Mali smo rođeni, velikima nam je biti u vječnosti
11. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2015)
Svako malo vremena budu nam preko medija objavljene ankete o popularnosti pojedinih političara i političkih stranaka. Već prema objavljenim rezultatima jedni se vesele, drugi tuguju – ovisno o tome tko je na čijoj strani. U znatno manjoj mjeri objavljuju se ankete o zadovoljstvu ljudi pojedinim proizvodima. To sve ima za cilj privući nas na ‘pobjedničku stranu’: da kupujemo te proizvode s kojima su ljudi zadovoljni i da glasamo za te stranke i političare koji nam bolju budućnost obećavaju.
Misna čitanja današnje nedjelje, u kojima trebamo i želimo prepoznati Božju poruku za našu svakodnevicu, nose nam poruku da ono što je od velike važnosti zapravo počinje u malenosti i tišini. Tako je prorok Ezekijel napisao za svoje suvremenike da će velika promjena za narod početi u tišini: ‘od malene odlomljene grančice s vrha cedra izrast će cedar predivni’. Taj rast od malene grančice do velikog cedra započet će Božjom inicijativom i odvijat će se pod Božjom brigom. Ta mala grančica i taj veliki cedar slika su izraelskog naroda koji će u početku još kao malobrojan slijediti Boga – nekad s više sveto-sti, a nekad s više grešnosti – da bi kroz dugu ljudsku povijest Božjim narodom postali i mnogi ljudi koji nisu pripadnici izraelskog naroda. Taj ‘veliki cedar’ su danas svi kršćani svijeta – više od tri milijarde ljudi: i mi smo među njima.
Isus u evanđelju nastavlja istom porukom kao i prorok Ezekijel: jednom posijano sjeme raste i razvija se premda ljudi i ne znaju kako se to zbiva. Napretkom prirodnih znanosti danas ljudi znaju kako se to zbiva, ali ne znaju zašto se to zbiva. Da, reći će ljudi da se to zbiva po ‘biološkim zakonima’, ali tako smo došli samo do novog pitanja: ‘A tko je postavio te biološke zakone’? Mnogi ljudi radije tumače da je to rezultat ‘nepoznatih sila’ negoli da prihvate Boga Stvoritelja koji je u Isusu postao i Spasitelj.
Isus donosi još jedan primjer kako od nečeg malenog nastane nešto veliko: to je primjer gorušičinog zrna. To sjeme gorušice je sitno, otprilike kao nama poznato zrno maka ili repe. A kad naraste postane biljka na kojoj se i ptice mogu gnijezditi. Te prispodobe žele nama ljudima približiti tajnu i nedohvatljivost Božjeg djelovanja u svijetu i među ljudima. Ne malo puta nam se čini – a bilo je tako i brojnim generacijama ljudi prije nas – da Bog gubi u srazu s moćnicima ovoga svijeta. Već neko vrijeme s užasom pratimo vijesti o progonima i ubijanju kršćana u mnogim muslimanskim zemljama. Ako već ne glasno, a ono se čovjek sigurno u sebi tiho pita: zašto to Bog dopušta? Zašto dopušta da ‘njegovi’, iako posve nedužni, tako teško pate i bivaju ubijeni?
Odgovor nam je Isusov križ: i on je dopustio da bude ubijen, da bude privremeno pobijeđen od slabijih od njega. A izazivalo ga je mnoštvo oko križa da ‘siđe s križa’, da tako dokaže svoju moć – i da će mu onda povjerovati: povjerovati da je on Mesija, da je Spasitelj ljudi. Očito je ljudskim mjerilima bilo teško povjerovati da je spasitelj ljudi onaj koji sam sebe ne spašava. A Isus je spašavao ljubavlju, a ne silom! A ljubav je sposobna trpjeti, ljubav je sposobna nepravde podnositi… radije negoli da nanosi trpljenje i umnožava nepravde. Na Kalvariji, pod križem, to je doista izgledala ‘gubitnička metoda’ i zato su i Isusovi učenici bili tako žestoko šokirani: pedeset dana, sve do primitka Duha Svetoga, nisu ništa razumjeli. A onda su odjednom sve razumjeli, tijekom života pretrpjeli tolike nevolje, da bi na kraju zemaljskog puta i oni sami okončali svoj život mučeničkom smrću za Krista.
A bilo ih je svega dvanaestorica, neznatna šačica bez ikakve moći i realne šanse da osvoje svijet – kako im je dao u zadatak Isus nakon uskrsnuća, a prije uzašašća u nebo. I već je prošlo 2.000 godina a Kristovi učenici nisu nestali s ovoga svijeta nego ih ima nemjerljivo više od onih ‘sitnih početaka’. A tadašnje moćno Rimsko carstvo, koje ih je tristo godina nemilosrdno proganjalo i ubijalo, ostalo je poznato samo po povijesnim podacima koje poznaje neznatni broj ljudi – specijalci koji se bave proučavanjem povijesti.
A mi, danas ovdje okupljeni, nastavljamo djelo onih prvih Isusovih učenika, jer sad smo mi ti Isusovi učenici koji imaju zadatak upoznati svijet s evanđeljem: radosnom porukom da su ljudi od Boga ljubljeni stvorovi, koji su pozvani na velikodušnost u činjenju dobra i praštanju krivnja svojim bližnjima. Tako živeći, to čineći, ljudi putuju ovim svijetom kroz radosti i teškoće prema vječnom životu u radosti neba.
Svaki je kršćanin, svaki Isusov učenik, započeo svoj kršćanski hod sakramentom krsta: kada je u nas posijano malo sjeme za velika djela dobrote i kada nam je pokazan cilj i smisao našega života: vječnost u nebu. Krsna svijeća zapaljena na uskrsnoj svijeći pokazivala je cilj i smisao življenja na zemlji. Misna slavlja svake nedjelje u tome nam mogu i trebaju biti istinska pomoć: u dobivanju nadahnuća i jakosti kršćanske vrijednosti u životu ostvarivati.
Sveti Pavao u Poslanici Korinćanima piše – kako smo to čuli u zadnjoj rečenici današnjeg 2. misnog čitanja – da je ljudski život uistinu ozbiljni zadatak: ‘Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo’. Nitko od ljudi ne želi ‘promašaj’ u poslovanju, gubitke u poslu … jer nas to čini nezadovoljnima, mrzovoljnima…, kakvo tek nezadovoljstvo mora biti: ‘promašiti život’ za svu vječnost. Taj promašaj se zove ‘pakao’. To nije život koji je Bog ljudima, svojim stvorenjima, namijenio… to je život koji čovjek sam oda-bere: daleko od Boga i zato posve promašen život.
Krštenjem smo započeli životni hod u istinskim vrijednosti-ma i u pravom smjeru: prema Bogu, prema nebu. Trudimo se dobar smjer zadržati i na pravi cilj stići.
