Kroz napore i teškoće do raja nam je stići

S V I   S V E T I

(B-2021)

„Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U kući Oca moga ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.“ To su Isusove riječi koje se dosta često čitaju u evanđelju na misama zadušnicama. Sigurno se ovih dana, a osobito danas, mnogim i mnogim ljudima ‘uznemirilo srce’ kad su došli na grobove svojih pokojnika. Osobito ako su s tim pokojnicima još donedavno živjeli svoju svakodnevicu. Zato je potrebno u ovim Isusovim riječima čuti da ‘smrt nije kraj’. Smrt nije nešto čime sve završava, nego upravo suprotno – smrt je početak. Početak našega života na nebu za koji smo predodređeni.

I dok smo na grobovima svojih pokojnika potreseni, valja nam se sjetiti da je i Isus bio potresen smrću svoga prijatelja Lazara. I tada je, iako i sam potresen, rekao zaplakanoj sestri Lazara: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?“ To pitanje Isus postavlja i nama. Doduše mi na svakoj nedjeljnoj sv. misi u Apostolskom vjerovanju ispovijedamo svoju ‘vjeru u uskrsnuće tijela i život vječni’. Pa, stvarno, vjerujemo li mi to ili samo izgovaramo riječi bez razmišljanja o njihovu značenju? Pa, valjalo bi barem ponekad, ako ne uvijek o tome razmišljati. Danas je svakako dobra prilika za to.

Jer danas slavimo Sve svete, slavimo sve one ljude koji su ‘ušli u brojne stanove u kući Oca nebeskoga, koje je Isus otišao pred nama pripraviti’. U prvom misnom čitanju smo čuli da je u tim stanovima veliko mnoštvo što ga nitko ne može izbrojati. Isti apostol Ivan u svojoj Poslanici piše da su ti stanovnici nebeskih stanova ‘djeca Božja’, dakle ne privremeni turisti. A Isus u evanđelju iznosi način života koji vodi u te nebeske stanove.

Svetkovina Svih svetih i spomendan svih vjernih mrtvih na Dušni dan ponovno otvaraju pitanja o životu i smrti. Svaki pohod groblju otkriva nam gorku istinu o prolaznosti ovozemaljskoga života. Kršćanska vjera u Isusa Krista koji je umro i uskrsnuo otvara vjernicima vječni život u budućnosti neba. Kao vjernici koji s Kristom putujemo ovim svijetom vjerujemo da ćemo se s njim susresti i u vječnosti. Jedino se po smrti nakon koje slijedi uskrsnuće i možemo susresti s uskrslim Kristom u vječnosti. Svi ovi susreti na ovome svijetu jesu samo privremeni i u znakovima koje zovemo sakramenti. Bez smrti i uskrsnuća nema vječnosti. Neobično je čitati povijest prvih kršćana koji su željeli smrt jer su bili svjesni da ona ne znači kraj života.

Čovjek čim se rodi, započinje umirati. Koji put se može čuti razmišljanje u vidu prigovora: zašto smo se rodili, ako moramo umrijeti? Po smrti ljudski život postaje pomalo besmislen i tek mu vjera u uskrsnuće daje vrijednost i puni smisao. Mogli bismo se pitati nije li Isus svojim suvremenicima jednostavno mogao jasno i glasno reći da je on pravi Bog pa da tako njegovo božanstvo bude svima razvidno? Isus nije tako učinio jer traži od nas ljudi vjeru. Vjera je traganje, vjera je propitkivanje, nekada i sumnja da bismo onda došli do uvjerenja i odluka koje postaju naš način života. U životnim teškoćama oni s jačom vjerom dužni su, pozvani su, nositi one ljude sa slabijom, s krhkom vjerom. Nerijetko ne možemo nikako pomoći nego samo biti tu za njih, biti u blizini čovjeka u nevolji i trpljenju.

Ljudi našega vremena usmjereni su na življenje vječne ljepote i mladosti koje u sebi ne nose nikakve životne teškoće. Tako nas brojne reklame pozivaju: kako sačuvati mladenački izgled, no ne i mladost jer godine se svejedno nižu jedna za drugom; pa nas pozivaju što jesti i piti da se bude trajno zdrav… i da ne nabrajam dalje što nam se sve nudi kao spasonosno. (Ima jedna novija reklama koja kaže da je neki sendvič tako dobar da treba pojesti još jedan… a onda neka druga reklama nudi flastere za mršavljenje preko noći. Eto, tako se dvaput troše novci: najprije na sendvič viška, a onda na flaster mršavljenja.)

Kršćanska vjera poziva na život na zemlji kao zadatak, kao putovanje za postizanje vječnog života u nebu. Nešto slično kao kad čovjek krene na put, pješke ili nekim prijevoznim sredstvom, s jasnim zadatkom i ciljem: da stigne tamo kamo se je zaputio. Na tom običnom putu prema nekom cilju ne odvija se sve uvijek onako kako je bilo planirano i zamišljeno. Iz raznih razloga, težih i lakših, više puta se mora nešto mijenjati ali i dalje ostaje glavni cilj: stići tamo kamo smo se zaputili. Pa i kad netko ide samo u šetnju cilj mu je kretanjem održati ili poboljšati tjelesno i duhovno zdravlje. I onda kad se postigne zadani cilj, onda sve na tom putu ima svoj smisao i vrijednost.

Eto, baš tako i naš život na zemlji dobiva svoj puni smisao i vrijednost po vječnom životu u nebu. Kad se postigne vječni život u nebu, onda su i lijepi i teški trenuci života na zemlji zadobili svoj smisao. Čak i promašaji i pogreške nisu onda bile uzaludne jer nas nisu omele u postizanju konačnog cilja: vječnog života u nebu.

Sutra, na dušni dan, pak ćemo moliti za sve pokojne, napose za svoje s kojima smo, možda još donedavno, skupa živjeli i radili. Po toj molitvi mi ćemo s njima ostvariti jedan duhovni kontakt i ujedno se podsjetiti da prema sadašnjim svojim bližnjima ne činimo pogreške koje smo činili prema pokojnima za njihova života s nama. Po molitvi ćemo biti ‘on-line‘ – kako je to danas popularno reći – s našim pokojnima. Smijemo i trebamo to činiti i onda kad nije blagdan Svih svetih, i onda kad nije Dušni dan. I u druge dane molitvom ostvarujemo svoju ‘on-line’ povezanost s onima u vječnosti.