Kroz prolazno u vječnost putujemo
33. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2016)
Prohladno vrijeme, kiše i magla – dakako i ubrani plodovi s polja i vinograda – jasno nam ukazuju da se bliži kraj jedne godine. I misna čitanja, u kojima nastojimo prepoznati Božju poruku za sebe u ovom vremenu, također na svoj način govore o svršetku vremena: i to ne samo o svršetku jedne godine nego o svršetku svih godina.
Lako nam se sjetiti kako se od vremena do vremena u medijima pojave bombastične najave skorog svršetka svijeta, a na što ukazuju ovakvi ili onakvi događaji u svemiru ili pak neki drevni zapisi ‘starih i mudrih ljudi‘. Te najave uglavnom straše ljude i žele ih potaknuti na neke akcije kojima će uspjeti izbjeći taj svršetak.
Za razliku od tih katastrofičnih najava brojnih medija koje ljude plaše, biblijske poruke nemaju prvotnu nakanu uplašiti nego upozoriti i usmjeriti ljude na ozbiljnost i dobro iskorištavanje vremena koje živimo prije nego dođe ‘kraj‘. Naime, ako smo na ‘dobrom putu‘, onda smo na kraju puta i na ‘dobrom cilju‘. Ako smo na ‘krivom putu‘, onda ćemo i do ‘krivog cilja‘ stići. Ako smo dobro živjeli ovaj život na zemlji, onda će biti i dobar život u vječnosti! A k tome nas uopće i ne mora mučiti taj već puno puta najavljivani ‘sveopći kraj‘ ovoga svijeta nego nam je važan, najvažniji ‘naš kraj‘ na ovome svijetu. Kad mi umremo za ovaj svijet to će biti naš kraj na ovome svijetu, onda nam je baš svejedno hoće li taj svijet trajati još samo nekoliko sati, nekoliko godina ili pak puno stoljeća i tisućljeća.
Mi kršćani, koji vjerujemo da su ljudi Božji stvorovi, tražimo i Božje upute kako da živimo da bismo što više pokazivali svoju stvorenost od Boga. Najjednostavnije rečeno: traži se ‘kvaliteta stvora‘ jer je i ‘Stvoritelj kvalitetan‘. Pa znamo da je i u našem običnom svakodnevnom životu tako: ako kupimo neki stroj ili aparat ‘poznate marke‘, onda očekujemo da nam kvalitetno i dugo služi i to smo spremni skuplje platiti.
Prve stranice Biblije nam objavljuju da smo mi ljudi kao Božji stvorovi uistinu i stvoreni na ‘Božju sliku‘, dakako ne po vanjskoj, tjelesnoj sličnosti, nego po duhovnoj sličnosti: da možemo stvarati, ljubiti i praštati. Pojedine ljude Bog je posebno nadahnuo da svim ljudima prenesu te Božje upute. Jedan dio tih Božjih uputa zapisan je u Svetom pismu. Kako su brojni ljudi slabo prihvaćali te ‘Bogom nadahnute ljude’ i kako su često loše razumjeli Božje upute, to je Bog poduzeo neshvatljivi korak: sam se je kao čovjek – zapravo kao Bogočovjek – uključio u ljudsku povijest da bude ljudima što bliže i što niže: spušten na razinu ljudskih očiju, ušiju i opipa. Taj Bogočovjek je ljudima na najbolji mogući način donio Božje upute pravog i uspješnog života čovjeka kao Božjeg stvora. Taj Bogočovjek je ljudima objavio da čovjekov kraj na ovome svijetu nije ujedno i njegov nestanak u ništavilu, nego da se po Božjem daru uskrsnuća taj život preobražava u život vječni. Tu najavu ljudskih uskrsnuća potvrdio je svojim uskrsnućem. No, prije svog uskrsnuća Isus je tu objavu Božje ljubavi prema čovjeku ‘skupo platio‘, zapravo najskuplje što čovjek može: žrtvom života. A čovjek se pobrinuo da to bude sramotno i strašno, na križu među razbojnicima.
Prije konačnog kraja ovoga svijeta kao i prije našega kraja na ovome svijetu događa se i događat će se mnogo toga i lijepoga i ružnoga. Zanimljivo je da mnogi ljudi baš i ne primjećuju kad im se u životu događa puno toga dobroga i lijepoga… jednostavno smatraju da je to normalno. Tek onda kad se počne događati nešto ružno i loše, mnogi ljudi tek tada primijete i sebe i sve oko sebe.
Bogočovjek Isus je znao za takva događanja u ljudskoj povijesti pa je rekao, kako smo to čuli u današnjem evanđelju, da će njegove ljude ‘progoniti, zatvarati u tamnice‘. I već su prvi apostoli, svi do jednoga, to doživjeli. I ne samo da su bili zatvarani u tamnice nego su svi osim jednoga – Ivana – bili i ubijeni za Isusa. I prva tri stoljeća širenja kršćanske vjere obilježena su velikim progonima kršćana i mnogim mučeničkim smrtima tih kršćana. To da i danas ima kršćana unatoč tolikim progonima i ubijanjima pokazuje da je Bog jači od ljudi pa onda i svojim ljudima daje jakost da umru za ovaj svijet kako bi posvjedočili da postoji i budući svijet u vječnosti.
Pa i u ovo naše vrijeme se tako često čuje o progonima i mučeničkim smrtima brojnih kršćana širom svijeta. U našim krajevima se kršćane baš ne ubija, ali ih se na mnogo načina omalovažava i proglašava zaostalima i neprilagođenima za moderan život čovjeka. Najčudnije je i pomalo smiješno kad se naprednima proglašuju oni ljudi koji vjeruju i govore da čovjek po smrti završava u grobnoj jami, a da su nazadni oni koji vjeruju i govore da se po Božjem daru vječno živi. A svaki duhovno zdravi čovjek u sebi i osjeća tu čežnju da vječno živi i ne može se pomiriti s time da u grobu završi sve ono što je činio i svi oni koje je ljubio.
Tko samo jednom posjeti neki ‘starački dom’ pa tamo vidi ljude koji su potpuno ovisni o tuđoj pomoći: da te netko nahrani, opere, pa čak i u krevetu samo okrene – a neke od njih obitelj, rodbina i prijatelji tek poneki put u cijeloj godi-ni posjete – onda se mora čovjek upitati: zar je to sva čovjekova stvarnost?! Pa mora postojati neki bolji, neki viši cilj i smisao postojanja jer bez tog višeg cilja i smisla sve je tako jadno i bezvrijedno.
Da, viši cilj i smisao postoji, veli nam kršćanska vjera utemeljena na Isusovim riječima i djelima, napose na Isusovu uskrsnuću, a taj viši cilj je vječni život. Put do tog vječnog života je često mučan i težak, ali uz Božje upute i Božju pomoć, napose po Božjem milosrđu i ljubavi, to je čovjeku dosegljiv cilj. Dosegli ga svi mi: i ja i ti.
