeku zapovijeda i nešto mu brani, ali to ne čini zato da pokaže čovjeku ‘tko je gazda‘ nego zato da čovjek postigne konačni smisao i svrhu svoga posto-janja, koja je Bogu, čovjekovu Stvoritelju, svakako dobro poznata. A Bog čovjeka shvaća tako velikim i tako ozbiljnim suradnikom – ne suparnikom – da mu daje partnersku slobodu u izboru svojih postupaka. Oni koji poznaju pravila igre šaha znaju kolike su upravo milijunske mogućnosti kombinacija u igranju i to samo na 64 polja i sa 32 figure. I u toj šahovskoj igri se raspoznaju razna ‘otvaranja’, pa ‘slijed igranja’ i na kraju prepoznatljivi ‘završeci’. A sve na samo 64 polja i sa 32 figure. Koliko tek onda ljudski život ima mogućnosti, koliko bogatstvo različitosti u darovanim nam sposobnostima koje možemo koristiti u različitim prilikama i neprilikama, s ovakvim i onakvim ljudima, u tolikim danima, mjesecima i godinama života. I najzamršenija šahovska igra je samo ‘blijeda sjena‘ jedne ljudske stvarnosti.

A ljudska je stvarnost da bez napora i muke nema ni uspješnog posla ni uspješnog života. Inače mi ljudi nismo baš za to spremni i nismo za to oduševljeni. Mi ljudi bismo htjeli puno toga, ako može i sve, bez muke i napora. Zato postoji ‘brza hrana‘ koja se zgotovljena kupi i bez tanjura, žlice ili vilice, onako ‘s nogu‘ pojede; malo više vremena i pripreme treba za hranu koja je tako pripremljena da se je u njezinom pakiranju odmah može kuhati ili peći… Sjetimo se također reklama o učenju jezika: ‘engleski bez muke‘… pa onda mršavljenje uz ‘dijetu bez muke‘. I tu bi se dalo štošta toga takvoga i sličnoga nabrojati. I uistinu to ne bi bilo loše kad bi to stvarno bilo moguće bez posljedica za čovjeka – ali ne ide to tako jednostavno i lijepo. Od brze hrane ljudi se debljaju isto kao i ubrzo nakon mršavljenja uz ‘dijetu bez muke’… čak se i ‘bez muke’ naučeni jezik brzo zaboravi ili se riječi pobrkaju, pa onda ljudi loše ili krivo govore i razumiju… a pojedine političare onda i mediji ismijavaju…

A ljudski život je prevelika vrednota da bi ga se moglo olako shvatiti i neodgovorno živjeti – osobito zato što je on neponovljiv na zemlji, a predviđen za vječnost. Govoreći o ljudskom životu Isus govori, na prvi pogled, paradoksalne riječi: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“ Ljudsko iskustvo kroz milijune godina govori da čovjek uistinu ne može sačuvati život na ovome svijetu… može ga produžiti, ali ne i sačuvati: svatko mora umrijeti. A to što Isus govori da treba ‘mrziti svoj život na ovome svijetu da bi ga se sačuvalo za vječni život’ zapravo je poziv da se u životu ‘ne šparamo’, da ne čekamo uvijek da ‘netko drugi’ napravi posao umjesto nas i za nas… Isus danas kaže da on neće odustati od svoga posla: svjedočenja Božje ljubavi prema ljudima pa makar ga to stajalo života. Isus ne misli da je volja njegova nebeskog Oca da on bude osuđen i ubijen. Očeva je volja da on svijetu navijesti i posvjedoči Očevu ljubav pa i onda kad ljudi to ne budu prihvaćali do te mjere da će ga ubiti.

Ne tako davno moglo se pročitati kako je jedna majka odbila liječenje zračenjem jer je bila trudna pa da ne bi tom svom začetom djetetu naškodila, da ga ne bi pobacila. I rodila je zdravo dijete, a ona je doskora doista umrla. U komentarima na tu vijest velika, velika većina ljudi je bila zadivljena njezinom žrtvom za dijete. Dakle, ta majka nije htjela umrijeti nego je htjela roditi zdravo dijete – i ona od toga nije odustala makar je to nju stajalo života.

