I za uspjehe u životu Božji smo dužnici

30. NEDJELJA KROZ GODINU

 (C-2016)

Prošle nedjelje Isus nas je poučio važnosti ustrajne molitve. Bili su to primjeri Mojsijeve molitve za narod i molitve udovice pred nepravednim sucem – i obje su molitve postigle željeni uspjeh. Ustrajna molitva je očiti znak jake vjere i osjećaja ovisnosti o Bogu. Danas nam Isus govori o još jednoj kvaliteti molitve: poniznosti molitelja pred Bogom. Naime, ako molitvu shvatimo kao svijest našega življenja pod Božjom brigom, onda nam je lako priznati da to nije vrijeme da se pred Bogom hvalimo za ono dobro što ga u životu činimo, nego je to vrijeme da se: ponajprije zahvalimo Bogu za primljene darove i životne sposobnosti kojima smo obdareni… i zatim da se u molitvi podsjetimo kako ipak mnoge Božje darove i sposobnosti, koje smo dobili bez nekih svojih zasluga, nismo dovoljno često dobro i upotrijebili: pa imamo razloga za što Bogu reći: oprosti.

Evanđelje današnje nedjelje govori o dva molitelja: farizeju i cariniku. Molitve obojice su istinite premda posve različite. Farizej u svom obraćanju Bogu uopće nije lagao, on je stvarno činio to što je govorio: postio je dvaput tjedno i davao je desetinu od svega što je stekao. Na taj način je on činio čak i više nego što je vjerskim propisima bilo određeno: postio je dvaput tjedno, a propisano je bilo jedanput tjedno; davao je desetinu od svega što stekne, a trebao je davati samo desetinu od plodova s polja i od stada.

Carinik također u svojoj molitvi nije lagao: griješio je u ubiranju poreza tako što je ubirao više od propisanoga. Temeljna razlika ove dvojice molitelja je u tome što se farizej hvali pred Bogom, gotovo smatra Boga svojim dužnikom, tako da bi i Bog trebao biti zadivljen njegovom dobrotom i velikodušnošću; carinik pak je ponizan i svjestan je svoje grešnosti u svojim životnim prilikama. Nakon pročitanoga evanđelja mogli smo zaključiti kako Isus pohvaljuje ‘grešnoga carinika‘, a kudi ‘pravednoga farizeja‘.

Posve sigurno su Isusovi suvremenici kad su čuli to što Isus govori bili time vrlo, vrlo začuđeni, valjda jednako kao i mnogi naši suvremenici, pa i mi ovdje nazočni. Bitna razlika između nas i Isusovih suvremenika je valjda u tome što smo mi poučavani da je Isus Bog pa nam je teško Bogu prigovoriti, a Isusovi suvremenici su u njemu vidjeli tek ‘jednoga od proroka‘ koji u Božje ime govori, pa su se čudili: ‘što to sada govori‘?! Sjetimo se da su doista apostoli i rekli Isusu, kad ih je pitao što ljudi o njemu misle, da ga ljudi smatraju ‘jednim od proroka‘.

No, umjesto čuđenja pa i možebitnog prigovaranja Isusu za ovakve kriterije vrednovanja ljudskog življenja, možemo ustvari biti radosni što ćemo onda valjda i mi biti dionici te velike i neobične Božje dobrote. Jer i u našem životu, u životu svakoga od nas, uz brojna dobra djela: koja smo učinili, koja sada činimo i koja ćemo i u budućnosti činiti, sigurno ima i puno toga čime se ne možemo pohvaliti i što nam ne služi na čast. Bili smo, i sada smo, obdareni mnogim sposobnostima – možda i nekim sasvim posebnima – pa ih nismo upotrijebili onako kako je trebalo, ili ih i baš sada ne upotrebljavamo onako kako treba. Tu vrlo vjerojatno svatko od nas manje toga propuštenoga i lošega primjećuje na samom sebi, a puno više i lakše primjećujemo na drugome… naravno i ti drugi, naši bližnji, puno toga lakše primjećuju na nama negoli na samima sebi.

Zato je stvarno bolje prepustiti svoj život Božjem vrednovanju i nastojati se truditi prepoznati svoje sposobnosti, kojima smo obdareni, i koristiti ih za dobro, za bolje u ovome svijetu. I onda, za uspjehe biti Bogu zahvalni što nas je: prvotno nadahnuo da dobro činimo i što nam je drugotno dao snagu da to nadahnuće u djelo provedemo. Dakako za neuspjehe pak trebamo Boga moliti da nam oprosti i dade nam nove prilike i šanse za dobro: u danima, mjesecima i godinama koji su pred nama.

Carinik iz Isusove prispodobe nam pokazuje da molitva ne služi tome da uzvisimo sebe i pokažemo Bogu svoju dobrotu, nego da Boga proslavimo. Poniznost nam pomaže da sebe vidimo u pravom svjetlu uspoređujući sebe s Božjom dobrotom, a tu smo mi onda ‘sitni‘. Tako je to činio carinik u svojoj molitvi. Došavši pred Boga i njegovu dobrotu, vidio je kakav je on stvarno u životu. To ga je bacilo na koljena, ni stajati pred Bogom nije se usudio.

I svakome od nas je nedjeljni dolazak u crkvu na sv.  misu prilika da nas Bog opravda, tj. da nam oprosti sve ono  kad dobivene darove i sposobnosti nismo djelotvorno upo- trijebili. Tu također možemo dobiti nadahnuće i snagu da već u slijedećem tjednu budemo bolji, i – dakako – da se opet slijedeće nedjelje za manjkavosti u korištenju tih darova i sposobnosti pokajemo i opet iznova za nadahnuće i jakost  molimo. I tako cijeloga života. I Bog će nam svaki put oprostiti i u svojoj velikoj ljubavi vječni nam život u nebu darovati.