Isus nas vodi kroz prolazno u vječnost

8. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2019)

Najprije se zakratko prisjetimo kojim riječima, kojim pozivima i porukama smo svakodnevno zasipani preko raznih medija: radija, televizije, interneta. Ne tako rijetko nam izgleda kako je puno riječi rečeno, a malo je toga stvarno rečeno. Nemali broj riječi je i poziv na rušenje nečeg što ne valja, ili barem što nije dovoljno dobro. Nevolja bude u tome da se pritom rijetko nudi nešto konkretnoga: što bi ‘to što ne valja’ istinski poboljšalo. Najjednostavnije se može reći da je puno praznih riječi.

A sada se vratimo riječima i porukama koje smo malo prije čuli po današnjim misnim čitanjima. Zanimljivo je zamijetiti kako malo toga od pročitanoga nije jasno, premda je napisano pred više stotina, pa čak i više tisuća godina. To je jedan od pokazatelja da te riječi, te poruke i ti pozivi nisu obične ljudske riječi nego te ljudske riječi prenose nam Božju poruku. Poruku koja se ne mijenja i koja je aktualna i vrijedna u svakom vremenu i na svim prostorima. Istina, neki put je potrebno malo dublje i ozbiljnije razmisliti o tim riječima jer pojedine slike su izgubile na aktualnosti. Tako npr. ne znam da li današnji osnovnoškolci znaju što je obično ‘sito‘ koje se spominje u prvoj rečenici današnjeg 1. misnog čitanja. Jer rijetke bake, a još rjeđe mame našega vremena nešto na sito prosijavaju… i kako da onda djeca znaju što je to sito.

Tako smo čuli kako starozavjetni mudrac Sirah s nekoliko usporedbi poziva ljude na mudri oprez u druženju i suradnji s ljudima, svojim bližnjima. Nakon što nekoga očito najprije vidimo, vrlo brzo počinjemo slušati što on govori. Znamo da neki ljudi govore puno – ne znaš gdje bi ga ugasio – a neki govore malo: i što ga više pitaš manje će ti reći.

Najprije smo čuli kako mudrac Sirah uspoređuje čovjekov govor sa sitom na kojem kod prosijavanja ostaju ‘mekinje’. Ovdje sito označava čovjekovu životnu mudrost kojom procjenjuje događanja oko sebe, a mekinje su čovjekovi nedostaci koji se u životu zamjećuju. Zatim je čovjek uspoređen s nepečenim glinenim posudama o čijoj kvaliteti ovisi hoće li u peći ostati cijele i ispravna oblika. Tako i govor, kaže mudrac Sirah, poput peći iskušava čovjekovu kvalitetu i stavlja je na vidjelo. Tu nam je poznata i ona mudra izreka ‘najprije ispeci pa onda reci’. Onda treća slika donosi usporedbu čovjeka i voćke. Kao što plod ovisi o obradi voćke kroz cijelu godinu, tako i čovjekove riječi ovise o onome što je on od sebe kroz život učinio: je li velikodušan i plemenit ili sebičan i zloban. Sve ove usporedbe poziv su na procjenu čovjekovih kvaliteta. Jednostavno: trebamo biti oprezni pri donošenju suda o nekom čovjeku.

Poput starozavjetnog mudraca Siraha i Isus se u evanđelju služi prispodobama. Danas Isus progovara protiv zloporabe ‘bratske opomene’. Svojom usporedbom brvna i truna u oku Isus kritizira one ljude koji ne vide vlastite nedostatke i grijehe, koji su često znatno veći i teži od onih koje uočavaju i kriti-ziraju kod drugih. Svatko tko je zabrinut samo za moral drugih ljudi, samo za ono loše što drugi čine, a ne vidi svoje grijehe, nije dosljedan u svom životu.

U drugoj usporedbi Isus koristi sliku stabla voćke. Svrha je voćke da donosi plod, pa se onda i kvaliteta voćke prosuđuje po plodu. S te slike voćke Isus se odmah prebacuje na čovjeka: dobar čovjek čini dobra djela, a loš čovjek čini zla djela. Ljudsko iskustvo pokazuje da je dobre ljude često najlakše prevariti: jer dobri ljudi jednostavno računaju da su i svi drugi dobri. I zato jednostavno ne očekuju prijevaru.

Tako bi i svaki čovjek trebao stajati iza svojih riječi, iza onoga što je rekao i što je obećao. Pa i mnogi od nas imamo iskustvo: kad se o nečemu priča, onda vrlo često pitamo ‘tko ti je to rekao‘. I onda kad čujemo tko je to rekao, tek onda s više ili manje povjerenja prihvaćamo to što je rečeno. Tu onda kažemo da je netko ‘vjerodostojan’ ili nije. I što je netko stariji, to bi trebao biti vjerodostojniji.

Božja poruka koja nam je prenesena po misnim čitanjima današnje nedjelje – i po mudrom Sirahu i po samom Isusu – ima smisla i vrijednost osobito onda kad računamo s vječnošću, s vječnim životom. Tu nam sad u pomoć dolazi apostol Pavao koji u svojoj Poslanici Korinćanima piše da se sve ovo ‘raspadljivo treba obući u neraspadljivo’. Pravi primjer kako se to raspadljivo oblači u neraspadljivo jest Isusovo uskrsnuće. Po tom Isusovom uskrsnuću je ljudska smrt jednostavno pobijeđena. Ma ima smrt prolaznu moć, i svi ljudi moraju kroz smrt proći, ali to ipak nije ono konačno u čovjekovu životu. I svaki čovjek, piše dalje apostol Pavao, može vjerom prihvatiti tu Kristovu pobjedu i učiniti je korisnom i za sebe. Dakako svaki čovjek se može te Isusove pobjede odreći i ništa mu neće koristiti.

Među kršćanima Korinta mnogi su ranije bili židovske vjere u kojoj je najvažnije bilo živjeti po Mojsijevu Zakonu. Jednom je Isus rekao da on i nije došao ukinuti taj Zakon nego je došao dopuniti ga, usavršiti ga, poboljšati ga. Jer, veli sv. Pavao, Zakon ti samo kaže da si pogriješio, ili da nisi pogriješio. Ali Zakon ti ne daje oproštenje. Tek po Isusovom oproštenju moguće je ljudima osloboditi se grijeha i zadobiti vječni život. Zato apostol Pavao ‘zahvaljuje Bogu koji nam daje pobjedu po Isusu Kristu uskrslomu’.

I mi to činimo, Bogu zahvaljujemo, kad svetkujemo nedjelju tako da je posvetimo duhovnim vrednotama. Zato nastojmo svaku nedjelju živjeti u druženju s Bogom i našim bližnjima.