Eto, tako svi mi možemo biti zadivljeni Isusovom žrtvom života na križu zato da bismo mi ljudi mogli zadobiti život u vječnosti. Isusovo uskrsnuće koje se već dogodilo, i naše uskrsnuće koje će se jednom zbiti, jest nagrada za sve žrtve koje čovjek živi sve dotle: da cijeli život postane žrtva kako bi sva vječnost bila sretna. Eto na to nas Isus poziva i svojim primjerom i potvrđuje svojim uskrsnućem. Ta radosna vijest odjekuje ovim svijetom već 2.000 godina kršćanske povijesti. I mi smo njezini dionici.

(B-2011)

U naše vrijeme ima značajnih pokazatelja koji upućuju na to da mnogi naši suvremenici, pa i brojni kršćani, gotovo da i ne zamjećuju jedinstvenost, gotovo veličanstvenost nedjeljnog dana u tjednu, tog ‘Dana Gospodnjeg‘. Tako je mnogima nedjelja postala samo ‘rezervni dan‘ u kojem se završe nedovršeni poslovi proteklog tjedna ili pak je jednostavno ‘dan viška‘ za rad. A upravo je nedjelja ‘dan koji čovjeka uzdiže‘ tako da i ‘običan čovjek‘ može toga dana biti ‘gospodin‘. Do Mojsijevih vremena bogatim ljudima je svaki dan bio ‘nedjelja’, a siromasima pak je svaki dan bio ‘radni dan’. Zato je pomalo paradoksalno da se toliki ljudi našeg vremena, osobito tzv. emancipirani, tako lako odriču svetkovanja nedjelja – misleći pritom da su tako ‘napredovali‘ kao ljudi. Kršćani znaju da je od Mojsija do Isusa ‘Dan Gospodnji‘ bila subota, a onda je Isusovo uskrsnuće tako uzdiglo, blagoslovilo nedjelju da je ona postala ‘Dan Gospodnji‘, dan u koji se kršćani doista i susreću s ‘uskrslim Gospodinom‘.

I ova nas nedjelja želi oteti ravnodušnosti i malodušnosti koje nas često spopadaju zbog životnih teškoća i problema: bilo nas samih bilo naših bližnjih. Nama kršćanima nedjeljna sv. misa želi osloboditi zatrpane putove prema Bogu i bližnjima. U nedjeljnim misama slušamo Božju riječ, prenesenu ljudskim pojmovima, kako bi ta Božja riječ u nama isklijala i izrasla, da bi se mogla ostvarivati u našim konkretnim životnim prilikama. Ta Božja riječ treba preobraziti naše pameti i srca da što bolje prepoznajemo prave životne vrijednosti koje ćemo onda moći sve više i sve bolje ostvarivati u svakodnevnom životu. Na našu žalost i muku to ne ide bez teškoća i lutanja, bez padova i uzdizanja. Svake nedjelje nas kršćane Bog poziva i potiče kojim životnim putovima trebamo hoditi, a koja životna usmjerenja trebamo napustiti. U novom broju Glasa koncila piše da nam osobito korizma želi pomoći da u buci i lavežu suvremenih glasova, u poplavi beznačajnih likova i pomodnih držanja ne izgubimo sposobnost osluškivanja Božjega glasa i Božje ponude, koji – od raja zemaljskog pa sve do naših dana – ne prestaju biti nošeni ovim svijetom.

Tako smo u 1. misnom čitanju čuli podatak da je Bog izraelskom narodu u Starom zavjetu neumorno slao proroke. Dakle, Bog nije šutio. Proroci-glasnici su bili ljudi koji su se često morali izravno suprotstavljati glasnoj većini ljudi svoga vremena, te su nailazili na ismijavanje, neprijateljstvo i progon sve do ubojstva. Odlomak iz 1. misnog čitanja kaže da je ljudska mjera grešnosti, bila tako velika da ‘više nije bilo lijeka‘. I onda se dalje opisuju neki konkretni mučni događaji koji su bili posljedica takvog načina života mnogih i mnogih ljudi. Pozorni pratitelji suvremenih zbivanja u našoj bližoj ili daljnjoj okolini lako mogu zaključiti da se to i danas događa. Koliki i danas ne mare za ikakve Božje pozive i poticaje koji dolaze preko današnjih proroka: pape, biskupa i svećenika. Tolike kršćanske vrednote se proglašavaju nazadnima, čak tobože protu-ljudskima… jer – vele – suvremenim ljudima Bog nije potreban… jer su se ljudi i znanost toliko razvili da mogu sami. Što pak sve mogu ljudi sami, bez Boga, svakodnevno nam svjedoče radio, novine i televizija u ‘crnim i žutim kronikama’… s brojnim aferama u kojima je stradao upravo čovjek. Pritom ne strada samo onaj koji je stradao nego i onaj koji je to stradanje prouzročio – jer je tako i on svoje ljudsko dostojanstvo umanjio… nešto slično kao kad popularan nogometaš promaši ‘zicera‘ pa tako okrnji svoju popularnost.

