Sretan Božić – Bog je postao mali da nas ne straši svojom veličinom
B O Ž I Ć
(A-2016)
Najprije svima: sretan Božić! To je čestitka koja već 2000 godina razveseljuje mnoge i mnoge ljude širom svijeta. Prvi su takvu čestitku uputili anđeli, doduše malko drukčijim riječima, uputili su je pastirima na betlehemskim poljanama. Tu čestitku ljudima opjevale su i brojne hrvatske božićne pjesme, i to sa zadivljujuće točnim shvaćanjem što se je to zapravo dogodilo ljudskom rodu Isusovim rođenjem.
To je čestitka koja nam govori da je Bog postao jednim od nas ljudi i da je vrijedno ‘biti čovjek‘. Naime, od samoga svoga početka – simbolično rečeno od Adama i Eve – čovjek ima želju ‘biti velik‘, biti ‘Bogu jednak‘. Upravo tim obećanjem Sotone ljudi su i zavedeni da se pobune protiv Boga: tako da oni sami određuju ‘što je dobro, a što je zlo‘, a da im Božje zapovijedi i Božja mjerila ne budu u tome vodilja. A kako je čovjek ipak Božji stvor, to nikako: stvor i Stvoritelj ne mogu biti, i nisu: jednaki. Tako ni čovjek ne može biti jednak Bogu! Nakon odbacivanja Boga čovjek se – znamo – našao ‘gol‘, tako gol da se je skrivao jedan pred drugim i da se je pokušao sakriti i pred samim Bogom. I nije čovjek bio samo ‘tjelesno gol‘ nego puno više gol u svojem postojanju, ‘gol u besmislu svoga postojanja‘. Bez Boga čovjekovo postojanje ne traje dulje negoli od ‘kolijevke pa do groba‘, samo od rođenja pa do smrti. A to je neusporedivo kraće od čovjekove čežnje da živi vječno!
I već od samoga početka – simbolično rečeno od Adama i Eve – Bog traži čovjeka da mu pokaže i dokaže – uvijek iznova – da mu je prijatelj, istinski prijatelj. A kao Božji stvor čovjek nikako ne može biti jednak Bogu Stvoritelju. I kroz dugu ljudsku povijest mnogi su ljudi prenosili ljudima tu Božju poruku o Božjem prijateljstvu. Te mnogobrojne ljude mi jednim imenom zovemo: proroci. No, te riječi brojnih proroka teško su dopirale i do ušiju, a još teže do srca, mnogih i mnogih generacija ljudi.
A onda nam je Bog u Isusu, rođenom od Marije u Betlehemu, pokazao i dokazao da i nije potrebno čovjeku da bude kao Bog jer je već i samo ‘biti čovjek‘ nešto veliko i vrijedno, toliko vrijedno da ni Bogu nije bilo ‘ispod časti‘ postati i Čovjekom. Tako se je Bog u najvećoj mogućoj mjeri približio čovjeku i tako opet približio Stvoritelja i stvorenje. To približavanje Boga i čovjeka dovedeno je na najveću moguću blizinu: u jednu osobu Isusa Krista. I nije se Bog pojavio kao već veliki i odrastao, zreli čovjek, nego kao tek rođeno, maleno dijete, dijete posve ovisno o roditeljima. Na taj način je i čovjekovo ‘doba djetinjstva‘ od Boga priznato i blagoslovljeno kao vrijedno i časno doba ljudskoga života. Dakle je čovjek vrijedan i onda kad je potreban tuđe brige, čak dotle potreban da bez tuđe brige ne bi uopće ni opstao: kao što dijete ne bi opstalo bez brige odraslih ljudi. Zato nije dopuštena niti eutanazija starih i nemoćnih ljudi, ljudi koji su posve ovisni o tuđoj pomoći da bi uopće živjeli.
Tako nas Bogočovjek – Isus – svojim rođenjem uči da je čovjek trajno vrijedno biće od svojih najranijih početaka: otkad je začeto pod srcem svoje majke, pa do prirodne smrti, dakle do trenutka kad prestane postojati za ovaj vremeniti, prolazni svijet. To pak onda znači da Bog nije čovjekov suparnik niti je Bog čovjeku jalan na njegovim postignućima u prolaznom životu nego mu sprema i dariva vječni život: život koji više neće biti podložan ne samo smrti nego niti boli i patnji.
Ali je Božji ulazak u ljudski svijet bio podložan i boli i patnji: kako duhovnoj tako i tjelesnoj. O tome je evanđelist Luka pisao u evanđelju koje se čita na božićnoj misi zornici gdje on iznosi začuđujući podatak da ‘za njih nije bilo mjesta u svratištu‘. I tako je Bog došao među ljude u ‘štalu‘: odmah po rođenju položen je u jasle iz kojih se životinje hrane. Da nekako ublažimo tu strahotu Isusovog rođenja mi umjesto riječi ‘štala‘ kažemo umanjenicu ‘štalica‘. Ali prostor je i dalje isti, uvjeti života su i dalje isti: i u štali i u štalici.
Na misi poldanjici čita se evanđelja sv. Ivana apostola, evanđelje koje pred nas iznosi jedno, već duboko, razmišljanje toga apostola o Božjem silasku među ljude. Dok smo slušali to evanđelje vjerujem da smo mogli osjetiti jednu posebnost, nekakvu svečanost, toga teksta. Oni koji su pjesnički nadareni rekli bi da se Ivan evanđelista izražava vrlo svečanim riječima da prenese Božju poruku. Mi koji smo vjernici po vjeri znamo da je to Ivanovo razmišljanje nadahnuto i dopunjeno Duhom Svetim.
Ljudsko odbijanje Boga rođena u Isusu u štali Ivan u evanđelju jednostavno ovako opisuje: ‘k svojima dođe i njegovi ga ne primiše‘. ‘K svojima‘ to znači ‘k ljudima‘. No, nisu svi ljudi Boga u Isusu odbili: primili su ga pastiri, primili su ga mudraci, primili su ga toliki ljudi koji osjećaju i vjeruju da im je Bog prijatelj i suputnik a ne suparnik i ‘gnjavitelj‘ koji ljudima zagorčava život svojim: pozivima, porukama i preporukama: kako živjeti da se po prolaznom životu na Zemlji dostigne i život vječnosti.
Svojim rođenjem među ‘najsiromašnijima od siromašnih‘ Bog je u Isusu pokazao da ni jedna ljudska situacija nije izgubljena, i nije prepreka da se do sretne vječnosti stigne. Sve životne teškoće i nevolje, pa i sama čovjekova smrt, koja je najveća ljudska nevolja i koje se svaki čovjek straši, tako postaju put do vječnosti… poneki put i vrlo, vrlo teški put, ali ipak ne put u smrt i propast nego put u život vječni. Zato, i samo zato, ima smisla svih ovih 2.000 godina jedni drugima čestitati: sretan Božić. Sreća je za ljude što se Bog među njih na ovakav način umiješao: rodio se kao čovjek, umro je kao čovjek, uskrsnuo je kao čovjek i tako pokazao čovjeku da je stvoren za veliki cilj: sretno vječan život u nebu. Zato još jednom želim svima pronijeti radosnu poruku koja ovim svijetom odzvanja već 2.000 godina: sretan Božić!
