Okupljajući nas oko sebe Isus nam vraća dostojanstvo

6. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2015)

Prošle smo nedjelje slušali o Isusovom ozdravljanju mnogih bolesnika od raznih bolesti i kako su ga zbog toga mnogi ljudi ponovno tražili. Danas smo ga susreli dok liječi samo jednoga bolesnika i to gubavca. Mnogi to već znaju, ali nije od viška podsjetiti, da je u stara vremena guba bila iznimno teška bolest. Već su i same tjelesne nevolje zbog bolesti bile teške, a k tome su pridodane i psihičke, duševne nevolje: potpuna odvojenost od svih zdravih ljudi. Naime, kako je guba bila zarazna, a k tome i neizlječiva bolest, to je najbolja preventiva bila posvemašnja odijeljenost bolesnika od zdravih ljudi. Da je ta bolest gube mučila ljude mnogih stoljeća svjedoči nam 1. misno čitanje koje još od Mojsijevih vremena propisuje postupak za sve one ljude za koje se posumnja da su možda oboljeli od gube. I čuli smo kako se mora ponašati, čak i kako odijevati, gubavi bolesnik: raščupane kose i rasparane odjeće… a pri susretu s ljudima morao ih je glasnom vikom upozoravati na svoju bolest! Jednostavno je već izdaleka, na prvi pogled, trebalo biti svakome jasno da je netko bolestan od te strašne bolesti.

Zato je začuđujuće da je neki gubavac uopće došao k Isusu s molbom da ga očisti od gube. Po pravilu je taj bolesnik trebao izdaleka vikom upozoriti Isusa da mu se ne približava, a nije smio kleknuti pred Isusa. I kako god je čudno da je to napravio još je čudnije da on moli Isusa da ga ‘očisti od gube‘. To znači da je taj gubavac vjerovao da je Isus nešto više negoli samo čovjek, jednostavno: vjerovao je da je Isus Bog. Uzaludno je bilo čovjeka moliti za ozdravljenje. Jer samo je Bog mogao čovjeka ozdraviti od te bolesti. I trenutno ozdravljenje toga gubavca pokazuje da se čovjek nije prevario u svojoj vjeri: ozdravio je. Ozdravio je upravo zato što Isus i nije bio samo čovjek nego i Bog – Bogočovjek.

Možda je potrebno reći zbog čega je svećenik trebao potvrditi: i oboljenje od gube i ozdravljenje od gube. Odgovor je prilično jednostavan: ljudi su vjerovali da se ništa ne događa slučajno – ako je netko zdrav i bogat, to je plod Božjeg blagoslova… ako pak je netko bolestan i siromašan, to je plod Božje kazne. Naravno, mislili su ljudi, Bog sigurno dobre ljude blagoslivlja, a grešne kažnjava. Tako je onda: teška bolest posljedica teške kazne za teške grijehe. Zato i teški bolesnik nije smio ići ni u hram, jer kao teški grešnik nema što tražiti u Božjoj blizini. Zato ozdravljenog bolesnika Isus šalje svećeniku da on potvrdi njegovo zdravlje i da opet mogne sudjelovati u molitvi zajednice vjernika.

Danas si mnogi i mnogi ljudi misle da je zdravlje jednostavna posljedica njihove ‘zdrave prehrane‘, pa bavljenja sportom… a bogatstvo pak da je posljedica poslovne umješnosti. Pa, valjda je sigurno da tzv. ‘zdrava prehrana‘ i bavljenje sportom ne škodi zdravlju… ali, koliko je ipak bolesnih ljudi koji se jednako ‘zdravo hrane‘ i jednako ‘bave sportom‘, pa ipak su bolesni … a neki su i umrli u dobi ispod životnog prosjeka?! Skraćeno bi se moglo reći: toliko smo zdravi i toliko dugo živimo koliko nam Bog da… ako to svojim ponašanjem… ne poremetimo.

Sigurno je Isus razveselio i zadivio gubavca kad ga je ozdravio od neizlječive bolesti, ali je pritom od njega tražio nešto ljudski nemoguće: da nikome ne pripovijeda što mu se dogodilo. Pa kako da o tome ne priča?! Doista nam je nemoguće izdržati da o nečemu važnom u svom životu ne pričamo drugima, da s drugima ne podijelimo svoje posebno radosne ili posebno tužne događaje u svom životu ili u životu naših bližnjih. Valjda danas zato i starije generacije tako teško prenose vjeru na mlade jer svojim životom ne pokazuju dovoljno uvjerljivo da im je vjera nešto važno. Za mnoge je vjera nešto samo tradicijsko ili pak prigodničarsko folklorno. Ali foklor nije život: to se odgleda, odsluša i dalje po svome živi.

No danas se događa jedan paradoks: s jedne strane su ljudi toliko međusobno na daljinu povezani da gotovo i ne primjećuju ljude oko sebe, ljude s kojima se praktički sudaraju u dnevnom hodu. Tko to od nas nije barem vidio, ako već nije u tome sudjelovao, da je netko bio toliko zauzet svojim mobitelom da uopće nije primijetio tko kraj njega stoji, sjedi ili samo prolazi? Čak i na raznim proslavama, gdje su na okupu ljudi koji se više-manje poznaju, mnogi su usmjereni na svoje mobitele a ne na svoje bližnje kraj kojih prosjede cijelu večer uz tek pokoju rečenicu. Ali sve te veze na daljinu čovjeka ipak ne usrećuju nego ga čine samo bolje informiranim o mnogim, često posve nevažnim događajima. Tako da su i danas mnogi i mnogi ljudi osamljeni kao da su izolirani gubavci. I tek onda kad se čovjeku dogodi neka ozbiljnija nevolja s čuđenjem spozna: pa ja sam sam.

Zato nam je svakoga tjedna tako potrebna ta nedjelja, taj posebni dan: dan druženja s Bogom i bližnjima da lakše prebrodimo teškoće i da veselije proživimo radosti života. I nije nedjelja tek ‘rezervni dan‘ u tjednu da posvršavamo zaostale poslove i kupimo zaboravljene stvari… nedjelja je dan da se posvetimo Bogu, sebi i svome bližnjemu.

Isus je gubavca izliječio i tako ga je oslobodio od prinudne izoliranosti i učinio ga sposobnim da se vrati u ljudsko društvo i u Božju blizinu. I sve je bilo ljepše i sve je bilo lakše. Dopustimo Isusu da to i s nama čini svake nedjelje.