Evanđeoski odlomak današnje nedjelje ipak ne dopušta nama kršćanima da potonemo u beznađe i apatiju. Istina je da ljudi nisu cvijeće… istina je da čak i mnogi od onih koji lijepo govore jednako tako lijepo ne čine. Ali se ljudima događa i nešto lijepo: Isus kaže da se je Bog po svome Sinu umiješao u ljudska događanja s jednim jedinim razlogom: da ljudima bude bolje, da se spase iz te svoje situacije. Isus je posve jasan pa kaže kako je to Bog učinio iz velike ljubavi prema ljudima!

Mnogi su sigurno zapamtili kome je te riječi uputio Isus: židovskom ugledniku Nikodemu. Da je evanđelje započelo kojim retkom prije, čuli bismo da je taj Nikodem došao k Isusu po noći. Čovjek se jednostavno bojao toga da njegovi sumještani saznaju da je on posjetio Isusa. Naime, Nikodem je pripadao farizejskoj sljedbi, a to znači ljudima koji su nastojali do u tančine ispunjavati sve Božje zapovijedi i zabrane. I kako da on sad dolazi k Isusu, koji je ne tako rijetko činio ono što po mnogim zapovijedima i zabranama nije bilo dopušteno… sjetimo se najvažnijeg: subotom je liječio, doticao se gubavaca, družio se s omraženim carinicima…

Eto, taj Nikodem je bio dobro upućen u pravila židovske vjere, ali je očito čovjek tražio dublje razloge života po vjeri… a ne samo zato što je to ‘tako napisano‘. Zato je, eto, Nikodem došao k Isusu, makar su ga zbog toga farizeji mogli izbaciti iz svoga društva. Da je Nikodem bio upućen u židovsku vjeru vidi se već po tome što mu Isus navodi primjer iz Mojsijevih vremena o podignuću mjedene zmije u pustinji. Nikodem je iz Sv. pisma znao da je pogled s vjerom na tu mjedenu zmiju spašavao život onim ljudima koje je ujela prava otrovna zmija.

Isus kaže Nikodemu da se to isto događa u Novom zavjetu po uzdignuću Božjega Sina na križ. Svaki onaj čovjek koji bude s vjerom prihvatio toga ‘na križ uzdignutoga’ bit će spašen ne samo za nešto dulji život na ovome svijetu nego za život vječni. A to se tako – veli Isus Nikodemu – za ljude može događati zato, i samo zato, jer Bog ljubi ljude. Valjda je Isus želio da Nikodem dobro razumije što mu je to rekao pa je na neki način to ponovio i podcrtao riječima da ‘Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu‘. I danas to isto veli Isus svakom Nikodemu, a to znači svakom onom čovjeku koji traži pojašnjenje i istinski smisao svega događanja u ovome svijetu. Onaj tko ne traži smisao, onoga koga ne zanima čemu živi, kad zna da će jednom umrijeti i sve što je stekao ostaviti drugima… koji će isto tako jednom umrijeti… takvom čovjeku Isus nema što reći! Već je više puta rečeno, ali nije od viška ponoviti, kako kršćanska vjera shvaća da čovjekov život na zemlji nije ‘tulum‘ u kojem je najvažnije zabaviti se i ispuniti vrijeme nečim bučnim i blještavim da ti ne bude dosadno, nego kršćanska vjera shvaća čovjekov život na zemlji kao zadatak koji ima svoje rješenje i konačni smisao u vječnom životu. Rekao je Isus sasvim jasno da to može tako prihvatiti samo vjernik za svoj spas… a onome koji ne vjeruje ništa ne koristi ni tako velika, upravo beskrajna Božja ljubav.

