Pozvani smo ostavljati trag dobrote

VELIKI ČETVRTAK

(A-2014)

Ljudi pojedinci, pa onda razne grupe, kao i čitave države imaju pojedine događaje koji su toliko važni za njih da ih se svake godine ne samo spominju nego da ih baš slave. Sjećanje i proslava je to veća što je i taj događaj donio veću promjenu za život tog pojedinca, grupe ljudi ili pak za cijelu državu.

Početak današnjeg 1. misnog čitanja pokazuje da se za cijelu židovsku zajednicu sprema neki veliki događaj jer su i pripreme velike. Ta zajednica pamti svoje četiristo godišnje življenje u tuđoj zemlji. Godinama su židovski naraštaji maštali i priželjkivali da imaju svoju zemlju – domovinu – u kojoj će smjeti i moći živjeti po svome. Te su nade ponovno oživjele i želje se jače osvježile onoj generaciji koja je živjela u vrijeme Mojsija i Arona – kad su se zbivala mnoga čudesa u korist židovske zajednice. Nakon četiristo godina Židovima je ‘bilo dosta’ robovskog života, a čudesa poznata kao ‘deset egipatskih zala’, pokazala su Židovima da imaju moćnog Saveznika u nevidljivom ali jako djelotvornom Bogu.

Taj Bog je pripremio ‘izlazak’ tog naroda iz četiristo godišnjeg ropstva. Pritom se od naroda tražilo povjerenje u Božji zahvat. Iskaz povjerenja nije bio samo na riječima nego je to trebalo pokazati i djelom: prepoznatljivim i znakovitim djelom. U više obiteljskih ili susjedskih zajednica trebali su blagovati meso žrtvovanog janjeta. Iz opisanog načina blagovanja postaje jasno da tu nije bilo najvažnije ‘najesti se‘ nego pokazati ponajprije povjerenje u Boga, a zatim i međusobno zajedništvo.

Takav obred blagovanja zadržao se kod Židova sve do naših dana, a pridržavao ga se i Isus i njegovi učenici. I Isusova posljednja večera sa svojim učenicima bila je takvo ‘obredno blagovanje‘. Početak današnjeg evanđelja ističe da je Isus znao kako je to i njegova ‘oproštajna večera’ – apostoli to nisu znali – i zato je svojim učenicima želio ostaviti upečatljivi i lako pamtljivi događaj: svima je oprao noge! Iz reakcije apostola Petra nije nam teško zaključiti kako to ‘pranje nogu‘ nije bilo obični iskaz dobročinstva: ne bi se onda Petar tako odlučno tome usprotivio. A i Isusov odgovor Petru jednako jasno poručuje da je Isus to učinio ‘svojim učenicima za primjer‘. Bio je to ‘primjer služenja u zajednici‘. Naime, noge su prali sluge svojim gazdama: tako su oni pokazivali svoj položaj sluge, a gazde su utvrđivale svoj položaj gazdovanja.

U evanđelju piše da je Isus apostolima oprao noge ‘tijekom večere‘, vjerojatno bliže kraju večere. Ne piše što su večerali pa možemo zaključiti da je to bila uobičajena ‘Pashalna večera‘, jer da nije bilo tako onda bi pisac evanđelja zabilježio neku posebnost onoga što se jelo i događalo. A dogodilo se nešto posebno. Posebno je bilo to da je Isus, kao njihov Učitelj i Gospodin, njima oprao noge i pozvao ih da i oni to čine! Već je rečeno da se ‘pranje nogu‘ moglo očekivati od slugu, a nikako od gazde ili učitelja, pa je onda jasno da Isus poziva svoje učenike da i oni budu na uslugu ljudima kojima budu poslani. Evanđelje je završilo jednostavnom i lako razumljivom rečenicom: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“

           ‘Pranje nogu‘ je dakle ‘primjer služenja‘ ljudima. Drugim riječima: ne bi bilo nasljedovanje Isusovog primjera ako se ‘jednom na godinu‘ nekome operu noge, a prije i poslije toga čovjek bude i ostane grub i arogantan u svom ponašanju prema bližnjima. Onda bi s pravom rekli za ‘takvoga’ da samo ‘glumi’ služenje bližnjima. A stvarno ima puno raznih načina i prilika da se pokaže ‘služenje bližnjima’.

