Mi kršćani smo danas Božji poslanici u ovom svijetu

11. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2017)

Za nama su dojmljive proslave nedjelja Duhova i Presvetog Trojstva, pa svetkovine Tijelova, a proslavili smo i podjelu sakramenata krizme i prve pričesti. Tijekom ovih slavlja vjernik se nekako ispuni posebnom duhovnošću ili barem dojmljivošću, pa mu slijedeće nedjelje nerijetko djeluju nekako obično, čak odviše obično. Pa zapravo i velik, najveći dio našega života i bude tako običan, ni po čemu posebno pamtljiv i zanimljiv.

Današnja nedjelja u evanđelju stavlja pred nas veliko mnoštvo oko Isusa. Nije nam rečeno što se je to događalo oko Isusa pa su se ljudi u tolikom broju oko njega okupljali … jedino smo čuli da je Isusu bilo žao toga mnoštva jer su bili ‘kao ovce bez pastira‘, mi bi danas rekli da su bili ‘dezorijentirani‘, jednostavno nisu imali ‘pravog vođu‘. Sigurno i mnogima u našoj domovini danas to nekako tako izgleda: toliki se nude za vođe, a kao da nitko nije pravi vođa. Ima onih koji su jasni i glasni, ali u njihovoj ponudi najjače odjekuje ‘praznina‘: jake riječi a slabi sadržaj!

U evanđelju smo čuli: Isus postupa drukčije, iz temelja drukčije: on šalje svoje poslanike ljudima ‘da izgone zloduhe i da liječe svaku bolest i svaku nemoć‘. Pritom nisu trebali biti posebno glasni, ali su imali pravu poruku: ‘približilo se kraljevstvo nebesko‘. I nisu Isusovi izaslanici odmah rekli što je to ‘kraljevstvo nebesko‘, ali je već i sama najava nečeg takvog bila mnogim ljudima dovoljna da ih zainteresira. Daljnji razvoj događaja s brzim širenjem kršćanske vjere jasno nam potvrđuje da su Isusovi izaslanici bili uspješni navjestitelji i da su mnogi ljudi bili zainteresirani slušatelji tog navještaja.

Već sam više puta imao nakanu pročitati vam neke od propovijedi koje su slušali kršćani prvih stoljeća. Već je na prvi pogled lako zamijetiti da su to bile ‘zahtjevne propovijedi‘, podosta komplicirane u navještaju božanskih stvarnosti, a ipak su padale na plodno tlo. To je vidljivo iz toga što su slušajući te propovijedi ljudi postajali i ostajali kršćani, nisu rekli da im je to prekomplicirano i nerazumljivo. I broj vjernika se tada brzo množio. Kod velikog broja ljudi našega vremena to baš i ne ide tako: oni bi htjeli lepršave propovijedi u kojima je sve lijepo rečeno, lijepo, ali malog sadržaja, pa zapravo i nema što u duši ostati. Tome je vjerojatno zato tako što ljudi našega vremena mnogo toga svakodnevno čuju, mnogo toga što nema praktički nikakve veze s njihovim običnim životom, pa su onda zasićeni tolikim riječima, i samo im treba nešto da ih nakratko zainteresira i da im kratkotrajno ispuni uši jer će već uskoro doći nešto ‘novo‘. I da bi to novo bilo lakše zamijetiti, onda mora biti zanimljivo ali lagano rečeno da se ne moramo zamarati onim što je rečeno. A mnogo toga rečenoga zapravo i nema nikakve dubine – to su riječi i poruke za jedan dan, a sutra će biti, i mora biti, nešto novo.

Onda današnje evanđelje nabraja sva imena dvanaestorice apostola koje je Isus poslao, i to s kratkom uputom kako da izvršavaju svoje poslanje: ‘besplatno primiste, besplatno dajte‘! I doista se kršćanska vjera, sakramenti daju besplatno, a novčani prilozi su potrebni da bi zajednica vjernika mogla najprije graditi, a onda i održavati svoje zgrade. A kako su mnoge zgrade građene i dograđivane i ukrašavane ne samo godinama i desetljećima nego mnoge praktički i stoljećima – dakako ne svakoga dana i ne svake godine – to su one postupno postale tako lijepe i tako ukrašene da su vrijedne da ih se samo dođe i pogledati. Dakako, još je bolje i otmjenije u njoj službi Božjoj nazočiti. Dobro je zamijetiti da je među poslanima bio i onaj koji ga izda: Juda. I on je širio vijest o približavanju ‘kraljevstva nebeskoga‘, ali mu je vjerojatno to kraljevstvo nebesko dolazilo s premalo zamamnosti i prepoznatljivosti, s premalo siline. A znao je da Isus ima moć kad je mogao činiti brojna čudesa. Za njega je bila šteta što Isus tu moć ne želi upotrijebiti. Božje djelovanje i Božja mjerila su stvarno drukčija od naših ljudskih.

Apostol Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima govori kršćanima da su ljudi za Boga dovoljno interesantni i važni dok su ‘još grešnici‘, dok su još odbijaju Boga. Takva ljubav prema ljudima je čista ‘božanska kategorija‘, piše apostol Pavao u nastavku Poslanice, jer nitko od ljudi ne bi htio umrijeti za ‘grešnika‘ što je drugi izraz za čovjeka koji odbija Boga.

A što Bog čini za ljude koji su mu vjerni slušali smo u 1. misnom čitanju iz Knjige Izlaska – jednostavno rečeno: događaju se očita čuda. I to ne samo onda i onima, nego se ta čuda Božja događaju i sada nama. I svim ljudima koji s Bogom računaju.

Božja radost je sretan čovjek. Sotona želi da čovjek pati, on je čovjekov neprijatelj od početka. Dvanaestorica apostola postaju ‘sila Božja‘ koja preobražava ovaj svijet – od one početne dvanaestorice i prvih 3.000 pokrštenih na nedjelju silaska Duha Svetoga, danas ima više milijardi Isusovih učenika. A kroz cijelu povijest bilo ih je još i više, a do konca svijeta bit će ih još i još, za nas ljude jednostavno: bezbroj. I danas Bog čini čuda tako da ljudima daje snagu da nose svoje poteškoće, neke poteškoće i da rješavaju i jedni drugima pomažu. Dakako danas smo ti učenici mi kršćani, ja i ti, riječima i djelima: svojim životom. Ono što smo imenom, budimo i životom.