Prolazno vrijeme iskoristimo za vječnost

1. KORIZMENA NEDJELJA

(A-2014)

Svake godine korizma počinje obredom pepeljenja po kojemu je taj prvi dan korizme i dobio ime Pepelnica. Pepeo je za ljude znak prolaznosti i tim se obredom na početku korizme želi podsjetiti ljude na njihovu prolaznost na ovome svijetu. Time se uopće ne želi nikoga uplašiti niti umanjiti vrijednost zemaljskog života nego se potiče da se to prolazno vrijeme dobro upotrijebi kako bi i očekivana vječnost, prema kojoj se ide, bila za čovjeka sretna, nebeska.

Na tom putovanju prema vječnosti ljudi doživljavaju razne teškoće i nesporazume koje možemo nazvati jednim imenom: životne kušnje. Prva korizmena nedjelja po misnim čitanjima nam hoće reći da naše kušnje nisu ‘nešto posebno’, nešto što se samo nama događa, jer kušnje prate ljude od samih početaka ljudskog roda. Tako smo u 1. misnom čitanju čuli o kušnji prvih ljudi već u raju zemaljskom, a onda smo u evanđelju čuli i za kušnju koju je doživio Isus u pustinji. Kušnja ljudi je uvijek u sebi vrlo jednostavna: prihvatiti ili odbaciti Boga kao svoga ‘vrhovnog zakonodavca’. Isusova kušnja je bila drukčija: ‘Ako si Sin Božji, okoristi se time’!

Zanimljivo je i pomalo neočekivano da su na toj kušnji ‘pali ljudi’ u raju zemaljskom, dakle oni koji su ‘sve imali‘, a kao pobjednik je na kušnji prošao Isus u pustinji, dakle onaj koji ništa nije imao. Zaključak se nameće sam od sebe: nije presudno što ‘čovjek ima‘ nego je presudno što je ‘čovjek u sebi‘. Pa prvi su ljudi ‘imali sve‘, ali nisu Boga prihvaćali kao ‘glavnoga‘, Isus ‘nije imao ništa‘ ali mu je Bog bio na prvom mjestu! Nakon odbacivanja Boga kao autoriteta, ljudi su se zastidjeli samih sebe tako da su si morali napraviti pregače da ne budu više ‘goli’, Isus pak je ostao vjeran Bogu i zato su mu ‘pristupili anđeli i služili mu’.

Život ljudi u raju opisan je vrlo jednostavno: kao vrt u kojemu je čovjeku ugodno živjeti. Takav vrt je za ljude pustinje istinski raj zemaljski. U tom raju svakojakih stabala postoje dva stabla koja se posebno ističu jer im je i posebna namjena. Tako se navodi da nasred vrta raste ‘stablo života‘ koje slikovito predstavlja ‘Boga koji je izvor svega života‘. Čovjeku je bilo dopušteno uzimati plodove sa svih stabala, informirala nas je prva žena Eva, na đavlovo ‘podbadanje‘ da im ‘Bog ništa ne da‘. Uživanje plodova sa ‘stabla života’ označava da Bog daje čovjeku život. Dakle, čovjek svoj život, svoje postojanje ima od Boga!

U sredini vrta se ističe još jedno stablo: ‘stablo spoznaje dobra i zla‘. Primijetimo: nema spomena nikakve sudbonosne jabuke! To tajanstveno ‘stablo spoznaje dobra i zla‘ zapravo je slika o odlučivanju ‘što je dobro i što je zlo’. Koje plodove čovjek ubere, kako živi onda kad sam odlučuje što je dobro i što je zlo. Važno je ovdje čuti kako čovjek ima ograničenje samo u tome da on sam odlučuje što je dobro, a što je zlo. Sve drugo mu je dostupno. Onda Adamu i Evi, danas nama: meni i tebi!

Od samoga početka svoga postojanja ljudi su tu zabranu odlučivanja što je dobro a što je zlo doživljavali kao ‘ograničenje‘, kao ograničenje svoje slobode. A Bog je kao Stvoritelj tu zabranu dao zato da čovjeka upozori i zaštiti od opasnosti vlastitoga odlučivanja ‘što je dobro a što je zlo’. Jednostavno: zbog čovjekove sebičnosti!