Isus je rekao i zbog čega ljudi prihvaćaju ili ne prihvaćaju Boga: zbog djela koja čine. Loša djela ljudi nastoje skriti i to na vrlo različite načine. Neki ih skrivaju tako da sami sebe opravdavaju ‘da i drugi tako čine‘… drugi se opravdavaju probitkom koji tako mogu postići bilo da dosegnu materi-jalna dobra, bilo da dosegnu moć, vlast, u društvu… i, svakako, dalo bi se tu navesti još podosta takvih i sličnih primjera.

Za dobra djela, kaže Isus, nema razloga ni skrivanja ni opravdavanja, a pred Bogom neće ostati nezamijećena. Za dobra djela ljudi dosta često niti ‘hvala‘ ne kažu… a to i nije tako loše jer će to onda Bog ‘morati‘ nagraditi. Sv. Pavao je napisao da mi kršćani znamo da smo stvoreni da dobra djela činimo jer nam je Bog namijenio vječno dobro i sreću u raju. Boljeg cilja i smisla pak nema nego: živjeti vječno u raju!

Dana 17. prosinca s početkom u 18 sati nam je adventni ugođaj dočarala sveta misa na hrvatskom jeziku koju je predvodio u punoj crkvi svete Katarine u Lendavi, velečasni Josip Pivar, župnik župe Podturen. Misu je organiziralo Hrvatsko kulturno društvo Pomurje u suradnji sa župom Lendava uz svesrdnu podršku lendavskog župnika, velečasnog Martina Dolamiča-Konrada. Uvodne riječi i pozdrave uputila su nam oba župnika, a suradnju lendavske župe s našim društvom koje je postalo tradicionalno u dane uoči Božića pohvalio je i Generalni vikar Murskosoboške Škofije Mons Franc Režonja. Nadahnuta misa i lijepa, poučna propovijed napunila nam je srca i duše mirom i blaženstvom. Misno slavlje je uveličalo zborno pjevanje pjevačkog zbora župe Svetog Martina iz Podturena koji nam je iza mise izveo koncert pod vodstvom g. Stjepana Horvata. Program koncerta je bio bogat i na njemu su nastupila dva zbora: Ženski pjevački zbor i zbor mladih “ANĐELI MIRA”. Izvedeno je 12 poznatih skladbi među kojima i “Ave Maria”, “Hrvatska zvona”, “On dolazi da spasi vas”, “Svjetlo Isusovo” te druge. Oduševljeni dugi pljesak izmamio je još nekoliko prigodnih božićnih pjesama koje smo zapjevali zajedno s izvođačima. Za misu i koncert smo se zahvalili našim gostima iz Podturena malim domjenkom u župnom dvoru i zajedničkim druženjem članova HKD Pomurje i članova zbora. Na domjenku smo izmijenili simbolične darove s gostima i pjesmom udružili glasove. Pridružili su nam se i naš ljubazni domaćin, velečasni Dolamič te počasni gosti: Načelnik općine Podturen, g. Josip Lepen, velečasni Josip Pivar te Generalni vikar Murskosoboške Škofije Mons Franc Režonja. Bio je to još jedan događaj za sjećanje i nadamo se ponovnom susretu, moguće u Podturenu.

tekst: Renata Lugomer-Pohajda

hkd-pomurje.si

(P.S. Ovako je o gostovanju Župe sv. Martina iz Podturna izvijestilo na svojim internetskim stranicama HKD-Pomurje)

sv. misu je predvodio podturenski župnik vlč. Josip Pivar uz kocelebraciju domaćeg župnika vlč. Martina Dolamiča-Konrada i generalnog vikara mons. Franca Režonje

zbor mladih Župe Podturen ‘Anđeli mira’

župni zbor odraslih

Lendava: sv. maša v hrvaškem jeziku

nedelja, 11.12.2011

Župnija Lendava že vrsto let v sodelovanju s Hrvaškim kulturnim društvom Pomurje tretjo adventno nedeljo organizira sveto mašo v hrvaškem jeziku in adventno-božični koncert. Vselej povabijo eno od sosednjih župnij iz sosednje Hrvaške. Letos so bili gostje župljani iz medžimurske župnije Podturen. Sveto mašo je ob somaševanju domačega župnika in generalnega vikarja murskosoboške škofije daroval župnik iz Podturna Josip Pivar. Od tam je prišel ženski pevski zbor in zbor mladih “Anđeli mira”. Po sveti maši je sledil zelo bogat koncert, nato pa druženje v dvorani župnijskega doma.

