Neka nam sve zemaljsko služi da postignemo i nebesko

18. NEDJELJA KROZ GODINU

 (C-2019)

Malo prije smo čuli dva oprečna stava o životu: najprije iz starozavjetne Knjige Propovjednikove da je sve na ovome svijetu za čovjeka isprazno, a u evanđelju u razmišljanju bogata čovjeka da su zemaljska blaga izvor zadovoljstva i svrha uživanja. Posve sigurno ima ljudi koji bi se lako složili sa starozavjetnim piscem o ispraznosti ljudskog života, jer se po smrti sve mora ostaviti; a jednako tako ima ljudi koji su za stjecanje materijalnih dobara spremni sve žrtvovati: i svoje zdravlje, i ljudsko dostojanstvo i poštenje, i prijatelje… a pokatkad i svoje najbliže: roditelje, supružnike, braću i sestre. Vrlo vjerojatno najveći broj ljudi živi mješavinu ovih dviju krajnosti.

Starozavjetni pisac Knjige Propovjednikove dok razmišlja i piše o ispraznosti ljudskog života na zemlji očito ne računa s vječnim životom nego sve procjenjuje samo ono u ‘horizontali‘. Očito čovjek računa samo s onim što se čovjeku događa od rođenja pa do smrti. Nešto od toga o čemu razmišlja i piše je i on sam proživio, a puno toga je očito vidio u životima drugih ljudi. Pa zar i mi sami nismo ponekad, kad smo išli sa sprovoda nekog imućnijeg čovjeka rekli, ili češće onako u sebi pomislili: ‘Evo, sad kad je sve napravio, sad kad bi mogao uživati… sad je umro‘. I sve što je stekao, sve što je izgradio, dobit će netko drugi. Možda onaj koji se nije ništa oko toga trudio.

Upravo o tome stjecanju bogatstva i uživanju u njemu govori Isus u današnjem evanđelju u prispodobi o bogatom čovjeku koji je namjeravao uživati u svom bogatstvu. To je posve očito iz njegovih riječi: „Dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!“

A onda smo čuli da ništa od toga neće biti: jer će ‘još noćas‘, dakle vrlo brzo, ‘umrijeti‘. Isus nije ništa rekao o tome da bi to svoje bogatstvo ovaj čovjek nepravedno stekao, da je koga prevario ili opljačkao. Ne, ništa od toga. Jedina je pogreška u tome što je život potrošio na ono što kratko i prekratko traje, a to je ovozemaljski život. Greška je u tome što se nije ‘bogatio u Bogu‘, rekao je Isus.

A kako se to čovjek ‘bogati u Bogu‘? Očito ne gomilanjem zemaljskih dobara. Bogataš iz Isusove prispodobe nije se sjetio svojih bližnjih, brinuo se samo za sebe, mislio je i planirao samo na svoju uživanciju. Ovdje je dobro sjetiti se i bogatog carinika Zakeja za kojega nam je poznato da je nakon posve neočekivanog Isusovog dolaska u njegovu kuću, i nakon kratkog druženja s Isusom, ‘polovicu svoga bogatstva podijelio siromasima‘. Prije susreta i druženja s Isusom, do kojega je došlo posve neočekivano, i Zakej je mislio samo na sebe: kako što više steći – pa i prijevarom. Naime, sam je rekao da će četverostruko uzvratiti onome koga je prevario. A onda je, nakon tako osobnog i prijateljskog susreta s Isusom, bio potaknut na podjelu polovice svoga bogatstva. I Isus ga je pohvalio.

Zanimljivo je zapaziti da pojmovi ‘Bog‘ i ‘bogatstvo‘ imaju isti korijen riječi. Starozavjetni Židovi su i vjerovali da je bogatstvo pokazatelj Božjeg blagoslova. Zato su se čudili kad je Isus jednom prilikom rekao da će bogataš teško ući u kraljevstvo nebesko.

Vjerujem da je zanimljivo ovdje zapaziti da i naš izraz za siromaha – bogec – ima isti korijen riječi kao i Bog i bogatstvo. Bog – bogatstvo – bogec. Siromah nema ništa od bogatstva, on ima samo Boga. Bogec je čovjek koji je u svom siromaštvu ovisan o Bogu, a to znači o ljudima koji u životu s Bogom računaju.

Bog je neizmjerno bogat! Jer, konačno, sve stvoreno je od Boga, sve je Božje stvorenje: i svemir, i priroda, i biljke i životinje – i čovjek. Po Bibliji znamo da su i anđeli Božji stvorovi i to takvi da imaju samo duhovnu stvarnost. Stvoreni svijet koji možemo nazivati i svemir ili priroda, ima samo materijalnu stvarnost, anđeli imaju samo duhovnu, a ljudi imaju i duhovnu i materijalnu stvarnost. Tako smo mi ljudi ‘najkompliciraniji Božji stvorovi‘. Pa znamo da smo često komplicirani i samima sebi a još češće našim bližnjima. Doista ljudi mogu biti zadivljujuće dobri, ali i nevjerojatno zli. I još nešto veoma važno: ljudi se mogu mijenjati: s dobroga na loše i s lošega na dobro. I stvarno nam se to više-manje često i događa.

Na promjenu na bolje može nas potaknuti neki ugodan doživljaj: kad smo uspjeli ostvariti nešto oko čega smo se svojski trudili. Također nas može potaknuti i neki neugodan doživljaj: kad smo se oko nečega jako trudili, a malo je koristi od toga bilo. Tako ima ljudi koji rade ‘i petkom i svetkom‘, zapuste i Boga i ljude, a onda im: suša, poplava ili tuča – ili čak samo slaba cijena to sve uništi ili znatno obezvrijedi.

I na kraju se malo pozabavimo i čovjekom koji je tražio Isusa da bude posrednik u dijeljenju baštine. Isus to nije prihvatio valjda jednostavno zato jer zna da tamo gdje je ljudska pohlepa na djelu, ni sam Bog to ne može pravilno podijeliti. Pohlepan čovjek uvijek će smatrati da je u nečemu zakinut.

Zato apostol Pavao poziva kršćane, kako smo to čuli u današnjem 2. misnom čitanju iz Poslanice Kološanima, da mi kršćani moramo drukčije, bolje, živjeti negoli oni koji nisu kršćani. Jer mi kršćani računamo s vječnim životom, pa nam je ovozemaljski život putovanje prema tom životu: nekad ljepše i radosnije nekad pak loše i tužnije. A stizanje na cilj daje smisao i vrijednost svemu putovanju. Tako i vječni život s Bogom u vječnosti daje vrijednost svemu doživljenom na ovome svijetu: jer ako smo k Bogu stigli, sve smo postigli.