I u oluji života s Isusom je sigurno putovati
12. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2015)
Ne tako rijetko i nama se ljeti dogode iznenadne oluje koje nas uplaše da će svojom žestinom napraviti štetu na našim zgradama i uništiti uloženi trud na poljima i vinogradima. Jedna takva oluja snašla je i Isusa i njegove učenike na Genezaretskom moru. Evanđelist Marko je zabilježio da je ta žestoka oluja ‘najednom nastala‘, a bila je tako prijeteća da su se ljudi pobojali i za vlastite živote. Iznenađenje je što je za vrijeme tako žestoke oluje Isus mogao mirno spavati ‘na krmi, na uzglavku‘. Ne znamo kako bi dugo ta oluja trajala da Isusovi učenici nisu probudili usnulog Isusa uz riječi prigovora: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ Netom probuđeni Isus je hitro intervenirao tako da je od opasne oluje nastala ‘velika utiha‘.
Posve sigurno je svim ljudima koji su se našli u toj oluji laknulo oko srca, a Isusovi učenici su dobili prigovor: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ U svom vapaju za Isusovom pomoći lako se prepoznaje naša ljudska zabrinutost i nemoć pred silama prirode i ujedno se prepoznaje želja da nam netko ‘moćan‘ pomogne. Dakle, uza sav čisto ljudski strah pred opasnošću, u Isusovim učenicima je ipak prisutna i vjera da bi im Isus mogao pomoći. Inače ne bi bilo opravdana razloga da ga bude: onda bi probuđeni Isus bio tek jedan čovjek više u strahu za svoj život.
A nakon dogođenog čuda smirivanja oluje u kojoj su strahovali za vlastite živote, u učenicima se javlja novi strah kad su spoznali da se nalaze u društvu nekoga izvanredno moćnoga, nekoga kome se ‘i vjetar i more pokoravaju‘.
O moru, njegovoj veličini i jačini slušali smo i u kratkom odlomku iz Knjige o Jobu u današnjem 1. misnom čitanju. Vjerojatno su barem neki od Isusovih učenika čuli za događaj opisan u Knjizi o Jobu, čiji smo kratki odlomak danas čuli kao 1. misno čitanje. U tom odlomku se opisuje kako je Bog iz oluje odgovorio Jobu, koji se prethodno žalio da je u svojoj teškoj bolesti nepravedno kažnjen od Boga. Bog mu odgovara da je on, Job, premali da bi mogao shvatiti Božje djelovanje u svijetu i da zato ustvari i nema pravo prigovarati Bogu za ono što se događa. Tako smo čuli Božji odgovor Jobu da je Bog toliko silan da je stvorio more i postavio mu granice, a čovjek je tako sićušan pred morem da mu ne može zapovijedati. Bog je tako velik da ga to silno ‘more mora slušati‘. Vjerojatno su Isusovi učenici o tom događaju opisanom u Knjizi o Jobu već koji put čuli, kad su bili subotom u sinagogi, ali se sada u stvarnoj opasnosti toga ‘ne mogu sjetiti‘. Često se nama ljudima takve stvari događaju: znamo mi da je Bog velik, da mu je do nas stalo, da nam je On ‘nebeski Otac‘… ali, opet, kad nam se događaju konkretne nevolje, kad proživljavamo istinske teškoće… gubimo pouzdanje u Boga i prigovaramo Bogu što se dovoljno za nas ne brine.
Današnje evanđelje nam nosi poruku da imati Krista u lađi svoga života ne znači sigurnost da će ‘sve biti u najboljem redu‘, bez obzira na oluje života. Nipošto! Imati kraj sebe Isusa u životu znači da je sve u najboljem redu i onda kad smo u ‘oluji života‘. Isus nas ne osigurava od mogućih opasnosti na putu kroz život i ne jamči nam bezbrižnost. On traži od nas jedno mjesto pored nas – tek jedno mjesto. Treba vjerovati ne samo zato jer Bog ‘bdije‘, već treba vjerovati i onda kada ‘spava‘, kad ne čini nikakvo čudo da nas spasi. Vjerovanje u Isusa nije za nas kršćane ‘polica osiguranja‘ za slučaj nevolje. Mi kršćani ne vjerujemo zato jer je to ‘ugodno‘ već zato jer je to ‘istinito‘.
Apostol Pavao u Poslanici Korinćanima svjedoči svoju veliku vjeru u Božju zauzetost za ljude kad piše da je Isus ‘umro za sve kako bi svi ljudi mogli živjeti po Isusu‘. Dakako, živjeti samo ovdje, samo na ovom svijetu po Isusovom primjeru, bilo bi premalo i prekratko – svojom smrću i uskrsnućem Isus je smrt pobijedio i vječni život otvorio. I kroz radosti i kroz teškoće života – s vjerom u uskrslog Krista – mi sigurno prema toj vječnosti idemo. Isusove riječi i primjeri su nam nadahnuće kako kroz ovaj život hoditi, a druženje s njim daje nam jakost da u tome uspijevamo. Brojni sveci u nebu, službeno proglašeni i predloženi nam za primjer, kao i mnogobrojniji koji nisu proglašeni a postigli su život neba, jesu stvarni životni primjeri kako je doista moguće u raznim zanimanjima, raznim prilikama i neprilikama, tu sretnu vječnost s Bogom postići. Zato nas životne nedaće, koji puta i prave oluje, ne smiju obeshrabriti nego nas potaknuti da kroz život s vjerom i pouzdanjem u uskrslog Isusa putujemo.
