Kroz vremenito prema vječnom

2. KORIZMENA NEDJELJA

(B-2021)

 Uskoro će biti godinu dana kako u cijelom svijetu, s više ili manje dramatičnosti, ljudi žive u strahu od moguće zaraze virusom dvostruka imena: najprije Korona, a sada sve češće pod imenom Covid-19. Širenje te zaraze doista je velika kušnja za ljude. Neki zaraženi ne bi to ni znali da nisu bili na testiranju, neki drugi su više ili manje bolesni. Teško obolijevaju uglavnom oni koji su zdravstveno načeti bilo visokom životnom dobi bilo nekim drugim teškim bolestima. Pa onda Korona ili Covid dođu kao ‘točka na i‘ – pa život na zemlji završi. Kušnja je to velika i za zdravstvene djelatnike i za političare koji moraju donositi razne odluke kako bi se smanjila svakovrsna šteta prouzročena tom zarazom.

A malo prije smo u 1. misnom čitanju čuli kakvu je životnu kušnju imao starozavjetni pravednik Abraham. Već nam se tu, onako na prvu, ne slažu pojmovi: bio je pravednik a Bog ga je stavio na kušnju. Naime po našem ljudskom razmišljanju dobre i pravedne ljude i Bog bi trebao više maziti i paziti. A kušnja je doista bila velika, upravo strašna: ubiti vlastitog sina da dokaže svoju odanost Bogu. I nije to Abraham samo onako mislio ili sanjao nego je odlučno krenuo to i ostvariti. U biblijskom odlomku koji smo mi čitali preskočen je onaj dio gdje piše da je putovanje do mjesta žrtve trajalo tri dana. U ta tri dana Abraham je sigurno više puta bio na kušnji: ići do kraja… ili odustati?! Mi smo čuli da Abraham nije odustao, išao je do kraja. Već je podignuo ruku s nožem da ubije sina. I tek je onda bio zaustavljen u svojoj namjeri. Anđeo s neba mu je viknuo da to ne čini. Anđeo je trebao baš viknuti da ga Abraham čuje, da odustane od svoje nakane. Jer valjda se nije baš najbolje osjećao, tko zna što mu se sve vrzmalo po glavi.

No, ta velika Abrahamova odanost Bogu biva jako nagrađena: dobiva obećanje brojnog potomstva. A brojno potomstvo smatralo se u ona vremena iskazom posebnog Božjeg blagoslova. I zato je za pravednika Abrahama bila velika muka što ga Bog nije blagoslovio brojnim potomstvom. U naše vrijeme brojno potomstvo se nikako ne smatra ni  velikim ni malim blagoslovom nego velikom brigom. Kad se  danas začne treće dijete nerijetko se sami roditelji ispričavaju ‘a dogodilo se’, a rodbina i prijatelji pitaju, tiho ili glasno, ‘kaj vam je to trebalo‘?

Nije nam moguće znati koliko je stvarno tjelesno Abrahamovo potomstvo. No veliko je jedno drugo Abrahamovo potomstvo – vjerničko. Vjerničko potomstvo su svi oni ljudi koji žive s velikom odanošću Bogu. I sami su se Židovi jednom prilikom pred Isusom hvaliti da su Abrahamovo potomstvo jer vjeruju u istoga Boga u kojega je i Abraham vjerovao. Onda im je Isus rekao da su slabo Abrahamovo potomstvo jer žele ubiti njega, njega koga je Bog poslao ljudima, onaj isti Bog u kojega je Abraham tako jako vjerovao.

I trogodišnje Isusovo djelovanje među Židovima pokazalo je da su oni slabo prihvaćali Isusa. Bilo je lijepo, bilo je zadivljujuće, ponekad čak i zabavno, gledati razna Isusova čudesa, ali mnoge Isusove riječi nisu bile omiljene za njihove uši. Osobito je bilo iritantno, izazivalo je bijes i ljutnju, kad je Isus riječima kudio neka njihova ponašanja u svakodnevnom životu. Abraham je žrtvom svoga sina htio posvjedočiti svoju odanost Bogu pa je posebnom Božjom intervencijom po anđelu u tome bio spriječen. Židovi pak nisu bili spriječeni u svom iskazu bijesa i ljutnje na Isusa: isposlovali su njegovu smrt na križu. Ta smrt je bila osobito šokantna za njegove najbliže učenike: tako da su se svi razbježali. Na križnom putu i na Kalvariji Isus je ostao sam! Petar i Ivan su ga taj zadnji dan onako poskrivečki pratili… ali se nisu usudili ni zucnuti Isusu u korist, u obranu Isusa. Znamo da se Petar pred ljudima zaklinjao da niti ne pozna toga čovjeka.

U današnjem evanđelju susrećemo toga istoga Petra u mnogo boljem izdanju: tako mu je lijepo s Isusom da predlaže izgradnju sjenica. Nije znao što se to zbiva, ali mu je bilo lijepo to što se zbiva – i zato je htio što dulje sačuvati tu ljepotu, tu posebnu nadzemaljsku stvarnost. I upravo je ta nadzemaljska stvarnost trebala biti velika pomoć apostolima u trenucima Isusove muke i smrti koja je uskoro zadesila Isusa. Bila je to ogromna kušnja za apostole. Mi sad znamo da tu kušnju i nisu oni sami nadvladali – bila im je potrebna sila Duha Svetoga. Tek su po primitku Duha Svetoga postali sposobni i jaki razglasiti Isusa kao uskrslog Spasitelja.

Danas smo čuli kako im je Isus naložio da ne razglašuju, čak da nikome ne pripovijedaju o tome što su doživjeli na visokoj gori. Valjda im i nije bilo jako teško posluhnuti Isusa: jer što da ljudima pripovijedaju kad ni sami nisu znali što je to bilo. Evanđelist Marko se ne ustručava napisati da su bili ‘prestrašeni’. U društvu preobraženog Isusa i starozavjetnih Mojsija i Ilije oni su bili prestrašeni. Bilo je istovremeno i lijepo i strašno!Kroz vremenito putovati prema vječnom

Baš tako nekako je s kršćanima svih vremena – od dvanaestorice apostola do naših dana. Lijepo je obećanje i vjera u vječni život, ali je teško živjeti svakodnevne nevolje i teškoće… i ono najstrašnije – smrt nas sigurno čeka. Zato apostol Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima želi u nama ojačati vjeru i pouzdanje u Boga koji će nam – piše on – sve dati jer je dao i svoga Sina za ljude. Svojim trpljenjem Isus je dao smisao svakom ljudskom trpljenju, svojom smrću Isus je pobijedio smrt i svojim uskrsnućem nam je naznačio vječnost prema kojoj putujemo. Životne kušnje su, slikovito rečeno: zavoji, grabe i kamenje, rasuto na životnom putu do naše preobrazbe uskrsnućem.