Isusa slijediti i sretnu vječnost postići
4. USKRSNA NEDJELJA – DOBRI PASTIR
(C-2019)
Svi smo mi nekada bili mali, djeca smo bili – dakako neki su to i sada – pa su odrasli ljudi, napose roditelji, trebali biti domišljati da nas nečemu nauče. Nekima je to bilo lakše, nekima teže. Baš je tako nekako bilo i Isusu kad je htio nebeske stvarnosti prenijeti ljudima, Božjim stvorovima. U želji da nam približi i pojasni veliku, nama ljudima neshvatljivu, Božju ljubav prema ljudima Isus se je često služio raznim prispodobama. U tim prispodobama je koristio razne nama razumljive događaje iz svakodnevnog života da bi nam pojasnio Božje djelovanje. Tako nam je Božju ljubav približio prispodobom o dobrom ocu i rasipnom sinu. A širenje radosne vijesti – evanđelja – približio nam je prispodobom o sijaču i sjemenu. Valjda nam je još u živom sjećanju čudesni ribolov iz evanđelja prošle nedjelje, kad je Isus pokazao apostolima da će imati čudesnog uspjeha kad se budu oslanjali na Boga. Danas se Isus služi slikom pastira koji se brine za svoje ovce. Mi u našim krajevima nemamo neko posebno iskustvo s ovcama, ali nam nije teško shvatiti da se za njih treba brinuti… kao uostalom i za sve domaće životinje.
Ako je Isus u ovoj prispodobi Pastir, onda smo mi ljudi njegove ovce. Mnogim ljudima našega vremena ‘biti ovca‘ zvuči jako pogrdno, jer se oni ne daju voditi nego se tobože ‘ravnaju čisto po svome‘. No, s druge strane su ljudi ipak jako povodljivi: odjeća, frizure, mobiteli… moraju biti takvi kakve ‘svi imaju‘. A kako tek političari vodaju ljude: osobito ako šef stranke nešto naredi. Zato je ipak bolje ‘biti Isusova ovca‘. Važno je zapaziti Isusove riječi da on ‘poznaje svoje ovce‘ i da ‘one idu za njim‘. A mi znamo iz svoga iskustva da ‘poznajemo one ljude‘ do kojih nam je stalo. I k njima idemo i oni idu k nama. Do koga nam je više stalo, više ga i poznajemo. Jednostavno zato jer se s njim više družimo: više pazimo što želi, što mu smeta, što voli jesti i piti. Znamo i čime ga možemo rasrditi pa to izbjegavamo, znamo i čime ga možemo udobrovoljiti pa to nastojimo činiti. A Isus nas ljude poznaje mnogo, mnogo bolje. Poznaje naše životne okolnosti, poznaje naše sposobnosti kojima nas je Bog obdario. Ipak u tom jakom poznavanju nas ljudi, Bog nam daje i veliku slobodu. U toj slobodi mi si mnogo toga sami izabiremo: kako ćemo živjeti, u što ćemo utrošiti svoje dane, mjesece i godine. Zato smo i zaslužni za dobro koje činimo i zato smo krivi za loše što činimo i što propuštamo dobro koje smo mogli učiniti u danim okolnostima života. Zato je za kršćane neprihvatljiva teorija sudbine. Sudbina jednostavno negira čovjekovu slobodu.
Isusova slika stada slika je same Crkve. Isus nije Crkvu zamislio kao savršeno društvo ‘svetih ljudi‘ nego kao društvo putnika koji kroz životne radosti i teškoće, pa i istinska trpljenja, putuju prema svetosti u vječnosti. Prvo misno čitanje nam svjedoči kako su apostoli teško svijetom pronosili Radosnu vijest o Božjoj ljubavi koja je pokazana u Kristu, umrlom i uskrslom. Apostole u propovijedanju vodi razboritost i pronicljivost s jedne strane i smjelost i odlučnost na drugoj strani. Razboritosti i pronicljivosti im treba da mogu te nebeske stvarnosti izreći na ljudima što razumljiviji način. A smjelosti i odlučnosti im treba jer u tom propovijedanju nailaze na žestoka protivljenja mnogih ljudi. Dobro je zamijetiti da pred tim prijetnjama Pavao nije odustao nego je hrabro nastavio. Židovskim protivnicima Pavao govori da su oni najprije trebali čuti i prihvatiti tu radosnu poruku, ali kako su je oni odbacili ona se govori drugim ljudima, jednostavno onima koji je žele čuti i prihvatiti.
Tu mi sad možemo i moramo pronaći sami sebe. Nama je na početku našega života uskrsli Krist došao u susret u sakramentu krštenja. Po krštenju mi smo postali kršćani, moglo bi se reći ‘kristići‘: mali kristi koji bi i svojim načinom života trebali biti prepoznatljivi kao Kristovi ljudi. No ako iz raznih razloga zanemarimo druženje s Kristom, sve ga manje poznajemo i sve manje nam on u životu znači. Pa nešto sličnoga se događa i u običnim ljudskim prijateljstvima: ako se manje s prijateljima i rodbinom družimo, to nam oni postaju sve manje važni i sve manje nas vesele susreti s njima.
U naše vrijeme to se posebno primjećuje kod proslava npr. sakramenata pričesti i krizme: na ručku ili večeri. Mnogi ljudi na tim proslavama nakon 2-3 sata druženja više nemaju o čemu pričati. One veće i manje dogodovštine iz djetinjstva i mladosti su si ispričali i onda više nema tema o kojima bi razgovarali. Iznimka bude ako se dohvate politike ili sporta, onda se razgovor nastavlja. Polako nam dolazi toplije vrijeme i mnogi će se družiti na ljetnim terasama, ali kako: sjedit će za istim stolom ali će svatko biti zabavljen svojim mobitelom. Dakle, bit će samo tjelesno blizu, ali duhom i mislima negdje daleko. Zato nas Isus kao dobri pastir poziva da ne budemo s njim samo ‘na mobitelu‘: samo dok nam treba njegova intervencija u teškim životnim prilikama, nego da idemo za njim kako bismo ga što bolje upoznali jer on nas već jako dobro pozna. Za Isusa nismo neznanci prepušteni samovolji raznih gospodara, nego pripadamo Bogu koji nas poznaje po imenu. Netko je zgodno primijetio da kad smo mi ljudi u pitanju, Bog zna brojiti samo do jedan: samo Bogu svaki pojedinac može biti toliko važan.
Ima životnih situacija u kojima nije lako vidjeti i živjeti kršćansku radost. To : supružnici koji ne pronalaze riječi jedni za druge; djeca koja su se udaljila od roditelja; neizlječiva bolest koja slabi nadu; iznenadna smrt koja ostavlja prazninu. Susrećemo bijedu, nepravdu života koja ostavlja tugu i ljutnju. Prijeti nam obeshrabrenost, a pouzdanje u Boga je na kušnji. Baš tada treba znati zastati u miru i ponovno čitati evanđeosku riječ o Dobrome pastiru.
On je veći od naših pogrešaka i nevjere, od naše samoće, od bolesti, od razočaranja i nemira. Isus poznaje nas, naše granice, naše dvojbe, ali i našu ljubav prema njemu, koliko god ta ljubav bila nesavršena. Zbog toga nam govori u današnjem evanđelju: nitko te neće ugrabiti iz moga zagrljaja.
