Kralj koji ne vlada nego dariva

KRIST KRALJ

 (C-2016)

Možemo se lako sjetiti da mediji našeg vremena pokatkad proglase nekoga: ‘kraljem nogometa‘, ‘kraljem kocke‘, ‘kraljicom ljepote‘ i tome slično. U vremenu kad su kraljevi i kraljice – ovo malo što ih još ima – samo simbolični vladari svojih zemalja, to se želi ovakvim bizarnim i bombastičnim nazivima privući pozornost gledatelja i čitatelja. Jer ljudi našega vremena imaju ‘istančane uši‘ za čuti nešto ‘bizarno‘, neuobičajeno.

Zato bi nas i naše suvremenike trebalo malo jače zainteresirati što to znači kad kršćani na zadnju nedjelju ‘crkvene godine‘ – a to je danas – slave ‘Isusa Krista – Kralja svega stvorenja‘.

Tako smo najprije čuli kako današnje 1. misno čitanje donosi pred nas izbor jednoga zemaljskog kralja: Davida. Zanimljivo je zapaziti priznanje onih koji žele Davida za kralja da je on kraljevsku službu u stvarnosti obavljao i prije negoli je formalno izabran za kralja. Dakle, ne mora netko i formalno biti izabran za neku službu a da ne bi i bez toga mogao obavljati poslove te službe. Jednostavno nekoga njegovo ponašanje preporučuje i prije negoli je i formalno preuzeo tu službu. David je i formalno postao kralj kad ga je prorok Samuel pomazao za kralja. Pomazanje je kod Izraelaca bilo znak preuzimanja važne službe kako to u suvremenom svijetu čine izabrani ljudi polaganjem prisege: na Bibliju ili pak na Ustav neke zemlje.

Tako i u svakoj zajednici, pa i u jednoj župi, može netko predvoditi ljude u činjenju dobra, u praktičnom životu kršćanske vjere, makar i nije formalno postavljen za neku odgovornu službu. Jednostavno je važno je li čovjek za to sposoban i je li voljan to činiti! Dakako, najlakše je i posve beskorisno samo prigovarati, glasno ili tiho, da ovo ili ono u toj zajednici ne valja.

Dakle, židovske kraljeve su kroz stoljeća razni proroci pomazivali na početku njihove proročke službe. Na početku svoje službe Isus je bio predstavljen kao ‘Božji pomazanik‘, tj. objavljeno je da je Njega u službu ljudima postavio sam Bog. Danas u evanđelju susrećemo tog Božjeg Pomazanika na križu raspetog – dakle u nimalo kraljevskoj pozi i položaju. Štoviše, čuli smo kako mu se ljudi rugaju: rugaju mu se i židovski poglavari, a rugaju mu se i oni koji osobno nisu ništa vrijednoga postigli u životu… ruga mu se čak i jedan razbojnik. Najboljemu se ruga najgori!

Svojedobno su Isusa dvojica učenika, preko svoje majke, zamolila da ‘sjednu uz njega jedan s desne a drugi s lijeve strane‘. Sad ih nema uz Isusa – lijevo i desno od njega su dvojica razbojnika: dakle ljudi koji su prepoznati i osuđeni kao zločinci.

I doista su mnogi od onog mnoštva koje je tako često pratilo Isusa dok je govorio divne riječi i činio čudesna djela, sada mogli i morali pomisliti: ‘Zar je on Božji Pomazanik? Zar je to Spasitelj? On, poraženi, koji ne može ni sebe obraniti, on koji nema nikakve moći‘? Narod stoji i gleda ga, htjeli bi shvatiti što se to događa, ali ne mogu. Zašto Isus sada šuti?! Zašto ne spasi sam sebe od križa, a narod od Rimljana?! Onda bi vjerovali!

U koga bi onda povjerovali? U Boga moćnoga koji pobjeđuje i ponižava protivnike? To nije Bog Isusa Krista! To ne bi bio Bog milosrdni Otac kakvim ga je Isus ljudima pokazivao. Bog u svojoj svemoći ne čiti ‘što god hoće‘ nego je prema svojim stvorovima neizmjeran i ‘nenadmašan u ljubavi‘. Toliko ljubi čovjeka da sve čini kako bi ga spasio i privukao k sebi. Tu su valjda roditelji Bogu najsličniji jer i oni služe svojoj djeci, takvoj kakva jesu: i velikoj i maloj, i dobroj i lošoj.

Nad Isusovom glavom na križu je natpis ‘Ovo je kralj židovski‘, natpis napisan kao poruga, i toliki se pridružuju toj poruzi. Tu je strahota prizora: Bog koji je raspet i šuti, ljudi koji gledaju i ne shvaćaju! I tako sve do naših dana i do konca svijeta.

Pokraj Isusa dva razbojnika! Prvi koji se javlja uopće ne shvaća što se događa: želi dolje s križa. Neka Isus oslobodi nevolje i sebe i njih. Taj razbojnik uopće ne primjećuje da je po ljudskom sudu on svoju poziciju i zaslužio. I taj razbojnik uopće ne primjećuje da ga i u tu zasluženu kaznu prati – Bog! U najtežim trenucima njegova života Bog mu je blizu, čak i u sramotnoj i zastrašujućoj kazni križa! Taj razbojnik to ne vidi i zato nema riječi zahvale Isusu te križ za njega ostaje i dalje samo mjesto muke i ništa više.

Drugi razbojnik koji se javlja Isusu priznaje da si je sam zaslužio mjesto na križu. Tu ga je doveo njegov životni put, bezbroj pogrešnih odabira koje je u životu slijedio. No, u toj strašnoj životnoj situaciji on cijeni svoga supatnika Isusa koji mu i tu pred smrt na križu postaje bliz. On shvaća kako Isus ustvari ne bi trebao biti pored njega, ali jest. I on se kaje za svoju prošlost i zahvaljuje Isusu za njegovu sadašnju prisutnost te želi trajno biti u Isusovu društvu. I zato vapi: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo.“ I Isus mu obećaje da će se to i dogoditi: još istoga dana bit će s Isusom u raju. Kakav sretni obrat za toga čovjeka, i to sasvim na kraju njegova života, kad mu je već ‘duša bila na jeziku‘ – kako se to slikovito zna reći.

Eto, da bi Bog bio bliz ljudima koji su opterećeni grijesima i sam je prihvatio križ! Zato s križa blista nama ljudima neshvatljiva Božja blizina i ljubav. Po Isusu na križu Bog se je svrstao uza sve ljude, i uz one koji su po zlodjelima najdublje pali, ali se za svoja zlodjela kaju, žale što su takvi u životu bili. Onda je Bog sigurno i uz nas: uz mene i tebe.