Pamet tu staje, ali je odgovor na poziv izvediv
PRESVETO TROJSTVO
(B-2015)
Ne tako rijetko nas iznenadi neka vijest o našem prijatelju ili znancu: bilo dobra bilo loša vijest. Zašto nas iznenadi? Pa zato što ga kao takvog nismo poznavali pa smo mislili da on ne bi mogao biti takav i tako postupiti. Naravno, veselimo se kad nas iznenadi ugodna vijest, a rastužimo se ako je to neugodna vijest.
Tako nekako bismo mogli reći da nas je i Bog iznenadio objavom svoga postojanja u tri osobe: jedan Bog, a tri osobe. Zato nam čak i neki vjernici drugih, nekršćanskih vjera i religija prigovaraju: kako je moguće da ‘jedan bude u tri‘?! Mi kršćani možemo samo odgovoriti: niti mi ne znamo kako je to moguće da ‘jedan Bog bude u tri osobe‘, ali to jednostavno vjerujemo jer nam je tako objavio Isus. U toj njegovoj objavi trojstvenog Boga prepoznajemo njegovu veliku privrženost nama ljudima pa nam otkriva otajstvo Božjeg postojanja premda kao čovjek Isus zna da to ne ide u naše pameti.
S druge strane ljudsko iskustvo, ono svakodnevno, nam također govori da postoji tako puno toga u svijetu što ne ide u naše pameti, toliko toga što mi ne razumijemo, ali to ipak postoji… i to u ne baš malom broju. Najbliža i najčešća takva tajna jest ljubav: ljubav roditelja prema djeci koja to nikako ne zaslužuju… pa ljubav jednog supružnika prema drugome premda to taj drugi ničim ne opravdava…
Eto, tako nekako i Bog nas ljubi – samo još puno, puno više – i voljan nam je otkriti svoje tajne premda nas one u spoznajnom smislu daleko nadilaze. Tako nas trojstveni Bog podsjeća na svoju nedostižnost, na svoju opstojnost i djelovanje u svijetu koje nadilaze mogućnosti naše spoznaje. A valjda nas Bog objavom svoga postojanja u tri božanske osobe želi pozvati i potaknuti da i mi budemo složni i u ljubavi premda smo tako brojni i različiti u svojim naravima i sposobnostima kojima smo obdareni.
Mnogima je poznata ona priča kako je sv. Augustin puno, puno vremena razmišljao o Presvetom Trojstvu. Tako je jednom prilikom, u tom razmišljanju, sam šetao morskom obalom i pritom je naišao na dječaka koji je praznom ljušturom školjke grabio vodu iz mora i prenosio je u malu rupu u pijesku. Sveti Augustin ga je duže vremena promatrao, a onda ga je zapitao ‘što to radi‘? Dječak mu je odgovorio da želi prenijeti more u tu rupu u pijesku. Naravno, sv. Augustin mu je rekao da je to nemoguće, da bi mu taj dječak uzvratio: „Prije ću ja prenijeti ovo more u tu rupu u pijesku nego ćeš ti shvatiti Presveto Trojstvo.“ I kaže priča da je sveti Augustin u tom dječakovom odgovoru razumio Božju poruku da nikad neće moći dokučiti tu, ljudima nedohvatljivu, božansku stvarnost i prestao je razmišljati o tajni Presvetoga Trojstva.
U naše vrijeme nije tako velika opasnost da bi se tko zadubio u tajnu Presvetog Trojstva… u naše vrijeme ljudi su postali vrlo površni: tako da bi htjeli odjednom sve znati, sve imati i sve radosti i ljepote življenja odmah dohvatiti. Tako onda mnogo toga odmah prihvaćamo bez puno razmišljanja, a jednako tako mnogo toga odmah odbijamo također bez puno razmišljanja. Pritom se uglavnom ravnamo prema pozivu reklama koje nas svednevice bombardiraju… ili pak prema osobnom nagnuću: da li nam nešto paše ili ne paše. Primjera za takvo ponašanje ima podosta, a najpoznatiji su valjda uživanje u alkoholu, cigaretama i drogama: bitna je trenutna ugoda, a razaranje zdravlja je posve nevažno.
Drugi također vrlo primjetljivi primjer jesu tzv. ‘ljubavi‘ u kojima je najbitnije da si trenutno pašemo, da uživamo ‘dok traje‘, a onda s nekim drugim ispočetka. Tu je osobita uloga medija koji takvom životu daju izgled vrijednosti i opravdanosti. Tako sam nedavno pročitao kako je jedna zabavljačica izjavila da je opet našla ‘ljubav svog života’. I onda je jedan komentar na internetu bio u obliku pitanja: ‘Koliko to života ona ima… jer ovo joj je već peta ili šesta ljubav života‘. Ako ništa drugo, onda se u ovakvom shvaćanju i življenju života može prepoznati krajnja površnost.
Nedjelja Presvetog Trojstva nas poziva i potiče na dublje razmišljanje o stvarnostima ljudskog života koji potječe od veličanstvenog Stvoritelja. I taj Stvoritelj ne samo da je tako bogat životom da ga živi u tri osobe, nego je tako bogat životom da se ne ponavlja niti u darivanju sve novih i novih života neizbrojivom mnoštvu ljudi… i to ne samo života ‘od kolijevke pa do groba’, nego života koji je vječan… i k tome posve ispunjen, nikad dosadan. Poznati fizičar dr. Davor Pavuna u svojim brojnim predavanjima – koje možete pogledati na Youtoubu – često govori da Bog jednostavno – i po dostignućima znanosti – mora biti trojstven, jer: ‘Kako bi netko mogao biti savršen, kako bi mogao ljubiti i biti ljubljen ako je sam‘?! Tako onda i čovjek kao Božji stvor ne može biti sam jer ne može onda niti ‘ljubiti‘ niti ‘biti ljubljen‘. Upravo ta samoća, potpuna odijeljenost od drugih ljudi, je najstrašnija kazna u ćelijama ‘samicama’.
A za postignuće takvog života, koji ljubi i biva ljubljen, potrebno je i čovjekovo zalaganje i vježbanje jer se ništa iole vrijednoga ne može postići ‘na brzaka’. Pa već je za obično hodanje i govor potrebno mnogo napora i brojnih padova da bi netko mogao hodati i govoriti. I pisati i čitati ljudi moraju dulje učiti. I igrati se treba znati naučiti… i družiti se s bližnjima također zahtijeva učenje. U tome su mnogi ljudi današnjice, osobito mladi, doista neizvježbani i prikraćeni: znaju se ‘fejsati‘, ‘tvitati‘… ali im ne ide obično druženje. Već je više puta bilo rečeno kako se danas često može vidjeti ljude, raznih životnih dobi ali osobito mlađih, kako sjede skupa za stolom, ali se uopće ne druže jer svatko ‘tipka’ po svojemu mobitelu… i tek tu i tamo rekne koju riječ i rečenicu svome bližnjemu s kojim za stolom sjedi. Ti ljudi očito nisu jedni s drugima nego samo jedni kraj drugih.
Objavom jednoga Boga, koji živi i djeluje u tri osobe, Isus nas potiče da i mi u svim svojim različitostima osobnosti budemo toliko složni da se međusobno što više nadopu-njujemo, a što manje sukobljavamo i udaljujemo. Različiti ljudi doista mogu biti složni. Neka tako bude s nama.
