Po dobroti svijet postaje bolji

7. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2019)

„Ljudi moji, je li to moguće?“ često je puta ponavljana i zato poznata rečenica nekadašnjeg sportskog komentatora Mladena Delića. To je najprije on sam, i kasnije mnogi drugi, govorio kad se u sportskim natjecanjima dogodilo nešto neobično, skoro pa čudnovato.

Baš nešto takvoga, nešto neobično i čudnovato, zbilo se u događaju opisanom u današnjem 1. misnom čitanju. Podsjetimo se ukratko. Izraelski kralj Šaul, s brojnom vojskom od 3.000 ljudi, je progonio mladića Davida s očitom nakanom da ga ubije kad ga nađe. Kralj je to činio zato jer je mislio da bi mladić David, koji je postao obljubljen u narodu nakon što je u dvoboju porazio velikog Golijata, mogao tu svoju popularnost upotrijebiti da preuzme kraljevsku vlast, a kralja i njegove sinove da ubije.

David je uza se imao tek nekolicinu prijatelja. I ta Davidova grupa ljudi naišla je na vojsku kralja Šaula i sve ih zatekla na spavanju. I tada su prijatelji nagovarali Davida da on učini kralju Šaulu ono što kralj Šaul namjerava učiniti Davidu: da ga ubije.

I onda se dogodilo čudo ljubavi: David je odbio savjete prijatelja i nije dopustio da ubiju kralja Šaula. Razlog nije bio nimalo ljudski, nimalo politički, nego uzvišeno božanski. David je bio uvjeren da Šaul ne bi bio izraelski kralj kad to Bog ne bi htio. I zato David ne želi ispravljati Boga. Kad Bog više ne bude htio da Šaul bude kralj, onda će Bog to na svoj način, Davidu tada nepoznat, i učiniti. Uzimanjem predmeta koji su bili uz usnulog kralja Šaula, David je htio jasno pokazati da on svom kralju ne želi zlo niti mu čini zlo. I tako je mladić David pokazao da je moguće na zlo ne uzvraćati jednakim zlom nego da je moguće i ‘neprijatelje ljubiti’. Tako je mladić David u tom trenutku pokazao da u sebi nosi ‘sliku Božju’, da je sličan Bogu koji sve ljude ljubi.

I tako smo se odmah našli u današnjem evanđelju kad Isus govori da treba ‘ljubiti neprijatelje, dobro činiti mrziteljima, blagoslivljati one koji vas proklinju, moliti za one koji vas zlostavljaju‘. Eto David je to tako činio premda nije čuo ove Isusove riječi. David je to činio iz sličnosti Božjeg stvora sa svojim Stvoriteljem. I prošle smo nedjelje razmatrali kako Bog ljubi sve ljude i da samo svaki čovjek svojom slobodnom voljom, svojim osobnim izborom, može sam sebe isključiti iz Božje ljubavi.

I u nastavku evanđelja Isus posve jasno govori da je to moguće tako činiti samo onda ako se čovjek obrati Bogu, ako želi biti što više ‘Božja slika’ u ovome stvorenom svijetu. I onda Isus navodi neke konkretne primjere kad se jasno vidi, ili kad bi se trebalo vidjeti, tko se ravna po vječnim božanskim vrednotama, a tko samo po privremenim ljudskim vrednotama. Bez vječnosti ove Isusove upute djeluju posve gubitnički jer čovjek koji živi po tim Isusovim uputama sam sebe prikraćuje za vidljivi uspjeh na ovome svijetu. A budući da je ovaj život na zemlji kratak, pa kad ćeš uživati, kad ćeš pokazati svoje sposobnosti, svoju moć, ako ne sada? Druge prilike za život jednostavno nema, ako nema vječnosti. Kršćanska vjera naviješta drukčiju budućnost, naviješta vječnost. Što je bolje, što je poželjnije: nestanak u smrti ili preobrazba u uskrsnuću, neka si svatko sam odabere.

Mladić David je jasno pokazao da izabire Boga i vječnost, a ne samo kratkotrajnu moć i slavu. Uskrsli Isus već 2.000 godina šalje svoje učenike da naviještaju radosnu vijest da čovjek ima dobru budućnost kad Boga prihvati. Danas nam Isus daje jasne upute kako živjeti, što činiti, ako se Boga prihvati kao nadahnuće i jakost svoga života. I valjda svatko od nas može neku od ovih Isusovih uputa i poziva čuti i prihvatiti više kao svoju, za sebe, kako bi društvo i okolina u kojoj živimo bili sretniji i bolji.

Da bismo lakše čuli i razumjeli Isusov poziv na ovako veliku ljubav prema drugima vjerojatno nam može pomoći to da se sjetimo: kad smo mi nekome učinili nepravdu… kad smo nekoga ignorirali, ugrozili nečiji dobar glas i ugled? Prelistajmo stranice svoga života u kojima smo bili sebični, nemilosrdni, kad nismo htjeli oprostiti, kad smo od drugih očekivali prvi korak u pomirenju? Kad tako napravimo malu ‘inventuru’ našeg ponašanja, našeg života, vjerojatno ćemo malo po malo početi biti milosrdniji, blaži u osuđivanju naših bližnjih. Pa nije mali broj onih koji osuđuju nečije tuđe ponašanje, tuđi način života… a kad se takvo isto ponašanje, takav isti način života zbiva u njihovoj kući… onda su blagi i milosrdni. Svi mi bi lako rješavali probleme u tuđim kućama i drugim ljudima, ali probleme svojih kuća i nas samih mnogo, mnogo teže rješavamo.

Zato nas Isus danas sve poziva da se trudimo biti obazriviji prema bližnjima. Ne možemo, a i ne moramo, odjednom postati ‘sveti’, ali prema svetosti trebamo težiti. Bog nam daje vremena, Bog nam daje prilike. A svojim opraštanjem nama pokazuje nam beskrajnu ljubav i dobrotu. Nastojmo i mi takvi biti prema našim bližnjima.