Martin Dolamič Konrad

skofija-sobota.si

(P.S. Ovako pak je o gostovanju župnih zborova izvijestila Murskosobotska biskupija na svojim internetskim stranicama)

(B-2011)

Za pretpostaviti je da su mnogi od nas, slušajući današnje 1. misno čitanje prepoznali u njemu malo ‘opširniji oblik’ poznatih nam Deset Božjih zapovijedi. Iz ovoga se može zaključiti da Bog ljudima i nije dao gotovi, izdiktirani tekst tih zapovijedi… nego im je nadahnuo glavne smjernice po kojima su onda sveti pisci to uobličili u gotov tekst. Vrlo vjerojatno se nekima više sviđa ovaj manje poznati tekst, nekima pak onaj uobičajeni, još na vjeronauku naučeni tekst, a mnogi ljudi našega vremena – osobito oni emancipirani – bi rekli da im se ne sviđa niti jedan oblik… jer su sve zapovijedi – ovakve ili onakve – ograničavanje čovjekove slobode. Takav stav odbijanja Božjih zapovijedi u bilo kojem obliku pokazat će ljudi koji u Bogu gledaju svoga ‘suparnika‘, čak možda i ‘jalnika‘, koji ne da ljudima da se koriste svim svojim sposobnostima. Ti ljudi se i ne sjete da im je, u konačnici, sve njihove sposobnosti Bog darovao, pa da zato Bogu i nije krivo kad čovjek koristi svoje sposobnosti. No, te sposobnosti se mogu koristiti i u dobre i u loše svrhe: na vatri se može skuhati ručak, ali može i izgorjeti kuća.

Sad smo došli u situaciju onih ljudi koji u Božjim zapovijedima bilo kojeg oblika i ne gledaju ‘ograničavanje‘ svojih sposobnosti nego njihovo usmjeravanje… tako da te sposobnosti kojima je čovjek obdaren budu na korist i zadovoljstvo i njemu samome i zajednici ljudi s kojima živi. Ovdje se opet možemo podsjetiti na to kako je Bog mudri usmjeravatelj čovjekova života… jer, eto, Bogu je bilo dovoljno samo deset zapovijedi – deset usmjerenja i poziva – da pokrije sav čovjekov život, svu čovjekovu stvarnost: i u čovjekovu odnosu prema Bogu, prema samome sebi i prema bližnjemu, kao i u čovjekovu odnosu prema stvarima i materijalnim dobrima kojima raspolaže. Svi ljudski zakoni imaju neusporedivo više rečenica, a ipak ih je puno lakše ‘izigrati‘. I dok se još nismo dovoljno nadivili ‘Božjem minimalizmu’ u pravičnom uređenju ljudskog života, onda se možemo sjetiti kako je Isus rekao da su i te sve zapovijedi – a ipak ih je samo deset – sadržane u samo dvije zapovijedi: ‘ljubi Boga iznad svega i bližnjega kao sebe samoga‘. Kako je to samo lako zapamtiti… a kako je teško u stvarnost provesti!

