Prema lijepoj budućnosti kroz teškoće kročimo

2. KORIZMENA NEDJELJA

(B-2015)

Barem čudno ako već ne i strašno bilo je slušati podugačko 1. misno čitanje koje nam donosi izvješće o žrtvovanju dječaka Izaka. A žrtvovati ga je mislio nitko drugi nego njegov vlastiti otac Abraham. Tom žrtvom Abraham je htio iskazati svoje poštivanje i ljubav prema Bogu: da mu je Bog važniji i od njegova vlastita djeteta. Moglo bi se sad raspravljati: ‘Zašto je to Abraham htio učiniti, i što je želio time pokazati, pa što su činili njegovi suvremenici, pripadnici drugih narodnosnih skupina…’ Tako bismo nekako ‘opravdali’ Abrahama i njegov postupak, ali kako je Abraham u Bibliji već dovoljno opravdan, zato ja radije pozivam i sebe i vas na razmišljanje o ljudskoj stvarnosti u našoj suvremenosti: u kojoj se također žrtvuju djeca. Sve one koji se nad tim Abrahamovim postupkom silno zgražaju dovoljno je podsjetiti kako danas mnogi roditelji – da, nažalost, mnogi – žrtvuju svoju djecu i prije negoli se rode: a žrtvuju ih zato da ne poremete njihovu komotnost ili da ne ugroze postignuti standard življenja. Osobito je isprazno, a i strašno, opravdanje – isprika – da to čine zato da ne bi rodili dijete koje će biti ‘sirotinja‘… jer da je danas tako loše ekonomsko stanje našega društva. Čekaj malo: je l’ to ljudi dobro sami sebe čuju? Ubit ću te da ti ne bude loše! Pa što može biti lošije od ubiti?! Takvim razmišljanjem došli bismo do toga da se čovjeku odmah odreže ruka ili noga ako ga boli. Znamo da se na svu sreću ipak tako ne ‘liječe‘ bolesne ruke i noge. A k tome, tko uopće može biti siguran da bi tom novom čovjeku da se rodio doista bilo loše u životu?! Kolikih ljudi, koji su se rodili kao treće, četvrto i svako daljnje dijete, danas ne bi bilo da su njihovi roditelji tako rješavali svoju komociju ili životni standard?! I mnogih od nas ne bi bilo. A uz malo truda… može se saznati i kako su neki od tih ‘viškom rođenih‘ značajno doprinijeli poboljšanju svijeta i ljudskog života. Vjerojatno bi i neki od te pobačene djece kao ljudi postali prepoznatljivi u poljepšanju ovoga svijeta i u poboljšanju ljudskog života.

No, utješno je bilo čuti da Abraham ipak nije žrtvovao svoga sina Izaka. Baš je intervencijom samoga Boga, komu u čast je to Abraham htio učiniti, Izak spašen od žrtvovanja. Lako nam je saznati, čitanjem Biblije, kako je i Izak postao značajna osoba izraelskog naroda.

Tako onda strašni početak današnjeg 1. misnog čitanja ipak ima lijep završetak: dječak Izak je ostao na životu. A u evanđelju pak smo čuli i kako je jedan lijep događaj – Isusovo preobraženje – prestrašio trojicu apostola: Petra, Jakova i Ivana. Što pak je njih prestrašilo? Božja blizina. U toj Božjoj blizini ovoj trojici apostola bilo je tako lijepo da su poželjeli taj događaj produljiti. O tome nam svjedoči prijedlog apostola Petra upućen Isusu da izgradi ‘tri sjenice‘: za Isusa i nebeske goste Mojsija i Iliju. Na doživljaj Božje blizine Petrov je prijedlog bio tako ljudski: želi ga barem produžiti, ako ga već ne može trajnim sačuvati. No, naglim nestankom preobraženog Isusa i dvojice njegovih nebeskih gostiju dana je poruka ovoj trojici nazočnih apostola, kao i svim kasnijim Isusovim učenicima – dakle i nama sada – da se Božja blizina ne čuva ‘gradnjom sjenica‘ nego ‘slušanjem Božjeg ljubljenog Sina‘. Upravo to su čuli i zapamtili apostoli od ovog nestvarnog događaja za ljudske oči i uši: vidjeli su nevjerojatnu svjetlost i čuli su riječi poziva. I onda je opet sve postalo tako ‘obično ljudsko‘: samo Isus, isti onakav s kakvim su i došli na visoku goru, i njih trojica pozvanih.

A bili su pozvani da dožive one nebeske stvarnosti koje će Isus postići uskrsnućem, koje im je i najavio prilikom silaska s brda. No, kako apostol Petar ‘nije znao što govori’ dok je predlagao izgradnju sjenica, tako nitko od ove trojice nije znao što Isus govori najavom svoga uskrsnuća. Zadnja rečenica kojom je završilo današnje evanđelje jasno pokazuje to njihovo nerazumijevanje: „Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo ‘od mrtvih ustati‘.“ Održali su Isusov nalog da o tome ne pričaju, ali su malo od dogođenoga i razumjeli. Tek nakon Isusova uskrsnuća i primitka Duha Svetoga to sve im je postalo jasno i mogli su o tome pričati kao svjedoci. A to što su doživjeli bilo im je potrebno zato da lakše podnesu strašne događaje skore Isusove muke i smrti na križu. Dok je Isus teško patio, u njima je tinjala slabašna svijest da su oni Isusa vidjeli i u ‘boljem izdanju‘. Nešto slično se događa i s ljudima koji teško boluju kad čuju da su neki bolesnici od iste bolesti ozdravili. Onda i trenutni bolesnici lakše prihvaćaju svoje liječenje s vjerom da će i oni isto tako ozdraviti kako su već ozdravili oni prije njih.

A čuli smo i kako apostol Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima s jakom vjerom poručuje da nam se ništa uistinu lošega ne može dogoditi: ako po vjeri znamo koliko je Bogu do nas ljudi stalo. Abrahamova sina Izaka Bog je poštedio smrti kojom bi Abraham dokazao svoje poštivanje Boga, ali svoga Sina – Isusa – Bog nije poštedio da ljudima pokaže svoju beskrajnu ljubav. To je Ljubav koja je sposobna i umrijeti za ljude da bi uskrsnućem bila pokazana budućnost koju Bog ima za ljude, svoju ljubljenu djecu. I mi smo Božja djeca. Po krštenju smo to postali, svojim životom to pokazujemo. Korizmeno vrijeme nas svake godine poziva i potiče da o tom svom životu nešto dublje i ozbiljnije promišljamo. Naravno, da se u tom promišljanju za dosadašnje promašaje, koje jednostavno zovemo grijesima, pokajemo pa onda s novom voljom i snagom za činjenje dobra kroz život kročimo.

Evo par konkretnih primjera koje netko može kroz korizmu živjeti kao svjedočanstvo svoje vjere: svake nedjelje sudjelovati u sv. misi… ne ići nedjeljom u trgovinu – pa ako proživi tako do kraja korizme da onda to usvoji kao svoje normalno ponašanje nedjeljom. Svakako bi vrlo korisno bilo poboljšati i svoje odnose prema bližnjima, napose rodbini i susjedima…, a s mogućom uštedom od onoga čega smo se u korizmi odrekli pomoći potrebnima… evo, akcija ‘Marijini obroci‘ su nam konkretna mogućnost darivanja. Naravno, svatko si može odabrati i nešto drugo. I što više u nečemu od izabranoga uspijemo, proslava Uskrsa bit će nam istinskija, pravo kršćanski radosna. Odvažimo se i napravimo prvi korak, koji je najčešće i najteži, i sve ostalo će za njim doći.