Isus moli za nas jer smo mu važni

7. USKRSNA NEDJELJA

(A-2017)

Prošle nedjelje Isus je pozvao svoje učenike da svoju ljubav prema njemu pokažu tako da ‘njegove zapovijedi čuvaju‘, a to zapravo znači da ‘po njima žive‘. U današnjem evanđelju Isus moli za sve svoje učenike, kako onda onih dvanaest apostola tako i za sve, milijune i milijarde, kršćana koji će do konca svijeta biti njegovi učenici. Dakle Isus i danas, kad se čitaju i slušaju ove njegove riječi, moli za nas koji smo njegovi učenici ovog vremena i na ovom prostoru. Isus moli zato jer će njegovi ljudi ostati u svijetu u kojem će trebati za njega svjedočiti, a svijet je tako često neprijateljski raspoložen prema svemu što od Boga dolazi. A to zato jer mnogi ljudi svijeta žele živjeti ‘po svojem‘, po svojoj pameti i po svojim željama. Pogubno je za ljude što ta pamet i što te želje nisu uvijek dobre i korisne za ljude. Zato Isus moli za svoje ljude da uspiju ostati uz Boga, a ne protiv Boga.

Na samom početku današnjeg evanđelja, prije molitve za ljude, za svoje ljude koje mu je Otac dao, ‘Isus moli nebeskog Oca‘ da On njega proslavi u svijetu kao što je i Isus proslavio njega, svoga nebeskog Oca. Čime je to Isus proslavio nebeskog Oca kod ljudi? Možda time što je lijepo pričao o Bogu Ocu? Da, i time. Možda time što je činio čudesa u Božje ime? Da, i time. Ali, ali najviše ga je proslavio time što je ‘život dao za ljude‘. Tim darom života je pokazao Božju neizmjernu ljubav prema ljudima. Sjetimo se da je jednom prilikom Isus baš to rekao da nema veće ljubavi od one: tko da svoj život za svoje prijatelje!

A život se može dati trenutno: časom smrti, a može se davati i dugoročno: kroz mnoge dane i godine koji se žive, koji se potroše za svoje prijatelje, za svoje bližnje. Sigurno bi se dalo nabrojati mnogo primjera i trenutnog i dugotrajnog davanja života, a najčešći i najprepoznatljiviji su primjeri roditeljskog davanja života za svoju djecu. Naime, kad roditelji svoju djecu ‘postave na noge‘, a to znači kad ih osposobe za samostalni život, ne mogu onda one godine ‘potrošene za djecu‘ iznova živjeti onako ‘po svome‘. Te su godine prošle u nepovrat, ‘potrošene su za djecu‘ i ne mogu se iznova živjeti. Dakako, ima i brojnih drugih i drukčijih primjera davanja, trošenja života za svoje bližnje. A ništa od toga nije lako ni jednostavno.

Zato i apostol Petar piše i potiče u svojoj Poslanici kršćane da se raduju ‘kao zajedničari Kristovih patnja‘. Drugim riječima rečeno: da se raduju kad u naporima i nevoljama života uspijevaju ostati ‘dobri ljudi‘ koji na zlo i patnju ne uzvraćaju ‘istom mjerom‘, kao što ni Krist nije istom mjerom uzvraćao na zlo koje su ljudi njemu činili. No, Kristova patnja nije bila sama sebi svrhom – pati samo zato da pati – već je Isusova patnja bila: Božji ulazak u sve ljudske patnje i koje su onda Isusovim uskrsnućem pobijeđene. Tako se vidi da zlo nema zadnju riječ u životu, pa makar to često puta tako izgledalo, osobito kad se gleda samo kratkotrajni rezultat. Dakle ni patnje ljudi nemaju same sebi svrhu nego trebaju pripomoći da se u svijetu zadrži i proširi ljubav i dobrota.

Jer Isus nije samo dobar čovjek koji je tako puno toga lijepoga rekao i ponešto čudesa učinio. Isus je najbolji prikaz Božje volje prema ljudima, tim Božjim stvorenjima, stvorenima na Božju sliku. Isus je – po svojem uskrsnuću – i najbolji pokazatelj one budućnosti koju Bog nudi ljudima po uskrsnuću.

No, do uskrsnuća valja nam biti u ovome svijetu koji ima svoja mjerila, svoje vrijednosti koje se vrlo često nude i ljudima prikazuju zamaskirane u lijepe slike i bučne tonove. U takvom svijetu važno je i kršćanima – tim Isusovim učenicima – ostati zajedno: onako kako su to ostali – kako nam to prenosi današnje 1. misno čitanje – i apostoli nakon Isusova uzašašća na nebo. Dobro je zapaziti kako to 1. misno čitanje govori samo to da su apostoli molili zajedno s Isusovom Majkom Marijom. Na prvi pogled nisu ništa radili, a radili su nešto najbolje: molili su! Molitvom su postajali svjesni da je uskrsli Isus trajno nazočan u njihovu životu i da: i on sada s njima moli. Mi sada znamo da su nakon te molitve doista puno činili u širenju radosne vijesti o Isusovom uskrsnuću. I baš su po molitvi zadobivali snagu ustrajati u tom naviještanju radosne vijesti usprkos brojnim protivljenjima i progonima koje su zbog toga proživljavali. Mi sada znamo da su svi apostoli, osim Ivana evanđeliste, podnijeli mučeničku smrt: radije su se odrekli života na zemlji negoli vjere u Isusa i svjedočenje njegova uskrsnuća.

Što je nama činiti, nama na početku 21. stoljeća od Isusova rođenja, smrti i uskrsnuća? Pa valjda ono isto što su i ti prvi Isusovi učenici činili: moliti i svjedočiti. Svjedočiti riječima i životom. I onda opet moliti s vjerom da ni u toj molitvi nismo sami i da ni u svjedočenju nismo sami – jer Isus je s nama do svršetka svijeta.