Po Duhu Svetom Bog nas ne napušta, mi možemo od Boga otići

D U H O V I

(A-2017)

‘Kad je napokon došao dan Pedesetnice‘ uvodne su riječi današnjeg 1. misnog čitanja iz Djela apostolskih. U samo jednoj riječi ‘napokon‘ može se čuti sva muka iščekivanja i sva radost ispunjenja Isusova obećanja da će im poslati ‘Silu odozgor‘, silu koja će razriješiti sve njihove nedoumice i poništiti sva njihova strahovanja. A opravdano su strahovali da će se i njima dogoditi ono isto što se dogodilo njihovu Učitelju, Isusu.

Do primitka Duha Svetoga apostoli su bili bojažljivi, tjeskobno zabrinuti za svoj život, u stalnom strahu od smrti – a sada odjednom postaju hrabri, neustrašivi svjedoci uskrslog Krista. Zasigurno su znali što ih sve može zadesiti, jer dobro su poznavali mržnju židovskih vođa prema Isusu, njihovu silnu želju da Isusovo djelo zauvijek zaustave.

U opisu dogođenog može se prepoznati muka pisca Djela apostolskih da opiše ‘neopisivo‘. Događaj primitka Duha Svetoga očito je bio nabijen silom i osjećajima: kako samih apostola koji izlaze na ulice i trgove Jeruzalema tako i svih onih koji su slušali što im ti apostoli govore. Teško bi bilo reći tko je bio radosniji: apostoli ili oni kojima oni govore. A govore tako da ih svi razumiju. A nabrojani su ljudi koji su pripadali raznim narodima i koji su govorili različite jezike. Ta različitost jezika nije bila zapreka za potpuno razumijevanje. To međusobno razumijevanje je to veće čudo ako se sjetimo kako se mi ljudi često puta teško razumijemo i onda kad govorimo istim jezikom. Čak i kada pripadamo istoj obitelji nisu isključeni veliki nesporazumi.

A to razumijevanje među ljudima samo je jedan od darova Duha Svetoga, piše apostol Pavao u svojoj Poslanici Korinćanima, kako smo to čuli u 2. misnom čitanju. Tih darova je više, puno više, ali nisu svi jednako zamjetljivi. Da nam to bude nekako bliže i razumljivije, apostol Pavao je upotrijebio ‘sliku tijela‘ koje ima više udova a svi oni čine cjelinu. I tijelo je zdravo i moćno samo onda ako svi udovi skladno djeluju, ako svaki ud obavlja svoj posao, svoj dio zajedničkog posla tijela. Krštenje u Ime Isusovo – piše dalje apostol Pavao – od tih tako različitih ljudi stvara jednu zajednicu čije je zajedništvo to primjetljivije što ljudi, članovi zajednice, zdušnije obavljaju svoj posao: onaj dio posla za koji su Božjim darom osposobljeni i na koji ih je zajednica postavila jer ih tu treba. Dakle, po krštenju su svi ljudi članovi zajednice – Crkve – ali nisu svi za istu službu u Crkvi.

Probajmo malo tu kompliciranost pojednostavniti. Najveća čuda i najsilniji darovi Duha Svetoga događaju se u hrabrosti onih koji strpljivo nose svoj križ života, onih koji u nemiru imaju hrabrosti biti mirotvorci, onih koji opraštaju uvrede. Najveća čuda i najsilniji darovi Duha Svetoga događaju se onima koji velikodušno i uslužno njeguju bolesnike, onima koji strpljivo podnose nevolje života. Najveća čuda i najsilniji darovi Duha Svetoga događaju se onima koji ustaju iz grijeha i iskreno se kaju. Najveća čuda i najsilniji darovi Duha Svetoga događaju se onima koji nedjeljom dolaze na sv. misu, a mogli bi ostati doma. Jednako tako onima koji nedjeljom ne idu u trgovinu, makar im je ‘pod nosom‘ i makar bi taj put baš nešto i trebali. Najveća čuda i najsilniji darovi Duha Svetoga događaju se onima koji imaju dar pjevanja i žele se uključiti u zbor. Dakako, primjera je više: još puno, puno više.

Veliki je dar Duha Svetoga i u ‘ovlasti opraštanja grijeha‘ ljudima, i to u Božje ime, kako smo to čuli na svršetku evanđelja. A to opraštanje grijeha ne ovisi o dobroti ili zločestoći Isusovog službenika – biskupa ili svećenika – ne ovisi niti o njegovoj svetosti ili njegovoj grešnosti: opraštanje grijeha je jednostavno plod Božje ljubavi i dobrote! Bilo bi riskantno da je drukčije. To oproštenje omogućuje ljudima da se riješe lošeg tereta prošlosti i da s novom željom i snagom opet nastave u svom životu ostavljati ‘trag dobra‘. Grijesi ljudi mogu biti teški, upravo grozni, ali svi mogu biti ‘utopljeni u Božjoj ljubavi‘ – uz jedan jedini uvjet: kajanje za njih, a to znači iskreno žaljenje što su bili učinjeni.

Mnogi ljudi našega vremena prerijetko se koriste tom mogućnošću da ostave grješni teret iza sebe i onda im polako i sam život postaje težak: ispunjen nemirom i nezadovoljstvom za koje baš i nema puno razloga. Razlog je u nakupljenosti lošega iz prošlosti. Zato dopustimo Duhu Svetom da u nama djeluje: da nam nadahnjuje dobre ideje i da nam da snage da ih provodimo u djelo. Duh Sveti nas također nadahnjuje da pogreške prepoznamo, za njih se pokajemo i tako dobijemo oproštenje pa s novom snagom i zanosom nastavimo činiti dobro. I tako puno puta dok ovim svijetom hodimo.

Duh Sveti budi i uzdržava u kršćanima nadu, tu tako potrebnu stvarnost i krepost ljudskog života. Mi kršćani se ne nadamo samo Bogu: kojemu ćemo ‘jednom doći u vječnom životu‘ nego vjerujemo i nadamo se da je on ‘već sada djelatan u našem životu‘. Slikovito rečeno: Duh Sveti je vjetar koji nas tjera naprijed, koji nas drži u hodu, po kojem se osjećamo kao hodočasnici i stranci na ovoj zemlji te nam ne dopušta da se tu smjestimo kao na trajnoj poziciji života.

Pojednostavljeno rečeno: mi kršćani se već sada radujemo jer se već sada nadamo, a ne nadamo se da ćemo se jednom radovati. Postoji poslovica ‘dok se živi ima nade‘, a ona se može i dopuniti porukom ‘dok ima nade, ima i života‘. Duh Sveti ne samo da nas kršćane čini sposobnima nadati se nego nas čini sposobnima da mi kršćani budemo ‘sijači nade‘, da mi širimo optimizam i dobro raspoloženje među ljudima i onda – i osobito onda – kad mnogo toga u životu ‘škripi‘. Ne možemo i ne smijemo mi kršćani biti sijači beznađa, gorčine i netrpeljivosti. Da bismo u tom ‘sijanju nade‘ što više uspijevali, moramo činiti ono što su činili i apostoli: biti skupa zajedno s Isusovom Majkom Marijom i moliti. Jer molitva budi i jača u nama svijest da živimo pod brigom i ljubavlju Božjom.