Tu bi mi danas mogli pokušati predbaciti i samome Isusu: govori o ljubavi prema bližnjemu, a bičem tjera ljude iz hrama – kako smo to čuli u današnjem evanđelju. Zapravo, ako želimo biti sasvim korektni onda moramo zamijetiti da Isus nije iz hrama tjerao ljude, ne sve ljude, nego samo… ljude-trgovce. U čemu je bila njihova ‘greška‘ koju ni dobri Isus nije mogao podnijeti, a podnosio je tolike grešnike? Greška je bila u tome što su i sam hram – a hram je mjesto susreta čovjeka s Bogom – pretvorili u mjesto trgovanja. Naime, mi ljudi nemamo što s Bogom trgovati: niti možemo mi ljudi Boga kupiti … niti Bog želi nas ljude kupiti! Bog nam je sve besplatno darovao i želi od nas ljudi besplatni uzvrat… s time da mi ljudi baš ništa ne možemo Bogu direktno dati, samo preko naših bližnjih to možemo činiti. Sjetimo se ovdje da je Isus doista rekao da će vrednovanje, ili ako hoćete ‘suđenje’, ljudskog života ovdje na zemlji, a za život u vječnosti, biti po sasvim jednostavnom mjerilu: ‘što ste učinili nekome od bližnjih, meni ste učinili – i što niste učinili nekome od bližnjih, ni meni niste učinili‘. Dakle, trgovina je normalna pojava u ljudskom društvu… ali ni Bog ni čovjek nisu ni na kupnju ni na prodaju. Tu se mora tražiti potreba slobodnog dana u tjednu za svakoga čovjeka: da čovjek nije stroj ili ‘živina’ koja svakoga dana radi, jede i spava… nego da taj dan bude upotrijebljen za čovjekove duhovne vrednote: da bude sa svojom obitelji, da se druži s rodbinom i prijateljima, da se bavi nečim u čemu će mu i ‘duša uživati’.

Za nas kršćane taj ‘dan u tjednu‘ je nedjelja – i to iz jednostavnog ali vrlo važnog, upravo sudbonosnog razloga: u nedjelju je Isus uskrsnuo i tako postavio temelj svih ljudskih uskrsnuća! Zato se nedjeljom kršćani nastoje suzdržati od svih onih aktivnosti i poslova koji nisu nužni, a koji mu priječe živjeti duhovnu stvarnost svoga postojanja. Svakako je zanimljivo i znakovito da je i u naše vrijeme najveća poteškoća s nedjeljnim radom u trgovini! Nitko ne traži da sudovi rade nedjeljom… a ima tako puno neriješenih sudskih sporova; nitko ne traži da banke rade nedjeljom… a baš bi se toga dana moglo na miru raspravljati o kreditima ili ulagati u dionice;…

Evo, samo trgovina, odnosno kupovina, se ne stigne obaviti u tjednu nego mora raditi i nedjeljom. A tako se razaraju, ili barem kvare, obitelji trgovaca – osobito mama-trgovaca – koje ni toga dana ne mogu biti na okupu; a ne koristi to ni obiteljima kupaca jer šetnja među policama s robom, i kupovina te robe, sigurno nisu kvalitetno provedeni nedjeljni sati jedne obitelji. Nedavno sam u 8. katu slušao psihijatra Grudena koji je objašnjavao tu pomamu, gotovo opsjednutost, ljudi našega vremena kupovinom… pa je rekao da su mnogi ljudi danas iznutra, duhovno prazni pa tu prazninu nastoje popuniti kupnjom i potrebnih i nepotrebnih stvari. Ali je nevolja u tome što se duh ne može ispuniti materijalnim dobrima pa se tako niti životna sreća ne postiže kupnjom mnogo čega. I tako se ljudi neprestano vrte u krugu: traže sreću tamo gdje je ne mogu naći, pa je opet traže… i opet je ne nalaze.

Vrlo vjerojatno bi i danas mnogi rekli: ‘Što te briga kad ja idem u trgovinu’? kao što su i Isusa pitali njegovi suvremenici: ‘Kojom vlašću to činiš’? Ipak Isus ni danas ne prestaje pozivati nas kršćane, svoje učenike, da poštujemo nedjelju suzdržavajući se od nepotrebnih poslova kako bi se toga dana obnovili u duhu… kako bi poštivali i svoje i tuđe ljudsko dostojanstvo. Mi ljudi ipak nismo ni samo strojevi ni samo živina koja radi i troši, jede i spava, nego smo Božja stvorenja koja imamo zadatak ostaviti ‘trag dobra‘ na ovome svijetu da bismo postigli sreću vječnog života. Nedjelja, osobito susret s uskrslim u crkvi, jaka je i nezaobilazna pomoć na tom putu ostvarenja. Pogubno je za čovjeka Isusu reći: ‘Što te briga za me‘? Jer, s njime nam se svakako susresti. Dobili smo smjernice, dobili smo naputke, kako živjeti da bi taj susret bio: prijateljski susret ‘starih znanaca’.