Izabrani smo da u nebo stignemo
21. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2017)
Pažljiviji slušatelji današnjih misnih čitanja mogli su zaključiti da je danas riječ o izboru, i to o Božjem izboru ljudi. Tako smo najprije čuli kako u Starom zavjetu Bog govori upravitelju dvora Šibni da će biti smijenjen sa svoje službe. Umjesto njega bit će izabran netko drugi. Ali ma kako pozorno slušali nismo mogli čuti razlog njegove smjene. Umjesto toga slušali smo navještaj kako će taj novoizabrani biti uveden u službu i kako će svoju službu vršiti. Mogli smo lako zamijetiti da je sve opisano u superlativima, sve će kod toga novoizabranoga biti ‘naj, naj’.
A u evanđelju smo čuli o Isusovom izboru apostola Petra za ‘stijenu‘ na kojoj će biti sagrađena Crkva, a tako se naziva zajednica Isusovih vjernika. Pažljiviji slušatelji mogli su čuti i razlog Petrova izbora za tu službu: nevjerojatno dobro je odgovorio na pitanje ‘tko je Isus‘ za njega i njegove. Prije toga je Isus pitao apostole ‘tko je on za ljude‘. I apostoli su počeli nabrajati više toga ‘što ljudi govore o Isusu‘. Mnogi od nas sigurno pamte da su to evanđelje već više puta čuli i svaki put je dobro zamijetiti kako su apostoli dosta lako odgovarali na pitanje ‘tko je Isus za ljude‘, ali su posve ušutjeli kad su trebali odgovoriti ‘tko je on za njih‘?!
Tako je to često puta u našem životu. Dok govorimo o drugima baš nam i nije jako važno hoćemo li sve točno reći, hoće li sve biti ispravno… ali kad trebamo progovoriti o sebi, onda puno više pazimo. Jer ćemo jasno i glasno reći ono za što mislimo da je kod nas pohvalno, ali ćemo jednako tako jako paziti i da ne reknemo ono što je kod nas negativno, što je za pokudu.
Tu se valjda svatko od nas može sjetiti svoga primjera: kako je dosta lako rješavati probleme naših susjeda i rodbine: za najviše tjedan dana sve bismo kod njih stavili na svoje pravo mjesto… ali kad nešto trebamo posložiti u svojoj kući, u svojoj obitelji, onda nam to tako lako i ne ide!
Valjda su zato i apostoli ušutjeli kad su trebali reći što oni misle o Isusu jer su vjerojatno već, dok su se družili s Isusom, ‘skužili‘ da: ponajprije Isusa ne mogu prevariti, a k tome su se valjda i bojali da se ne blamiraju pred kolegama, ako reknu o Isusu nešto što drugi o Isusu ne misle. Apostol Petar je bio drukčiji, često nepredvidljiv: neki put se brzo oduševio za Isusa, a neki put ga se naglo odrekao – a jednom je čak pokušao Isusa savjetovati što bi i kako Isus trebao činiti. O tome ćemo slušati slijedeće nedjelje.
Zato apostol Petar zaslužuje samo djelomične pohvale za ovako dobar odgovor. Naime, čuli smo Isusa kako mu jasno govori da je taj njegov tako dobar odgovor plod Božje objave, a ne Petrove mudrosti. Ipak Petar je zaslužan što je otvoren za Božju objavu i što je sposoban tu Božju objavu izreći, premda vjerojatno i sam ne zna baš najbolje što je to u tom trenutku rekao. To znamo iz kasnijih događanja u kojima je Petar opet lutao u svom ponašanju prema Isusu.
I baš takvoga Petra Isus je postavio za glavnog voditelja svih tadašnjih i budućih Kristovih učenika, a to znači svih kršćana: svih vremena i svih prostora. I svaki od nas pojedinačno i cijela naša župna zajednica prihvaća Petrova nasljednika za svoga voditelja – a nazivamo ga jednostavno ‘papa‘, što ustvari znači ‘otac‘. Dakle se papa treba brinuti za zajednicu Isusovih učenika – kršćana – kao što se otac brine za svoju obitelj: brižno i s ljubavlju.
Vjerojatno bi malo koji politički savjetnik, kako ondašnjih tako i sadašnjih vremena, preporučio nekom političaru za suradnika nekog ovako nesigurnog u postupanju kao što je to bio apostol Petar. A Isus ga je izabrao. Zanimljivo je i zagonetno zašto Isus nije postavio za predvoditelja svoje buduće zajednice vjernika apostola Ivana za kojega Sveto pismo na više mjesta navodi kako ga je Isus posebno ljubio. Kako ne možemo znati Isusove razloge za Petrov izbor to si pokušavamo sami naći odgovor na pitanje zašto baš njega? Možda zato što će onda i sam Petar, svjestan svojih pogrešaka i nedostataka imati više blagosti i razumijevanja prema grešnim i lutajućim vjernicima – jer će se lako sjetiti ‘a kakav sam ja bio‘.
K tome je jako važno i danas čuti kako je Isus rekao da tu zajednicu vjernika koju će predvoditi apostol Petar, dakako i svi njegovi kasniji nasljednici, ‘ni vrata paklena neće nadvladati‘. Vrata paklena je izraz za ‘sve zlo ovoga svijeta‘ koje navaljuje i bori se protiv Isusovih učenika. Istina je da su mnogi Isusovi učenici – dakle Crkva – bili proganjani, mnogi i ubijeni, a Crkva traje i traje, nije nadvladana. A već je car Neron najavio da kršćana više neće biti. Poslije je bilo još puno raznih ‘nerona‘: careva, kraljeva, predsjednika i režima koji su najavljivali skori propast Kristove Crkve. Crkva je tu, a njih više nema!
Izvrsno je ovakvo Božje upravljanje svijetom i ljudima shvatio apostol Pavao. Valjda zato jer je i on sam nekada bio žestoki progonitelj Crkve a onda je postao njezin najveći širitelj i neumoran Kristov apostol. Dakle je Pavao imao dvojako iskustvo: i kao progonitelj i kao propovjednik Kristove Crkve.
Počujmo još jednom što to on piše u Poslanici Rimljanima o Božjem upravljanju svijetom, kako smo to malo prije čuli 2. misnom čitanju: „O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom? Ili: tko ga darom preteče da bi mu se uzvratiti moralo? Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen.“
Eto, i mi smo vjernici toga ‘nadspoznatljivoga‘ Boga. Slušajmo njegova nadahnuća, nastojmo ih pretvarati u djela svoga svagdašnjeg života, i dosegnut ćemo svrhu i smisao svoga postojanja: vječni život s Bogom i svim ljudima koji Boga prihvate. Bit će to – život u nebu.
