Isus nam dolazi na misu, dođimo i mi

BIJELA NEDJELJA

(A-2017)

Uskrs je ovim svijetom pronio radosnu no istovremeno i šokantnu vijest: Isus je uskrsnuo, živ je – i zato je njegov grob prazan, jer živi nema što tražiti u grobu. Današnje evanđelje nam svjedoči kako je Isus i svoje najbliže učenike teško uvjerio u svoje uskrsnuće. Očito je njihovo razočaranje na veliki petak bilo odviše stresno. Tko si je od njih mogao misliti: da bi njihov učitelj, koji je svojim govorima tako oduševljavao mnoštva, i koji je svojim čudesima bacao u trans one koji su to doživjeli, mogao to doživjeti? Tko bi mogao i pomisliti da će takav silan čovjek tako jadno i sramotno završiti?! Na križu! Jer križ nije bio samo običan način kažnjavanja smrću nego je imao posebnu namjenu da raspete na križ ponizi, osramoti, i k tome strašno tjelesno muči. Raspeti na križu umirali su satima u teškim mukama.

Apostol Toma očito je bio posebno time razočaran i zato nije ni htio ni mogao olako povjerovati u ono što su mu i najbolji prijatelji pričali i svjedočili. Valjda se jednostavno nije ni htio ni mogao oduševiti Isusovim uskrsnućem da se nakon tog oduševljenja opet ne bi duboko razočarao! Dosta mu je bilo: jednom od Isusa biti oduševljen i jednom biti razočaran! Kako je jednom prije posve promijenio život kad je pošao za Isusom, tako je sada htio jednom posve potopiti sve nade vezane uz Isusa. Zato je tako otvoreno tražio opipljive dokaze o živom Isusu: doticanje njegovih rana.

Drugi događaji iz života apostola Tome pokazuju da je bio ‘otvoreni čovjek‘ koji se nije bojao izreći svoje mišljenje i pokazati svoje stanje. Evo par primjera kao podsjetnik: kad je Isus rekao da se vraća u Jeruzalem u kojem su ga ljudi prije toga skoro kamenovali, pa je postojala velika opasnost da ovaj puta to stvarno i urade, Toma je rekao drugim apostolima: „Hajdemo i mi umrijeti s njim.“ Isto tako apostol Toma nije skrivao ni svoju zbunjenost. Kad je Isus rekao da „im ide pripraviti mjesto u kuću nebeskog Oca gdje ima mnogo stanova… i da oni već znaju put tamo“, Toma je rekao: „Ne znamo kamo odlaziš, kako onda možemo put znati?“ Dakle, apostol Toma se ne boji pitati i nije zadovoljan jeftinim riječima, on traži istinu. O onome što čuje on razmišlja i zato pita, ponekad neugodno, ali on pita!

To je poziv i pouka i svim kršćanima svih prostora i svih vremena: pitati. Pitati na pravom mjestu, kad si u nekoj vjerskoj sumnji. Brojni mediji našeg vremena sigurno nisu baš najpogodniji i najsigurniji put do istine u vjerskim stvarima, do pravih odgovora na prava pitanja. Jer mediji uglavnom ističu ekscese, neke posebne i izuzetne događaje i slučajeve. A kao što se niti naš svakodnevni život ne odvija u ekscesima tako se niti vjera ne živi i ne potvrđuje – pa onda niti ne odbacuje – zbog ekscesa.

Vrlo je važno zamijetiti kako je i zajednica Isusovih učenika, oni koji su prije Tome vidjeli i družili se s uskrslim Isusom, pomogla apostolu Tomi da nadvlada svoju nevjeru. Zajednica ga je strpljivo ‘nosila‘ do uskrslog Isusa i do vjere. I nama danas, dvadeset stoljeća poslije događaja Kristova uskrsnuća, zajednica vjernika je također pomoć i nositeljica, podupirateljica naše vjere. Kad se netko udalji iz zajednice, više mu nije teško udaljiti se i od vjere. To je iskustvo od apostola Tome do naših dana. I danas se ljudi najprije isključe iz zajednice – i premda ostanu upisani u razne Matice: krštenih, krizmanih i vjenčanih – oni ipak izgube vjeru koja im postane samo neka vrsta običaja i folklora uz pojedine blagdane: kao što su Božić, Uskrs i poneko župno proštenje, kao i uz poneke obiteljske, rodbinske i prijateljske događaje, kao što su: krštenje, prva pričest, krizma, vjenčanje i sprovod. Čak je mnogima sprovod najvažniji i jao si ga župniku ako dovede u pitanje svoje sudjelovanje u sprovodnim obredima. Ne ginu mu napadi i predbacivanja u medijima raznih vrsta. Malo tko ili nitko se neće zapitati: kako pak je dotični do smrti živio svoju vjeru, koliko mu je ona bila važna, odnosno posve nevažna. Primio je dotični sakramente u djetinjstvu, ali poslije više ništa nije držao do toga! Srce mu je za vjeru bilo zatvoreno.

Apostol Toma nije mogao ni želio prihvatiti svjedočenje svjedoka Isusova uskrsnuća jer mu je srce iznutra bilo zatvoreno. Izgleda da apostoli nisu puno toga govorili Tomi dok su čekali novu nedjelju. Jer, uzalud je pokušati izvana otvoriti vrata srca koja su iznutra zatvorena. Možemo jedino svojim svjedočenjem pomoći nevjernome da Isus uđe i kroz zatvorena vrata srca.

Uskrsli Isus više nije običan čovjek jer prolazi kroz zidove, a s druge strane nije niti duh jer ga se može vidjeti i mogu mu se dodirnuti ruke i bok. Njegovo uskrsnuće mu je, dakle, dalo novi način tjelesnog postojanja. Svojim uskrsnućem Krist je postao duhovni čovjek pokrenut duhom koji će predvoditi posljednja vremena i koji će očistiti čovječanstvo od grijeha. A povjeravajući apostolima vlast otpuštanja grijeha, Isus ne samo da utemeljuje sakrament pomirenja, već apostole čini sudionicima svoje pobjede nad zlom i grijehom. Tako se Isusa poslije uskrsnuća više i ne prepoznaje kao ‘zemaljskog čovjeka‘ nego ga se prepoznaje po životu članova Crkve koji nastavljaju Isusovo djelo. Mi sada nemamo dokaze uskrsnuća jer samo uskrsnuće nitko od nas nije vidio. Vjera u uskrsnuće utemeljena je na svjedočanstvo Isusovih učenika koji su vidjeli i koji su se družili s uskrslim Isusom.

Valja nam zapaziti da se Isusova ukazanja nakon  uskrsnuća zbivaju svakih osam dana, dakle svake nedjelje. I danas je jedna od tih nedjelja… i za osam dana će opet biti nedjelja… i uskrsli Isus će biti ovdje… dođimo i mi. Najbolje bi bilo: svake nedjelje.