Isus nas potiče na dobrotu
20. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2017)
‘Isuse, zar je moguće da su tvoji učenici bolji od tebe? Tako se uporno ne obazireš na vapaj žene da joj pomogneš da te tvoji učenici moraju potaknuti da joj pomogneš!’ Ovakvim ili sličnim riječima mogli bismo ukratko prokomentirati događaj opisan u današnjem evanđelju. No s obzirom na Isusovo zauzimanje za ljude, a za koje znamo iz mnogih drugih prilika, osobito kad znamo za njegovo postupanje prema ljudima ‘na rubu društva‘, prema onima koje su mnogi izbjegavali, npr. gubavcima i carinicima, moramo pokušati na drugi način protumačiti Isusovo ovakvo ponašanje. Možda je baš tako htio ispitati svoje učenike, jedna brzinska provjera: koliko su naučili od njega. Jesu li samo ušima čuli njegove pouke, riječima i primjerom, ili su to usvojili i kao svoj način življenja. Po njihovom zauzimanju za muku ove žene možemo zaključiti da su ne samo zapamtili što je Isus govorio i činio nego da i oni žele tako činiti: biti na pomoć ljudima. I da su spremni i druge poticati da tako čine. A znamo da nije lako opominjati svoga učitelja.
U nastavku događaja Isus je, na primjeru upornosti ove žene, htio i nas potaknuti da budemo uporni, da se brzo ne umorimo u ostvarivanju onoga što nam je važno, do čega nam je stalo. Da toj ženi nije ozbiljno stalo do zdravlja njezine kćerke, vjerojatno bi se uvrijeđena okrenula od Isusa i uz glasno neodobravanje njegova postupka, možda i uz psovke, otišla svojim putem. No, ona je žarko htjela da joj kćerka ozdravi, da joj Isus u tome pomogne, i čvrsto je bila uvjerena da Isus to može učiniti. I zato je ništa nije moglo odvratiti od toga da od Isusa zdravlje kćerke isprosi. Na kraju smo čuli da je i sam Isus bio zadivljen velikom vjerom ove žene kad joj je rekao: „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“
I tako je postignuta dvostruka svrha ovog događaja, ovog čudesnog ozdravljenja: djevojčica je ozdravljena a i učenici su pokazali sućut prema strankinji u nevolji i tako su pokazali da su nešto naučili od Isusa. Makar malu sjenu na njihovu dobrotu prema toj strankinji baca njihov razlog zbog kojeg mole Isusa da ‘joj udovolji‘: ‘jer viče za nama‘. Dakle, bilo im je neugodno, bilo im je više stalo da oni ostave dobar dojam pred ljudima negoli da ovoj ženi pomognu. Mogao je evanđelist Matej i ne zapisati ovu pojedinost koja nije na čast Isusovim učenicima, ali on piše istinu pa makar ona bila za njih i podosta neugodna. Eto, i po takvim nesavršenim Isusovim učenicima vjera u Krista ipak se širila. To pak znači da i mi smijemo činiti dobro svojim bližnjima makar samo zato što nam je neugodno pred drugima ako to ne učinimo, a još je bolje ako to dobro bližnjima učinimo zbog dobra samog, zbog ljubavi prema njima.
Najjednostavniji primjer: ima nešto dobroga i u tome da vjeroučenici koji se pripremaju za sakramente prve ispovijedi i pričesti, pa za krizmu, sudjeluju u nedjeljnim svetim misama makar i samo zato jer ‘moraju‘. Još ako im se pridruže i roditelji, tim bolje. Vjerojatno će nešto od onoga što su na misi kroz to vrijeme čuli, makar i s pola uha, ostati u njima pa će jednom kasnije u životu u nekim prilikama postupiti baš onako kako su to nekada čuli, makar više neće znati ni kada ni gdje su to čuli.
A već je i prorok Izaija poučavao svoje suvremenike da čine dobro i ‘tuđincima‘ i da će im Bog za to učinjeno dobro dobrim uzvratiti. Piše također da i ti tuđinci neće ostati bez Božje nagrade za dobro koje oni čine, premda i ne znaju za Boga i za Božje zapovijedi – ali čine i žive tako kako Božje zapovijedi nalažu. Tu bi mogli dodati kako je prava šteta za te ljude, te tuđince, što ne znaju da ih velika Božja nagrada čeka u vječnosti zato što dobro čine u vremenitosti. Zato se mi koji Boga poznajemo, koji Bogu vjerujemo, ne bismo smjeli dati nadmašiti u činjenju dobra od onih ljudi koji za Boga ne znaju i ne mare. A nadahnuće i jakost za činjenje dobra možemo i trebamo tražiti u molitvi, sakramentima, i osobito u nedjeljnim svetim misama, u tim svečanim susretima s uskrslim Kristom.
U današnjoj Poslanici Rimljanima apostol Pavao nastoji protumačiti i sebi i drugim kršćanima: kako je to moguće da Židovi ne prihvaćaju Isusa, da ne vjeruju da je on Spasitelj, a cijeli Stari zavjet ih je na njegov dolazak pripremao. Imali su još i privilegij da se je taj Spasitelj u njihovu narodu rodio, dakle je i po tijelu posve njihov. Takvo za njega neshvatljivo ponašanje Židova apostol Pavao razumije kao Božju pedagogiju, kao Božji način odgajanja ljudi: kako samih Židova tako i ljudi svih drugih naroda.
On to tumači ovako: židovsko odbacivanje Isusa pripomoglo je da se Isusa navijesti i ljudima svih drugih naroda. Baš zbog progona apostola od strane Židova oni su bili prisiljeni ići k ljudima drugih naroda. I sam Pavao je to doživio: i on je najprije progonio one ljude koji su iz židovske vjere prešli u kršćansku. A poslije njegova obraćenja i sam je bio proganjan od Židova pa je otišao propovijedati uskrslog Isusa poganima, tj. ljudima koji nisu bili židovske vjere. I čuli smo u nastavku poslanice kako apostol Pavao vjeruje da će valjda jednom Židovi, ljubomorni na to što je Bog tako dobar prema ljudima drugih naroda, i sami povjerovati u Isusa. Rekli bismo ‘sa zakašnjenjem’, ali će ipak povjerovati i tako se za vječnost spasiti.
Tako je nekako i u ovom našem suvremenom svijetu: mnogi su ljudi pokršteni, u djetinjstvu i ranoj mladosti bili su u vjeri poučavani i praksom vježbani, pa su onda mnogo toga vjerničkog jednostavno zanemarili. I više ih se gotovo ni po čemu ne može prepoznati kao kršćane. No, postoji šansa da jednom posijano sjeme vjere u njima ipak donese ploda.
A svi mi koji nastojimo vjeru praktički živjeti možemo i moramo im u tome biti nadahnuće i podrška.