U tom služenju bližnjima se može i pogriješiti, premda na prvi pogled izgleda uredno. Evo jednogkonkretnog primjera. Dosta često takve pogreške u služenju čine roditelji prema svojoj djeci: kada gotovo sve obavljaju umjesto svoje djece, umjesto da ih privikavaju na izvršavanje svojih obveza. Tako im rješavaju ‘domaće zadaće’, čitaju lektiru i pišu sastavke, pa stalno za njima pospremaju. Takvo pomaganje ustvari nije pomaganje nego ‘odmaganje‘ jer od djece čini ‘duhovne invalide‘ nesposobne da išta ozbiljnijeg naprave i za sebe i za druge. I odraslim lijenčinama moguće je na krivi način pomagati: oni se ne žele prihvatiti niti jednoga posla, a stalno kukaju… Istinsko služenje je nešto sasvim drugo…

Mi si dosta često mislimo da je jedino pomaganje u materijalnim dobrima… na neki način je tako i najlakše pomoći: daš nešto pa si od brige… Ali današnji svijet traži jako puno ‘pomaganja u duhu‘ koje bi se najlakše moglo izreći kao ‘davanje smisla životu‘. Proteklo korizmeno vrijeme je trebalo potaknuti ljude – nas kršćane, jer samo mi kršćani imamo korizmeno vrijeme – na ozbiljnije promišljanje života. Pa ljudsko iskustvo je tu vrlo ograničeno: mi možemo pratiti čovjekov život samo ‘od kolijevke pa do groba‘. Moderna medicina može pratiti čovjekov život još i par mjeseci prije kolijevke, ali nakon groba medicina gubi interes za čovjeka. Eventualno se istražuje uzrok nečije smrti, ali ne više zato da se umrlom pomogne nego zato da se onima koji još žive pomogne.

Zato smo mi kršćani pozvani svjedočiti, riječima i djelima, Božju ljubav prema ljudima a koja se najjasnije pokazala u životu, smrti i uskrsnuću Isusa iz Nazareta. Ovoga tjedna se spominjemo onih najvećih i najlakše primjetljivih događaja u Isusovu životu za ljude, pa zato taj tjedan i zovemo Veliki tjedan.

Apostol Pavao je prvi od ljudi shvatio Isusovu pashalnu večeru, koja je ujedno bila i posljednja, kao Isusovo umijeće da trajno ostane s ljudima koji ga vjerom prihvaćaju. Dogodilo se to onda, i svakodnevno se i dalje događa, po blagovanju kruha koji je postao Isusovo Tijelo i po pijenju vina koje je postalo Isusova Krv. Takvo druženje s Isusom u blagovanju njegova Tijela i Krvi daje kršćanima već 2.000 godina nadahnuće i jakost da mogu nasljedovati Isusa. To se zbiva na svakoj sv. misi. Gledajući to samo izvana, i bez vjere, ta je sv. misa poprilično slab događaj – gotovo jadan: s minimalnim ‘kruščićima’ i pokojim gutljajem vina – a postojanost kršćana kroz 2.000 godina otkriva istinsku veličinu i jakost tog sastajanja kršćana s uskrslim Isusom. I ljudi koji su se družili i hranili s uskrslim Isusom u protekle 2.000 godina, doista su u mnogočemu poboljšali svijet i ljude. Evo, sad je naša generacija na redu svjedočiti za Isusa i živjeti njegove vrednote. I kad u tome zatajimo, nemojmo posustati i očajavati nego se, nakon kajanja i zadobivanja, oproštenja s novim nadahnućem i s novom snagom dajmo na novi posao: ostavljanja ‘traga dobra‘ u svojoj okolini i među svojim bližnjima.