Preobrazbom na brdu Isus je odškrinuo vrata neba

2. KORIZMENA NEDJELJA

(A-2017)

I opet se najprije ukratko podsjetimo Božje poruke od prošle nedjelje izrečene preko misnih čitanja. Ta nam je Božja poruka željela učvrstiti vjeru da je Bog s nama, da o nama vodi brigu, i onda kad nam je lijepo i onda kad nam je teško. Da to nama ljudima nije baš lako vjerovati čuli smo u 1. misnom čitanju kad ljudi ni u raju nisu bili zadovoljni svojom situacijom i htjeli su se izjednačiti s Bogom. A čuli smo u evanđelju i kako je Isus, kojega je apostol Pavao u Poslanici Rimljanima nazvao Novim čovjekom, i u pustinji, dakle u krajnjoj oskudici, ostao vjeran Bogu Ocu. Dakle dvije posve oprečne ljudske situacije i s posve neočekivanim ishodima.

Nama ljudima je teže prihvatiti da se Bog brine za nas i onda kad nam je u životu loše, a kad pak je dobro mnogima izgleda da Boga niti ne trebaju. Dobro im je tako kako jest.

Današnja nedjelja nam nosi poruku kako Bog ne vodi brigu o nama samo dok živimo u ovom prolaznom svijetu nego da nam je Bog pripremio i sretnu vječnost. Budući da ostvarenje tog Božjeg plana ne možemo znanstveno ispitati, potrebna je naša vjera, vjera da Bog ne vara. O velikoj vjeri jednog čovjeka progovorilo nam je današnje 1. misno čitanje iz Knjige Postanka. Čuli smo: riječ je o Abrahamu.

Čovjek je već bio u dubokoj starosti: osamdesetak godina. Niti danas mnogi ljudi ne dožive tolike godine, a onda je to bila prava rijetkost. No, izgleda da Bogu ‘godine nisu važne‘ kad takvog vremešnog Abrahama poziva na radikalnu promjenu života: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati.“

Pozorniji slušatelji su mogli zamijetiti da Abraham od Boga nije dobio točnu ‘odredišnu adresu‘ kamo mora stići nego je dobio samo oskudni naputak da će mu ta obećana zemlja biti ‘pokazana‘ onda kad tamo stigne. I 1. misno čitanje završava jednostavnom rečenicom: „I Abraham se zaputi kako mu je Gospodin rekao.“ Dakle nije čovjek tražio nikakve olakotne okolnosti da se oslobodi plana koji je Bog očito s njim imao. Bolji poznavaoci Svetoga pisma znaju da je Abraham imao još velike poteškoće u životu. Tako su zabilježena i njegova pitanja Bogu: kako će se ispuniti dana mu obećanja…, ali je ipak i dalje ustrajno s Bogom kroz život hodio. I tako nam je postao ‘uzor vjernik‘. Tko želi više o tome znati neka potraži Abrahama na stranicama Svetoga pisma u Knjizi Postanka.

Uzor-vjernike pred nas donosi i današnje evanđelje: to su Petar, Jakov i njegov brat Ivan. Da, oni su nam ‘uzor vjernici‘ premda takvima nisu bili od početka. Danas smo čuli kako su se silno prestrašili onoga što su vidjeli, a prvak među apostolima – Petar – čak ‘nije znao što govori‘. Interesantno je čuti što evanđelist Matej tako piše o apostolskom prvaku Petru – i da to kasniji redaktori nisu ispustili. Pa znamo kako inače prođu ljudi koji se usude reći nešto ‘neprikladnoga’ o svome šefu: bilo u političkoj stranci bilo u nekom poduzeću.

Što je to tako zbunilo i prestrašilo ovu trojicu apostola na tom brdu? Isusovo preobraženje i njegovo druženje s Mojsijem i Ilijom. Sam događaj je bio veličanstven a prikazan je tako neobično škrto: Isus u nevjerojatno bijelim haljinama i dva pobožnim Židovima poznata lika Staroga zavjeta: Mojsije i Ilija. Puno više ova trojica apostola nisu mogla reći jer su im nedostajale riječi kojima bi izrekli nebeske stvarnosti u kojima su se iznenada našli.

Zato im je Isus olakšao povratak s brda u svakodnevicu među ljude kad im je rekao: „Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.“ Pa, stvarno je tako za apostole bilo najbolje da se ne blamiraju pred ljudima, da ne postanu neuvjerljivi o onome što su doživjeli: a nije im bilo jasno što su to doživjeli, a još manje kako to reći drugima. Tek onda kad je Isus uskrsnuo od mrtvih i tek onda kad su primili rasvjetljenje Duha Svetoga postali su sposobni o tome svjedočiti. I tek su onda u onome što su vidjeli na tom ‘brdu preobraženja‘ mogli prepoznati vječnost u koju je Isus uskrsnućem ušao. Tek tada su i shvatili i vjerom prihvatili da će to biti vječnost svih ljudi koji Isusa uskrsloga prihvate. I pošli su u svijet razglašavati tu novinu, tu radosnu vijest sretne ljudske budućnosti darovane po uskrslom Isusu.

Baš o tome nam pripovijeda i apostol Pavao u svojoj Poslanici Timoteju. Piše kako je vrijedno ‘zlopatiti se‘ za Isusa na ovome svijetu kako bi se postigao i vječni život. Drugim riječima: vrijedno je za vrednote koje je Isus živio podnositi i teškoće – čak do same smrti – jer je Isus ‘obeskrijepio smrt‘ i učinio da ‘zasja život i neraspadljivost‘ u vječnosti. To je to evanđelje, to je ta ‘radosna vijest‘ koju apostoli onda, a kasnije i svi Isusovi učenici trebaju razglasiti svijetom: među sve ljude, svih vremena i svih prostora. Isus ne nudi ljudima ‘raj na zemlji‘ kojega oni zbog svoje grešnosti jednostavno niti ne mogu ostvariti, nego nudi i poziva u konkretnim životnim prilikama na zemlji ostavljati trag dobra i tako postići i dobru vječnost: život u nebu.

Pritom su apostoli Petar, Jakov i Ivan zapamtili i uputu za ljude koju su kod Isusova preobraženja čuli od samoga Boga: „Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ A slušati Isusa ne znači samo ušima čuti njegove riječi nego: to što se čuje ostvarivati u svojoj svakodnevici. Prilika za to je i više nego dosta za svakoga od nas.