I hrapavim životnim putem može se nebo doseći

4. KORIZMENA NEDJELJA

(A-2017)

Svakodnevno putem raznih medija: radija, novina i televizije, dobivamo razne poruke za život: što kupiti, kamo otići, što činiti da budeš ‘in‘ – a što bi se staromodnim rječnikom reklo ‘da budeš sretan‘. A mi kršćani, točnije rečeno savjesniji kršćani, nastojimo i svake nedjelje – ili barem što češće – čuti i Božju poruku za svoj život. Ta poruka nam se prenosi putem misnih čitanja i nekad je više a nekad manje razumljiva za naše životne okolnosti, za naše prilike i neprilike svakodnevnog života.

Današnja misna čitanja nose nam Božju poruku koja je u svojoj biti dosta jednostavna: Bog je djelatan, angažiran, u životima ljudi. I to često puta na način koji ljudi ne očekuju. Pokazuje se to u izboru Davida za izraelskoga kralja, kako je to opisano u 1. misnom čitanju, pokazuje se to u izlječenju slijepca kako nam to prenosi današnje evanđelje, i konačno se pokazuje u životima kršćana, o čemu pak piše apostol Pavao u svojoj Poslanici Efežanima. Pa krenimo u razmišljanje tim redoslijedom.

Prvo misno čitanje govori o tome kako je David izabran za kralja. Iz opisa se lako dade zaključiti kako je to bio Božji odabir a ne ljudski. To nije bila volja ni proroka Samuela, ni obitelji iz koje je David potekao, niti pak izraelskog naroda. Pritom je Bog i samoga proroka Samuela poučio: „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Bog gleda što je u srcu.“ Božji je izbor pao na najmlađega sina, za kojega ni sam njegov otac nije računao da bi mogao biti izabran, pa ga nije niti pozvao od stada. Ima tu još jedna vrlo važna poruka pri kraju evanđelja: „… i duh Gospodnji obuze Davida od onoga dana.“ Taj duh označuje Božje vodstvo u vladanju kralja Davida zbog čega će i cijelom narodu kojim David vlada biti dobro.

Evanđelje nam naširoko pripovijeda o izlječenju jednoga slijepca, a što je izazvalo poprilične žustre raspre među ljudima. Premda je Isus na neobičan način vratio vid slijepcu – tako što mu je blatom namazao oči i onda ga uputio da se opere u ribnjaku – ali prava nevolja nastala je onda kad je slijepac progledao. Naime, farizeji su zaključili da je Isus ovim izlječenjem prekršio zapovijed subotnjeg počinka. Najprije su mislili riješiti problem tako da opovrgnu to izlječenje: da se ono uopće nije dogodilo jer da taj čovjek koji sada vidi nije onaj isti koji je bio slijep. No, roditelji slijepca potvrđuju da je to isti čovjek: njihov sin koji je doista bio slijep i koji sada vidi. Kako je do toga došlo, oni ne znaju. Premda im je valjda sin rekao što se dogodilo, kako je progledao, oni su se bojali priznati da ga je Isus izliječio jer bi time pokazali svoju vjeru da je Isus ‘od Boga‘ kad je mogao učiniti takvo čudo. Farizeji su tvrdili da nije od Boga jer ne poštuje vjerski zakon. Zato su roditelji rekli farizejima neka o svemu ispitaju njihova sina koji je punoljetan pa može valjano svjedočiti što se je dogodilo.

Ozdravljeni slijepac je rekao svoje mišljenje: da je ‘Isus prorok‘. Farizeji to nikako nisu mogli prihvatiti pa su rekli slijepcu da se je on ‘rodio u grijehu‘ i ne može učiti njih koji žive po Božjim pravilima. To mišljenje da se je ovaj čovjek  ‘rodio u grijehu‘ bilo je na temelju uvjerenja da je njegova sljepoća kazna za grijeh. Pa i Isusovi učenici su tako mislili jedino nisu znali: ‘jesu li za sljepoću toga čovjeka krivi njegovi roditelji ili on sam‘, pa su pitali Isusa za ‘točno rješenje’ toga problema.

Pa i danas mnogi kršćani jednako tako misle kad pitaju ‘zašto nas je Bog tako kaznio‘ kad se dogodi neka nesreća. Već je više puta bilo rečeno da ti isti ljudi jednako tako ne misle da je Božja nagrada onda kad se nešto lijepoga događa – onda misle da je to rezultat njihove pameti.

O Isusu ne treba svjedočiti niti izliječeni slijepac niti njegovi roditelji – o Isusu svjedoče njegova djela. Tako možemo slobodno napraviti malu usporedbu pa reći kako ni danas o kršćanima ne trebaju svjedočiti njihove riječi i fotografije s krštenja, prve pričesti, krizme i vjenčanja u crkvi, nego njihovi životi.

Baš onako kako to piše apostol Pavao u svojoj Poslanici Efežanima: da se ponašaju tako da ih ne bude sram onoga što čine. To znače njegove riječi da ‘ne žive u tami nego na svjetlosti‘. Ljudi koji čine nešto loše maskiraju se: tamom, maskom ili pak odlaskom na mjesto gdje ih nitko ne pozna. No, kako   god se mnogo toga lošega pred ljudima može skriti, bilo  trajno bilo privremeno, pred Bogom to nije moguće. Pred  Bogom se čovjek može samo kajati za zla koja je počinio i  tako zadobiti oproštenje. Ne skrivati nego priznati i pokajati  se da ti bude oprošteno. Evo, 4. 4. to će biti moguće učiniti u našoj župi na korizmenoj ispovijedi. Tako se onda živi nova stvarnost , živi se drukčiji život u istim životnim okolnostima, i to već sada u ovome svijetu, a uskrsnuće će to potvrditi za vječnost. Krist pruža čovjeku mogućnost da živi u svjetlu istine, nade, ljubavi i radosti. Jer Bog je u našem životu nazočan: da nas nadahnjuje, da nas vodi, da nam oprašta i da nas vječnim životom obdari. Životni putovi su različiti, Božji darovi ljudima su različiti, ali vječnost može biti ista: nebo i trajna sreća.