Nova godina je životni zadatak a ne zgoditak

NOVA GODINA

(B-2015)

Svaku Novu godinu mi kršćani započinjemo blagdanom Marije Bogorodice. Tako se nas želi podsjetiti i ujedno učvrstiti u vjeri da je s Marijom doista počelo nešto novo, nikad do tada u svijetu dogođeno. Ta istinska novost jest to da je po Mariji u ljudsku povijest ušao Bog na način čovjeka. I nikada iz te ljudske povijesti Bog nije izašao tako da bi prestao biti čovjekom nego je u čovjeku pretrpio smrt, svakako najgoru sudbinu svakog ljudskog bića, da bi onda svojim uskrsnućem tu ljudsku smrt pobijedio. I onda je najavio da je to prolaženje kroz smrt i zatim uskrsnuće istinska budućnost – ili kome je draže može reći sudbina – svakoga čovjeka. To je takva novina za ljudsku povijest da je tim događajem ta ljudska povijest podijeljena na dva dijela: na sve ono što se zbivalo prije nego je Bog ušao u ljudsku povijest na način čovjeka… i zatim na sve ono što se zbiva u ljudskoj povijesti nakon što je Bog tako ušao u ljudsku povijest. A kad ta ljudska povijest završi, onda neće nastati opći kaos i ništavilo nego će trajati vječnost.

A sve ovo naše ljudsko brojanje mogli bismo nazvati ‘pomoćnim sredstvom‘ za lakše snalaženje u životu. Kao kad cestom putujemo prema nekom cilju, onda su nam važni ne samo smjerokazi koji nam pokazuju da li ispravnim smjerom idemo nego su nam važni i daljinomjeri da znademo koliko smo puta prošli…, a koliko nam je još puta ostalo do predviđenog cilja.

Tako nam danas započeta 2015. godina pokazuje koliko je godina prošlo otkako Bog s čovjekom na čovječji način kroz povijest putuje, a naše osobne godine nam, samo vrlo približno, naznačuju koliku smo dionicu svoga životnog puta prošli a koliko je još željenoga puta pred nama. I dok smo za prijeđeni životni put sigurni, za onaj predviđeni, koji tek očekujemo, možemo samo nagađati i dobrome se nadati. Tako možemo čuti kako netko veli da su mu ‘deda i baka’, ili ‘tata i mama’, toliko i toliko godina živjeli pa onda misli da će i on te ‘njihove’ godine doživjeti. Svatko valjda računa ‘i još malo više’ jer je: s jedne strane medicina doista toliko napredovala da je prosječni ljudski život doista produljen…, a s druge strane kad čovjek dosegne neke godine, onda mu te godine više nisu tako ‘visoke’ kako su mu izgledale u mladosti.

Neki put se znade i čuti, više ili manje ozbiljna, krilatica kako nije važno koliko se živi nego kako se živi. No, možda bi još važnije trebalo biti pitanje: ‘za što‘ se živi. Tu se doista može primijetiti znatan pomak u ljudskom shvaćanju života prethodnih generacija i naših suvremenika. Naime, puno je pokazatelja da su ljudi prethodnih generacija svoj život češće shvaćali kao ‘zadatak‘ koji treba ostvariti… negoli kao slučajni dobitak na lutriji koji treba iskoristiti, iživjeti. Tako je još donedavno bilo normalno da se u određenoj životnoj dobi ‘sklopi brak’, rode se djeca koju treba ‘postaviti na noge’, tj. da mogu samostalno živjeti, onda još s unucima neko vrijeme na zemlji proživjeti i za smrt se spremiti. I time je životni zadatak bio ispunjen. I po tim i takvim godišnjim postignućima ljudi su ocjenjivali je li im proživljena godina bila sretna ili nije bila sretna.

U mnogočemu se je taj i takav način života izmijenio. Život više nije ‘zadatak‘ koji treba ispuniti nego ‘zgoditak‘, prilika koju treba iživjeti. Onda brak postaje zastarjela institucija koja priječi ili barem ometa uživanje života jer ‘mladima je sada ovako najbolje‘. Samo onda to ‘najbolje’ potraje tako dugo da za djecu postane prekasno. I tako kuća sve manje postaje ‘dom u kojem se živi‘ a postaje ‘prenoćište u kojem se spava‘. A život ide, godine se broje, uživancija se gasi, a zadatak nije obavljen, i u ljude se uvlači nezadovoljstvo životom. Život postaje dosadom koja se ispunja gledanjem TV-sapunica. Puno puta znam čuti opravdanje: ‘… je, a kaj ćemo, sami smo, dosadno nam je, pa gledamo te sapunice…’ Da, tu i jest problem: zašto je netko sam… zašto nema za koga živjeti… Možemo si mi i danas i ovih dana i stotinu puta ‘sretnu novu godinu zaželjeti’ ali nam te ‘želje’ neće dušu napuniti niti život smislenim učiniti.

Bog je ljude za drukčiju, za bolju svrhu stvorio: da žive, da: i da uživaju život, ali i da životni zadatak ispune. To pak čovjeku ne ide ako se sa svojim Stvoriteljem ne druži, ako ga ne pita za savjet niti traži pomoć. A Bog nam je voljan pomoći, tako pomoći da je i čovjekom postao. I kao Bog i čovjek, doslovce Bogočovjek, zadatak ispunio: život za ljude potrošio i uskrsnućem takav život kao vrijedan potvrdio. I odonda svaka godina čovjeku može biti sretna, sretna kad je za bližnje potrošena, sretna kad je dobrotom i ljubavlju ispunjena. U ovom često umornom svijetu bit će to istinska novina: istinska ‘nova godina’. Pa, takvu novu godinu i vama i sebi želim.