Tu nam može pomoći jedan najjednostavniji primjer iz životne svakodnevice: prometni znakovi koji nešto zabranjuju, npr. pretjecanje ili veliku brzinu na nekom dijelu ceste. Nije njihova prvotna uloga zabraniti vozaču da vozi po svojoj volji, niti pak imaju ulogu da policiji daju mogućnost kažnjavanja onih koji se ne pridržavaju tih zabrana… nego je prvotna uloga tih zabrana upozoriti vozača na opasnost koja prijeti ako se na tom dijelu ceste pretječe ili vozi prebrzo. Ograničenje  je dobro i za onoga koji vozi kao i za druge sudionike u prometu  na tom dijelu ceste. Dakle, prvotna namjera tih zabrana nije ograničiti vožnju nego je učiniti sigurnijom. Brojne prometne nesreće plod su ‘ponašanja po svome, a ne po prometnim propisima’. Jednako tako i brojne ljudske nevolje plod su ljudskog ponašanja ‘po svome’, a ne ‘po Božjem’.

Isus u današnjem evanđelju pokazuje da je moguće ostati Bogu vjeran unatoč brojnim ‘kušnjama‘ da se drukčije živi. U evanđelju su navedene ‘tri glavne kušnje‘ ljudskoga življenja: 1. da si osiguramo materijalna dobra, 2. da postanemo poznati i popularni i 3. da vladamo ljudima i događajima. Zanimljivo je da sveti pisci, mi vjerujemo po Božjem nadahnuću, imaju puno, jako puno razumijevanja za čovjekovo ponašanje. Tako se u opisu čovjekova opiranja Bogu navodi kako se tome nisu sami ljudi dosjetili nego ih je na neposluh Bogu potaknuo sotona, koji ljudima laže da im je Bog zavidan i zato im ne dopušta da budu Bogu jednaki. Razlog je vrlo jednostavan: Stvoritelj i stvorenje ne mogu biti jednaki! Isusa također nagovara Sotona, ali s posve drukčijim motivom: Sotona nagovara Isusa da se okoristi time što je Bog na njegovoj strani, što je on Božji Sin. Jednostavno: ‘Neka se zna da imaš božanske moći‘!

U svim ovim kušnjama može se zamijetiti kako se Sotona pretvara da je čovjekov prijatelj. Kako u kušnji prvih ljudi tako i u kušnjama Isusa izgleda da ih Sotona sažalijeva što im Bog ne dozvoljava ‘puninu života’. Jednostavno rečeno: ‘Pa bez Boga bi vam bilo ljepše i bolje‘! To je trajna kušnja svih ljudi svih vremena i prostora: s jedne strane ljudi misle da ih Bog ograničava, a s druge strane misle da bi morali imati neku vidljivu, opipljivu korist ako nastoje po Božjem živjeti.

A što stvarno znači za čovjeka kad se odmakne od Boga, tako jasnom slikom pokazuje kraj današnjeg odlomka 1. čitanja: „Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli.“ Nije ovdje riječ toliko o tjelesnoj golotinji koliko je riječ o ‘golotinji postojanja‘. Bez Boga čovjek nema smisao postojanja: njegov se život pretvara samo u kratkotrajno putovanje od kolijevke pa do groba.

No, ako prvi ljudi nisu uspjeli na životnom ispitu ostati vjerni Bogu, Isus je to u potpunosti uspio: odbio je sve napasti. Time je Isus ispravio, nekako ‘pokrio‘ ljudski promašaj udaljavanja od Boga i svojim životom potrošenim za ljude nedvojbeno dokazao Božju privrženost čovjeku. U Isusu se jasno vidi koliko je Bog angažiran za ljude. Odbijanjem đavolskih kušnji Isus je ljudima pokazao da se može ostati vjeran Bogu i da je ta vjernost za ljude doista sreća i uspjeh. Jer, ovo što sada živimo sigurno će proći, ali nam je po ovom životu i u nebo doći.