Pozvani smo biti četvrtina koja rod donosi
15. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2017)
Izgleda da se Isusu u današnjem evanđelju dogodilo ono isto što se danas događa mnogim ljudima tijekom godišnjeg odmora, na moru ili na bazenima: dođu se odmoriti, a onda upadnu u gužvu, često veću negoli je doma ili na poslu imaju. Čuli smo da je Isus sjeo uz more da se, valjda, malo odmori. A onda se umjesto odmora ubrzo našao u gužvi, i to tako velikoj gužvi da se je morao iz nje maknuti: sjeo je u čamac i, malo otisnut od obale, govorio je okupljenom mnoštvu. S današnjim turistima je utoliko drukčije što su u gužvi, ali svatko sa svojim mislima i sa svojom zabavom. Ovo mnoštvo o kojem govori evanđelje je došlo baš slušati Isusa.
A ono što je Isus govorio bilo je prilagođeno ušima slušatelja: ništa teško, ništa naporno za slušanje. Izrekao je jednu prispodobu o sijanju sjemena. To je situacija u kojoj se lako mogao prepoznati svaki čovjek koji, više ili manje često, sije neko sjeme. I sigurno se mnogim slušateljima dogodilo to o čemu je Isus pričao: da je sjeme kojekuda palo, ali je također sigurno da mnogi o tome nisu ozbiljnije razmišljali. Pa i mi sami znamo da nam mnogi poslovi jednostavno postanu rutina pa i ne razmišljamo iole ozbiljnije što se tu zapravo zbiva.
Valjda nitko od nas ne misli da je ovdje Isus htio biti stvarni savjetnik za sjetvu nego je tom prispodobom iznio jednu svoju poruku. I inače znamo da se je Isus dosta često služio raznim prispodobama iz običnog svakodnevnog života da bi prenio poruku o dubljim stvarnostima. Na više mjesta u evanđeljima je zabilježeno kako Isusove prispodobe često nisu bile razumljive ne samo okupljenim ljudima nego niti njegovim najbližim učenicima, njih dvanaestorici. Naime, ljudi su razumjeli opisani događaj u prispodobi, ali nisu mogli dokučiti poruku te prispodobe. Neki put su ga njegovi učenici baš i dodatno pitali što im je time htio reći, a neki put su samo odslušali i šutjeli – i premda nisu razumjeli nisu ga ništa pitali jer su se bojali. Valjda su se bojali da ne ispadnu ‘bedaki‘, neznalice, a kako su već toliko vremena uz Isusa to bi kao njemu najbliži pratioci trebali moći dokučiti poruku ili pouku neke prispodobe. Današnje evanđelje ništa ne govori o tome jesu li ga slušatelji razumjeli ili nisu nego završava zanimljivom i pomalo zagonetnom rečenicom: ‘Tko ima uši, neka čuje‘! Uši imamo svi, i osim malobrojnih izuzetaka svi čujemo, ali što to čujemo? Što to trebamo čuti u prispodobi?
Trebamo čuti da Isus ovdje ne govori o stvarnom sjemenu niti o stvarnom sijaču nego o ‘Božjoj riječi‘, koja je ‘Božja poruka‘ nama i koja nam dolazi preko raznih ‘poručitelja‘. Da tu Božju riječ čujemo nisu nam dovoljne samo ispravne ‘uši tijela‘ nego ispravne uši naše nutrine, onoga što se obično kaže ‘uši srca‘.
Valja nam najprije zapaziti da je Božja riječ koja nam se upućuje u stvari kao neko sjeme koje se sije u našu nutrinu, u našu dušu, i koje onda mora rasti i davati ploda. Ako se sjeme ne posije i ako ne da ploda, onda je posve beskorisno. Onda je to sjeme tek mogućnost koja se ne ostvaruje.
Uvijek je rizik da Božja riječ upravljena ljudima kao sjeme ne dođe na pravi način do ljudi – bilo zbog greške onoga koji upućuje tu riječ bilo zbog manjkavosti onoga tko sluša tu riječ. Pa nije tako samo sa Božjom riječi upućenoj ljudima, tako je i s našim riječima koje upućujemo jedni drugima. Pa konačno zato i ima među ljudima toliko raznih sastanaka, raznih dogovora i ugovora jer se ljudi ne uspijevaju dostatno razumjeti i dogovoriti. Iz raznih razloga: velikih i malih, poštenih i nepoštenih,.
Jednako tako mi vjernici imamo svakotjedne sastanke na kojima slušamo Božju riječ, želimo je prepoznati kao Božju poruku za naše vrijeme i za naše okolnosti života, i opet tako često puta ne čujemo ‘ušima srca‘ nego samo ‘ušima tijela‘ pa poruka ostane bez ploda. A dok smo slušali tako nam je lijepo bilo to čuti, ali ne uspijevamo to što smo čuli u život pretvoriti.
No, usprkos mnogim manjkavostima i neuspjesima u ostvarivanju Božje poruke u životima ljudi, ta Božja poruka dakako nailazi i na plodno tlo: mnogi je ljudi uspijevaju ostvarivati u svome životu. I po tim ljudima ovaj svijet ipak uspijeva biti malo bolji i život ljudi malo ljepši. O tome je govorio već prorok Izaija, kako smo to čuli u današnjem 1. misnom čitanju. I on se služi prispodobom kiše i snijega koji svojim padanjem na zemlju daju toj zemlji plodnost. Ne padaju samo zato da padaju.
Kao što su kiša i snijeg i sunce potrebni zemlji da bi dala ploda tako je čovjeku potrebna i ‘Božja riječ‘ da ima smisleni život. Bez Boga čovjekov je život samo jedno veliko prenemaganje koje prekratko traje i uvijek završi čovjekovim porazom: u smrti. Tu nam nedjeljna sv. misa pruža nevjerojatnu podršku i podsjeća nas i daje nam istinsku vrijednost Božjih stvorenja.
Tu muku života apostol Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima, kako smo to čuli u današnjem 2. misnom čitanju, naziva vrijednom zbog onoga do čega na kraju dovodi ljude: do sretnog života u vječnosti.
Mi smo sada oni kojima je upravljena Božja riječ za naše životne okolnosti, mi smo ti koji se tom Božjom riječju oduševljavamo ili ne znamo što bi s njom, jer nam ne izgleda da bi se mogla primijeniti na naše vrijeme i naše okolnosti života. Mi sada živimo tu muku života da bismo postigli i vječnu slavu. Onda pak sva muka, sav život zadobiva svoj puni smisao i vrijednost. A bez Boga i vječnosti i najdulji i najraskošniji života samo je putovanje u smrt.
Zanimljivo je zamijetiti da je samo ¼ posijanog sjemena dala urod: jer ¼ je pala na kamen, ¼ na put i ¼ je preraslo trnje. Od tih ¾ nije bilo nikakva uroda. A i ta ¼ je dala različit urod: stostruko, šezdesetostruko, tridesetostruko. Pa tako je nekako i u prihvaćanju i življenju vjerskih stvarnosti i vrednota: ¼ vjernika aktivno živi svoju vjeru po primanju sakramenata i redovitom slavlju nedjeljne sv. mise. A i u toj ¼ postoje veće i manje razlike življenja svoje vjere. Trudimo se da naš život donese roda, roda s kojim ćemo i vječnost doseći.
