Isus nas traži i prati na životnom putu i vječnost nudi

3. KORIZMENA NEDJELJA

(A-2017)

Bog je s nama u ovome prolaznom životu, bila je Božja poruka 1. korizmene nedjelje; Bog nam je pripremio i nudi nam sretnu vječnost, bila je Božja poruka prošle 2. korizmene nedjelje. Današnja 3. korizmena nedjelja nosi nam poruku da Bog po Isusu ide k ljudima, čak traži one koji su se životom udaljili od njega. Žena Samarijanka iz današnjeg evanđelja je primjer takvih ljudi. Današnje evanđelje, s obzirom na duljinu i sadržaj, pravo je malo razmatranje, gotovo jedno predavanje: o vjeri, o praktičnom življenju onoga što se vjeruje.

Pomalo je nejasno zašto je Isus ostao sjediti na nekom zdencu kad su njegovi učenici ‘otišli u grad kupiti hrane‘. Najjednostavniji bi odgovor bio da su valjda planirali na tom mjestu jesti ono što kupe i piti vodu s tog zdenca. A možda nije otišao zato da tu susretne ovu ženu za koju je u svom božanskom promislu znao da će doći na zdenac i po kojoj će se onda o njemu, zaslugom ove žene, pročuti u obližnjem gradu. Žena je bila Samarijanka pa se je začudila da Isus kao Židov hoće ‘imati posla‘ s njom: čak od nje traži uslugu. To je Isusu i otvoreno rekla. Naime, Židovi i Samarijanci nisu bili ‘u dobrim odnosima‘. Evanđelist Ivan piše da se ‘Židovi ne druže sa Samarijancima‘.

Isus se nije pridržavao takvoga pravila ponašanja: i ne samo da nije izbjegao druženje nego je i započeo razgovor sa ženom Samarijankom. Kako je žena došla zagrabiti vode, a Isus nije imao čime doći do vode, jednostavno ju je zamolio da mu da piti iz njezine posude. Premda evanđelje ništa o tome ne govori imamo razloga misliti si da je Isus doista pio vodu koju mu je žena pružila u svojoj posudi. Ali Isusova žeđ za vodom bila je samo put do susreta s tom ženom, susreta koji neće biti samo usputni susret dvoje žednih ljudi na zdencu nego susret dviju osoba koje si ‘imaju što reći‘. I žena Samarijanka je svojom otvorenošću i razgovorljivošću pripomogla Isusu da joj uputi poruku. Ispočetka je to bio samo prigodni razgovor koji je postupno prerastao u ozbiljan razgovor o važnim temama.

Uskoro je žena shvatila da razgovara s ‘nekim posebnim‘, s nekim koji se dobro razumije u Sveta pisma i koji čak i nju samu dobro pozna, premda su se prvi put u životu susreli. Isusova primjedba o njezinih sedam muževa to joj je jasno dala do znanja. No, Isus nije inzistirao na tim detaljima njezina života, detaljima koji joj nisu bili za pohvalu, nego joj nastavlja govoriti o bitnim karakteristikama ‘štovanja Boga’. I samoj ženi je o tome bilo ugodnije razgovarati.

Tako smo čuli kako je Isus posve jasno rekao da nije bitno mjesto na kojem se iskazuje štovanje Boga nego da je bitna nutarnja čovjekova raspoloživost za to štovanje. Vrijedilo je to onda, vrijedi to i danas. Doista crkve i katedrale nisu potrebne Bogu… potrebne su ljudima koji Boga štuju: da se zaštite od lošeg vremena i da se malo ‘izoliraju‘ od vreve života. A ljepota i ukrašenost tih građevina izvanjski je pokazatelj veličine Boga kojega se u tim crkvama i katedralama slavi. Mnogi od nas su vidjeli u filmovima i reportažama kako se u krajnje skromnim prostorijama slavi Boga u siromašnim misijskim krajevima. Tamošnji vjernici nemaju mogućnosti ukrasiti svoje crkve a Bogu su važni ljudi.

Pri kraju razgovora s Isusom žena Samarijanka je rekla da zna kako se očekuje Mesija koji će onda ljudima reći sve. Očito sve o Bogu i ljudima. I onda joj je Isus odgovorio da ona upravo razgovara s tim Mesijom.

Ovdje se razgovor Isusa i žene Samarijanke naglo prekida i jasno se daje do znanja da je ta žena otišla u grad i pripovijedala ljudima s kim je i o čemu je razgovarala. I u njoj se porodila vjera da bi taj čovjek s kojim je razgovarala mogao biti očekivani Krist. Ta najava o dolasku Krista u njihovu sredinu veoma je zainteresirala ljude toga grada pa su i oni pošli k Isusu. Ono što su sada oni čuli od Isusa ponukalo ih je da ga zamole da ostane u njih. Na tu njihovu zamolbu Isus se nije oglušio: ‘ostao je s njima dva dana‘. Je li to malo ili puno teško je reći, ali su plodovi Isusova ostanka jasno vidljivi: mnogi su povjerovali da su u Isusu susreli očekivanog Krista.

Što to ima reći nama danas? Da su važni oni koji o Isusu govore i da su važni i oni koji taj govor čuju: oni moraju biti zainteresirani za susret s Kristom. Onda to može donijeti ploda. Mogao je Isus ne znam kako lijepo govoriti ali ne bi bilo nikakva ‘ploda‘ da je žena Samarijanka ostala nezainteresirana: da je samo Isusu pružila vodu i otišla svojim putem… ništa se od ovoga ne bi dogodilo. I sugrađani ove žene mogli su samo znatiželjno i površno posluhnuti što im ova žena priča, pa onda slegnuti ramenima i otići svojim putem… možda čak uz opravdanje ‘da je taj čovjek valjda već i otišao sa zdenca‘ pa nema smisla uputiti se k njemu.

Upravo to je velika boljka mnogih ljudi našega vremena: nezainteresiranost za duhovne vrednote, za ono što se ne broji niti u kuću nosi: za odnos Boga i čovjeka. Zato je Papa nedavno pozvao ljude da pokušaju: tako često posegnuti za Biblijom kako često preko dana posežu za mobitelom i internetom.

Danas je i blagdan sv. Josipa, zaručnika BDM, čovjeka koji je bez puno riječi živio svoju vjeru. Nije bio pošteđen problema i nesporazuma ali se nije povukao i odustao nego je svojim zalaganjem doprinio ispunjenju Božjeg plana: kako plana s njim samim tako i plana s cjelokupnim čovječanstvom.

I sa svakim od nas – i s tobom i sa mnom – Bog posve sigurno ima plan: i ne samo plan nego nam je za ispunjenje toga plana dao i odgovarajuće sposobnosti kao i životne okolnosti prikladne za te naše sposobnosti. Mi se trebamo zainteresirati za taj Božji plan i onda iz dana u dan to ostvarivati: uz Božju pomoć i naš napor, nekad s više a nekad s manje uspjeha.